Koliko su filmovi na početku 21. stoljeća kvalitetni? Ima li rječitih autora koji imaju dobrih ostvarenja iza sebe, djela koja će zadržati status kvalitetnoga desetljećima pa i stoljećima? Srozavaju li se filmovi po pitanju kvalitete, dolazi li do nazadovanja ili se može naći vrsnih filmova? Pita li se Damira Radića (1966) - autora četrdesetak filmova, nekoliko pjesničkih knjiga (nedavno mu je objavljena pjesnička zbirka Ranije) i filmskoga kritičara koji revno prati filmske novitete, kino-repertoar imao je što ponuditi u drugoj polovici prvog desetljeća 21. stoljeća.
Da zahtjevnih i kvalitetnih filmova nije manjkalo na početku 21. stoljeća, može se uvidjeti dok se čitaju Radićeve recenzije filmova, okupljene u knjizi Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća. Zbirka je to sabranih filmskih osvrta što su objavljivani od 2004. do 2009. godine. Tekstovi su podijeljeni u sedam cjelina – Kino europskih identiteta (Povratak, Loš odgoj, Gomora…), Transamerika – kino nesigurnih identiteta (Slomljeno cvijeće, Nema me…), Megakino (Pasija, O za osvetu…), Kino modernih klasika (Avijatičar, Kuća letećih bodeža…), Kino iz knjižnice (Djeca čovječanstva, Bit će krvi…), Kino sanjarija (Charlie i tvornica čokolade, Panov labirint, Koralina i tajna ogledala); Kino provokatora (Fahrenheit 9/11, Bolesno…). Već iz gore navedenih primjera može se vidjeti da se Radić nije ograničavao žanrovskim podjelama te da je kao recenzent u svojim analizama pokazao interes za sve žanrove (i podžanrove).
Radić je bez oklijevanja i dodvoravanja pisao o filmovima, zamjećivao bi neupadljive detalje i prikrivene poruke koji publici (ali i kritičarima) često promaknu, napominjući po čemu je aktualno filmsko ostvarenje specifično i vrijedno gledanja. Naravno, redovno je pisao o autorskim poetikama i prijašnjim ostvarenjima, odnosno što je prethodilo aktualnom filmu. Ujedno Radić iznosi značajne anegdote iz povijesti filma, pa dok piše o drami Fatalna nesreća (Crash, Paul Haggis, 2004), pruža sljedeći podatak: „Sredinom 1950-ih u Americi ugledni režiseri televizijskih igranih produkcija počeli su prelaziti u kino-vode unoseći u njih realističnije značajke. Realistički trend Hollywood je zaplahnuo već nedugo poslije Drugog svjetskog rata u filmovima društveno angažiranih režisera i producenata poput Elije Kazana i Stanleyja Kramera, ili pojedinih velikih autora poput Williama Wylera i Freda Zinnermanna, no ipak je pojava režisera pristiglih s televizije donijela poseban značaj.“ (177.)
Kao recenzent, Radić pokazuje visoku razinu objektivnosti i dosljednosti, u malim dozama iznosi autobiografske crtice, naglasak je stavljen na kritiku filma; podastire dokaze za svoje tvrdnje, stalo mu je do toga da tekst bude informativan i točan. Bez okolišanja iznosi svoje stavove koji nisu uvijek pozitivni. Uredno ističe dobre strane glumačkih izvedbi i redateljskih rješenja, ali spominje i dijelove u kojima su autori dobrano podbacili, navodeći pritom slabe dijelove recenziranoga filma. Dakle, nije Radić sastavljao samo hvalospjeve, daleko od toga da prevladavaju panegirici, o određenim filmovima iznio je i negativna viđenja: „Syriana svojom sadržajnom orijentacijom priziva tjeskobne političke trilere novog Hollywooda; uvjetno, mogla bi se opisati kao svojevrstan spoj Pakulina filma The Parallax View (1974) i Pollackova Tri Kondorova dana (Three Days of Condor, 1975). Međutim, čak i u doba hrabrih 70-ih američka kinematografija nije proizvela ovako radikalan film koji političko djelovanje vladajućih elita vlastite zemlje čini toliko degutantnim. Šteta je zato što oblikovni sloj filma nije izveden sa suverenošću koja krasi njegov politički iskaz: nizanje narativnih fragmenata dobrim je dijelom filma nepregledno, epizode često nemaju samostalni dramski intenzitet, a likovi su nedovoljno profilirani. Film je inače drastično kraćen u montaži, što je u slučaju ovako ambiciozne produkcije posve kontraproduktivno, jer 30 do 40 minuta dulje trajanje vjerojatno ne bi bitno narušilo njegovu zaradu, a zasigurno bi pridonijelo reljefnosti likova i podiglo kvalitativnu razinu.“ (206.)
Odmjereni i sa stavom, Radićevi tekstovi nagovaraju na polemiku, pružaju nova viđenja i tumačenja filmova; Radićeva razmatranja mogu se čitati prije i/ili nakon gledanja filma. Ako se Radićeva filmska recenzija čita prije gledanja filma kao preporuka, tada će gledatelj biti pripremljeniji za filmsku priču što slijedi, a Radićeva recenzija budućem gledatelju neće poremetiti ugođaj. Štoviše, dat će gledatelju dodatni zadatak – tijekom gledanja možda će tražiti dokaze za Radićeve opaske i klasifikacije. Ako se Radićeva filmska recenzija čita nakon filma, ništa čudno ako će upravo ona primorati čitatelja na ponovno gledanje, pobuditi dodatni interes zbog izrečenih primjedbi i opservacija.
