Ovo je tek sićušni dio ogromne priče o pohlepi i destrukciji, o bezakonju države koja se reklamira kao „Mediteran kakav je nekad bio“
Održivi turizam? U Hrvatskoj! To je ona studija što su je sročili ekolozi, sociolozi i urbanisti kao važan uvjet suglasja između prirode i čovjeka i koja prašinu skuplja u arhivi ove i svih ostalih hadezeovih vlada, dok se u međuvremenu dalmatinska obala i otoci pretvaraju u betonski pakao. Održivi turizam ovdje podrazumijeva strašno uništavanje prirode, posebno pomorskog dobra, nasipanje obale tonama betona, e kako bi se dobile privatne plaže, znači bacanje u more ogromnih cementnih blokova s bovama, e kako bi se na njima, pred njihovim vilama, mogle sidriti jahte beskrupuloznih skorojevića, mahom stranih državljana.
Pravdat će tako Austrijanac, taman betonirajući javni prolaz od svoje vile do pomorskog dobra, svoju protupravnu radnju: „Ali rekli su mi da se ovdje tako radi!“ I pogodit u sridu. Jer u Austriji mu nikakva nelegalna gradnja svakako ne bi pala na pamet, niti bi mogao šačicom eura kupiti šutnju nadležnih. A ovdje, u državi krcatoj institucijama za očuvanje pomorskog dobra, mora i podmorja, sve funkcionira na bazi korupcije između takozvanih investitora, koji devastiraju najbolje lokalitete, i činovnika, zaduženih upravo da spriječe uništenje prirodnog sklada takvih područja.
Održivi turizam u Hrvatskoj znači uništavanje najljepše gradske plaže u Splitu, Bačvica, okupljalištu hordi koje su rastrgale sva stabla i za kojima do jutra ostaju ogromne količine stakla u pijesku Bačvica, smrad urina, tone škovaca. Institucije dakako ne reagiraju, jer riječ je o dobro kontroliranom neredu s vrha vlasti, o potrebi za brzom zaradom od monokulture bez koje će državna kasica prasica ostati prazna, o usklađenoj pohlepi vlasti i pojedinaca koji će za jednog gosta u svom apartmanu ubiti vlastitu mater, a vlasnici kafića u Dubrovniku tjerati građane koji neće potrošiti najmanje 300 kuna.
Ipak, najstrašnija posljedica „održivog turizma“ jest posvemašnje uništavanje pomorskog dobra i samoga mora. I teško je bez fotografije dočarati monstrum-hotel, veličine najvećeg kruzera, izgrađen na ulazu u Postire na otoku Braču gdje je pohlepa dosegnula svoj vrhunac, a grupa investitora, jasno novcem sumnjivog porijekla, uz asistenciju arhitekata i institucija, uspjela odvratnim megalomanskim projektom, čiji su temelji zabijeni gotovo u samo more, zauvijek izmijeniti vizuru toga malog, ribarskog mjesta. Arhitekt pak na pitanje zašto je pristao na takvu grozotu hladno odgovara: „Da nisam ja, učinio bi to netko drugi“. I u pravu je, jer upravo su arhitekti, nerijetko nagrađivani, koji bi trebali biti čuvari sklada između prirode i gradnje, oni koji za „važne investitore“ trče po institucijama i nabavljaju sumnjive građevinske dozvole, korumpiraju što lokalne, što državne činovnike, i sve je legalno. A kada se otkrije da ipak nije, onda se, onako predstave za javnost radi, u Splitu pohapsi oveća grupa investitora, „uglednih arhitekata“ i gospođa koje su protupropisno izdavale dozvole za prekomjernu gradnju već završenih nakaznih hotela, tik uz splitsku obalu. Vuk je dakle već pojeo magare. Ili je održivi turizam kada hadezeov činovnik preore zbog apartmanske gradnje čak 30.000 kvadratnih metara u zaljevu Malog Stona na Pelješcu, zaštićenom prirodnom rezervatu za uzgoj školjki, a reagira se tek nakon što je malostonski rezervat već ugrožen? To jest uzalud.
Održivi turizam znači da svako jutro na muliću gdje se kupam čitav život, u maloj uvali na Šolti, mogu spraviti ručak od pomidora, paprika, dinja… uz oveći asortiman plastične ambalaže, sve smeće bačeno s golemih jahti usidrenih gdje se ne smije, preblizu obale, koje nitko ne kontrolira, niti itko od jahturine s helikopterom na palubi ima ikakve koristi. Održivi turizam je i protuzakonito vezivanje uz obalu u toj vali, broda veličine trajekta jer to je vlasništvo „važnog investitora“, u kojega se, kažu nam u lokalnim institucijama, „ne smije dirati“.
A zašto? Zato jer je taj Slovenac čije se ime zbog pranja novca vuče i po Panama pejpersima, skupa s nečim što se konspirativno naziva „investitori s Mauricijusa“, kupio i vjerojatno već preprodao fantastičnu uvalu na južnoj strani Šolte koja će postati „raj za odabrane“, naravno devastacijom prirode, gradnjom na desetke vila i dakako zabranom prilaza plebsu. Općina će izgraditi svu potrebnu infrastrukturu, našim novcem, nakon što je, uz sitne poklone dotičnog divelopera, desetke tisuća kvadrata poljoprivrednog zemljišta uz more, što ga je po smiješno niskoj cijeni kupio naš investitor, prenamijenila u basnoslovno skupo građevinsko. Zato je tom liku – bivšem trgovcu dekama, koji će u Splitu pokupovati atraktivne stanove u staroj gradskoj jezgri, registrirati čak 30 firmi, a potom ih gasiti i time zatirati tragove, čim dovrši izdašni posao bezočne betonizacije nekog atraktivnog prirodnog dobra – dozvoljeno i da u maloj uvali pred svojom vilom „uredi“ to jest betonira tridesetak metara uz more, pa u njega baci još tone cementnih blokova na kojima sidri svoje jahte…
Nama, građanima vulgaris, kao nemoćnim, ugroženim ribama i školjkama, ostaje tek gledati nježni suživot države i mafije. I da znate, ovo je tek sićušni dio ogromne priče o pohlepi i destrukciji, o bezakonju države koja se reklamira kao „Mediteran kakav je nekad bio“.
tacno
