Odgovorni neće prosvjedovati samo kad brane bližnje po klubu

Prebiju Srbe u Uzdolju kod Knina – tu su žene, djeca... Napadnu Srbe u Đevrskama – čovjek srčani bolesnik, viču, prijete, razbijaju... Dobrivoje Arsić, sedamdesetogodišnjak iz Viškova, prijavi da su ga »udarili više puta šakom u glavu i u prsa pa ga gurnili uza zid«, spominjući mu »majku srpsku«. I? Navijači usred Rijeke blokiraju promet, jer im se nije svidjela činjenica da je policija relativno brzo pronašla osumnjičenika, tužiteljstvo mu odredilo pritvor, a novine koje čitate o svemu tome izvijestile. Kakvo je društvo u kojemu nitko ne prosvjeduje kad ljude mlate i kad se počinitelji ne pronalaze, ali se blokira promet kad institucije i mediji obave što moraju?

Povjesničar Hrvoje Klasić dobije ozbiljno prijeteće pismo. Potpišu ga ustaše. »Za dom spremni«, kažu. Veselili bi se da je likvidiran. Znaju što pišu, ne pišu napamet – svjesni su svake riječi; namjerno pišu; njuše krv. Žele da se čovjek prepadne. Mrze ga, i ne kriju to. A opet, kukavice su – ne potpisuju se. Ubijali bi, ali da ih se ne pronađe. A zašto bi ubijali? Zato što Hrvoje Klasić čita, piše i govori što misli.

Na sve to, nitko ni riječ. Klasić je prisiljen braniti sama sebe. Ode na policiju, kao i toliko puta dosad, ali ne nada se da će pronaći počinitelje – pošiljatelji pisma su naime kukavice, kriju se, htjeli bi da umjesto njih ubija netko drugi. Ali to, naravno, ne umanjuje ozbiljnost prijetnje: »Oko nas žive ljudi koji su spremni na svašta«, upozorava Klasić.

I? Ništa. Nitko ni riječ u obranu sveučilišnog profesora povijesti. Nijedan profesor Filozofskog fakulteta, nijedan Klasićev kolega, nijedan povjesničar, nijedan student, nitko, nitko ni riječi. Prijeteće je pismo stiglo na adresu Filozofskog fakulteta – ondje šutnja, kao da ne znaju čitati. A cijela akademska zajednica trebala se dići. Oni, a ne Armada, trebali su blokirati promet. Građanski prosvjedi imaju smisla ako upozoravaju da sustav posrće pred nasilnicima, da društvo klizi u bezvlašće i nasilje, da ga steže strah, da siledžije postaju utjecajni i važni; ako prosvjedi potkopavaju institucije i medije, i sami pridonose atmosferi u kojoj se nasilju nitko ne suprotstavlja.

Zašto nitko iz politike nije branio Klasića? Zašto nitko iz politike, osim Milorada Pupovca, nije otišao u Uzdolje, reći ljudima da su dio ove nacije, da će ih vlast zaštititi, da će pronaći počinitelje? Zašto Armada ne zatraži da nasilje prestane? Zašto braniteljske udruge, navodno uvijek toliko osjetljive na nepravdu, nisu rekle da treba zaštititi ljude u Uzdolju i Đevrskama? Tko je zapravo kriv – napadač ili napadnuti?

Prema evidenciji Srpskoga narodnog vijeća, u Hrvatskoj se prošle godine svakoga dana, pa i češće, zbio neki verbalni ili fizički napad na Srbe. Zašto se navijači tome ne suprotstave? Zašto se svi tome ne suprotstavimo? Lijepo je biti osjetljiv na nepravdu prema vlastitom drugu i prijatelju, i ne sumnjamo da to – naročito kad si u masi - ulijeva osjećaj pravedničkog gnjeva. Ali, ima nečeg duboko nedostojnog u tome da se sva naša solidarnost iscrpljuje tek u zauzimanju za frenda sa stadiona, a da pritom ne osjećamo poriv zaštititi ljude koje u vlastitoj kući mlate palicama.

Hrvatsko društvo nikad nije briljiralo solidarnošću, ali ovo što gledamo posljednjih tjedana, svjedoči o zapanjujućem izopačenju kriterija; izopačenju koje tetoši nitko drugi doli - predsjednica Republike. Sedam dana nakon što je policija objavila da će napad u Uzdolju biti okarakteriziran kao napad iz mržnje, po članku 324. Kaznenog zakona, Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je da »se ne može svaki incident koji se dogodi između hrvatskih građana raznih nacionalnosti kvalificirati a priori kao etnički incident odnosno etnički motivirano nasilje«. »Neću dopustiti da se to radi u Hrvatskoj«, apodiktički je dometnula.

Poslužila se pritom klasičnom metodom populista obmanjivača: nije rekla koji je to od tri ili četiri napada na Srbe proteklih dana »apriori kvalificiran kao etnički incident«, pa je ostalo nejasno na što točno misli; isto tako, nije objasnila kako ona to kani »ne dopustiti da se to radi u Hrvatskoj«, pa je ostalo nejasno i to kako to ona ljudima – da li i saborskim zastupnicima, čije pravo da govore štiti saborski imunitet? - namjerava oduzeti pravo da govore što misle.

Ništa dakle predsjednica nije jasno rekla, osim što je još jednom napala predstavnika Srba u Hrvatskoj. U ovakvoj atmosferi, kada prva osoba u državi kaže da Milorad Pupovac »mora shvatiti« da predstavlja »hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd«, to nije samo niski udarac, nego optužba s prizvukom potjernice.

Ali, ništa od toga ne bi smjelo utjecati na ljude koji misle vlastitom glavom. Ako smo ljudi od odgovornosti, ako imamo osjećaja za bližnjeg, ako možemo razlučiti dobro od zla a profesionalizam od proizvoljnosti, nećemo blokirati promet samo kad branimo bližnje po uvjerenjima, klubu i nacionalnosti – trebala njima pomoć ili ne – nego ćemo ga blokirati uvijek kada treba braniti one koji su uistinu žrtve.

novilist