Da zahtjevnih i kvalitetnih filmova nije manjkalo na početku 21. stoljeća, može se uvidjeti dok se čitaju Radićeve recenzije filmova, okupljene u knjizi Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća. Zbirka je to sabranih filmskih osvrta što su objavljivani od 2004. do 2009. godine. Tekstovi su podijeljeni u sedam cjelina – Kino europskih identiteta (Povratak, Loš odgoj, Gomora…), Transamerika – kino nesigurnih identiteta (Slomljeno cvijeće, Nema me…), Megakino (Pasija, O za osvetu…), Kino modernih klasika (Avijatičar, Kuća letećih bodeža…), Kino iz knjižnice (Djeca čovječanstva, Bit će krvi…), Kino sanjarija (Charlie i tvornica čokolade, Panov labirint, Koralina i tajna ogledala); Kino provokatora (Fahrenheit 9/11, Bolesno…). Već iz gore navedenih primjera može se vidjeti da se Radić nije ograničavao žanrovskim podjelama te da je kao recenzent u svojim analizama pokazao interes za sve žanrove (i podžanrove).
Radić je bez oklijevanja i dodvoravanja pisao o filmovima, zamjećivao bi neupadljive detalje i prikrivene poruke koji publici (ali i kritičarima) često promaknu, napominjući po čemu je aktualno filmsko ostvarenje specifično i vrijedno gledanja. Naravno, redovno je pisao o autorskim poetikama i prijašnjim ostvarenjima, odnosno što je prethodilo aktualnom filmu. Ujedno Radić iznosi značajne anegdote iz povijesti filma, pa dok piše o drami Fatalna nesreća (Crash, Paul Haggis, 2004), pruža sljedeći podatak: „Sredinom 1950-ih u Americi ugledni režiseri televizijskih igranih produkcija počeli su prelaziti u kino-vode unoseći u njih realističnije značajke. Realistički trend Hollywood je zaplahnuo već nedugo poslije Drugog svjetskog rata u filmovima društveno angažiranih režisera i producenata poput Elije Kazana i Stanleyja Kramera, ili pojedinih velikih autora poput Williama Wylera i Freda Zinnermanna, no ipak je pojava režisera pristiglih s televizije donijela poseban značaj.“ (177.)
Kao recenzent, Radić pokazuje visoku razinu objektivnosti i dosljednosti, u malim dozama iznosi autobiografske crtice, naglasak je stavljen na kritiku filma; podastire dokaze za svoje tvrdnje, stalo mu je do toga da tekst bude informativan i točan. Bez okolišanja iznosi svoje stavove koji nisu uvijek pozitivni. Uredno ističe dobre strane glumačkih izvedbi i redateljskih rješenja, ali spominje i dijelove u kojima su autori dobrano podbacili, navodeći pritom slabe dijelove recenziranoga filma. Dakle, nije Radić sastavljao samo hvalospjeve, daleko od toga da prevladavaju panegirici, o određenim filmovima iznio je i negativna viđenja: „Syriana svojom sadržajnom orijentacijom priziva tjeskobne političke trilere novog Hollywooda; uvjetno, mogla bi se opisati kao svojevrstan spoj Pakulina filma The Parallax View (1974) i Pollackova Tri Kondorova dana (Three Days of Condor, 1975). Međutim, čak i u doba hrabrih 70-ih američka kinematografija nije proizvela ovako radikalan film koji političko djelovanje vladajućih elita vlastite zemlje čini toliko degutantnim. Šteta je zato što oblikovni sloj filma nije izveden sa suverenošću koja krasi njegov politički iskaz: nizanje narativnih fragmenata dobrim je dijelom filma nepregledno, epizode često nemaju samostalni dramski intenzitet, a likovi su nedovoljno profilirani. Film je inače drastično kraćen u montaži, što je u slučaju ovako ambiciozne produkcije posve kontraproduktivno, jer 30 do 40 minuta dulje trajanje vjerojatno ne bi bitno narušilo njegovu zaradu, a zasigurno bi pridonijelo reljefnosti likova i podiglo kvalitativnu razinu.“ (206.)Odmjereni i sa stavom, Radićevi tekstovi nagovaraju na polemiku, pružaju nova viđenja i tumačenja filmova; Radićeva razmatranja mogu se čitati prije i/ili nakon gledanja filma. Ako se Radićeva filmska recenzija čita prije gledanja filma kao preporuka, tada će gledatelj biti pripremljeniji za filmsku priču što slijedi, a Radićeva recenzija budućem gledatelju neće poremetiti ugođaj. Štoviše, dat će gledatelju dodatni zadatak – tijekom gledanja možda će tražiti dokaze za Radićeve opaske i klasifikacije. Ako se Radićeva filmska recenzija čita nakon filma, ništa čudno ako će upravo ona primorati čitatelja na ponovno gledanje, pobuditi dodatni interes zbog izrečenih primjedbi i opservacija.Neovisno o vremenu čitanja, Radićeve filmske recenzije bit će od velike pomoći čitateljstvu. Knjiga Milenijsko kino podsjeća na nedavni kino-repertoar s početka 21. stoljeća koji je, žanrovski i sadržajno gledano, bio raznolik i vrijedan gledanja, nije manjkalo intrigantnih drama, akcijskih spektakala i trilera koji su pokupili pozitivne dojmove kritike i publike. U tekstovima Damira Radića koncizno se objašnjava po čemu su određeni filmovi bili specifični i hvalevrijedni, a koji su polučili osrednji rezultat, ne ostvarivši puni potencijal.
