Foto: Diego Cornejo / Flickr
Godinama sam za Booksu pisao kolumnu Doktor Ostojić o štetnim posljedicama čitanja, uvjeren da se radi o parodiji činjenice da čitanje više ne igra bitnu ulogu u današnjem društvu. Kako to često biva i kako je nova afera vezana uz Facebook pokazala, realnost imitira parodiju: izgleda da to što čitamo i kako čitamo ipak ima ogroman utjecaj na naš osobni i društveni život.
Kao što je već poznato, Cambridge Analytica, tvrtka koja nudi usluge "utjecaja na ponašanje publike", preuzela je od Facebooka privatne podatke o 50 milijuna Amerikanaca, pomoću njih kreirala predsjedničku kampanju Donalda Trumpa i time bitno utjecala na njegovu izbornu pobjedu. Mnogo se (s pravom) pisalo o nedovoljnoj zaštiti privatnih podataka, no ono što zapanjuje u ovom slučaju je realna moć društvenih mreža. Naravno, Trump nije pobijedio samo zbog Facebooka, u igri su i drugi faktori, ali ipak je teško vidjeti kako se građanima može u ikakvom kontekstu 'prodati' ovakav kandidat: Trump nema politički program, nema jake veze s političkim establišmentom, a nema ni osobine kojima bi se građane dojmio kao simpatična, bliska ili karizmatična osoba. Svoj imidž, koji mu je među ostalim donio pobjedu, duguje ponajviše PR kampanji koja se, sada znamo, uvelike oslanjala na manipulaciju glasača pomoću algoritama na društvenim mrežama.
Ozbiljan je to udarac ne samo Facebooku kao kompaniji, nego ideji Interneta kao demokratičnom mediju. Internet nam nudi dosad neviđenu slobodu pristupa ogromnom korpusu sadržaja te slobodu govora i komunikacije. U praksi, te vrline okrenule su se protiv demokratskih ideala: slobodan govor pojedinaca na društvenim mrežama omogućio je stvaranje preciznih psiholoških profila milijuna ljudi, što olakšava nadzor i manipulaciju. Unatoč slobodi pristupa golemom opsegu sadržaja, PR kampanja Cambridge Analytice jednostavno je preusmjerila ciljanu publiku upravo na željeni sadržaj. I takva praksa ishod je dugogodišnjeg istraživanja, što nam daje naslutiti slučaj iz 2012. kad je Facebook izvršio tajni psihološki eksperiment na 700.000 svojih korisnika da bi otkrio kako određeni sadržaji u newsfeedu utječu na ponašanje pojedinaca. Kad govorimo o kontroli građana, prvo zamišljamo cenzuru i represiju, no ovaj primjer pokazuje kako se vrlo precizno kontrolira ponašanje građana u slobodnim uvjetima.
Odmah vidimo politički aspekt ove priče. Pokazalo se da mreža koja tolikim ljudima služi kao filter za promatranje i interakciju sa svijetom zapravo omogućuje jednostavnu i legalnu manipulaciju sadržajem (da ne spominjemo ilegalno dilanje privatnih podataka). Dakle, očito se Facebook više ne može gledati kao neutralna i benigna komunikacijska platforma, nego moćna i opasna pojava u demokratskom društvu. Javna reakcija zasada se svodi tek na obračun s individualnim slučajem: brojni razočarani korisnici prelaze na drugu, prilično sličnu društvenu mrežu, a pojedini političari prijete da će pokrenuti istragu protiv Facebooka.
No, pitanje nije samo zašto je vodstvo mreže dopustilo manipulaciju, nego kako je moguće da društvena mreža uopće može izvršiti utjecaj tolikih razmjera. Drugim riječima, kako Facebook konkretno utječe na naše razmišljanje, emocije i stavove? Čine li nas mreže lakše podložnima manipulaciji? Svaki put kad nakon dužeg vremena primim deblju knjigu, osjetim kako mi svakodnevno čitanje stotina kratkih članaka s Facebooka bitno utječe na moć koncentracije na duže komade teksta, umanjuje sposobnost opažanja manjih detalja i, općenito, polagano ubija znatiželju. No je li Facebook uzrok tih simptoma? U svijetu u kojem granica između privatnog i poslovnog života blijedi, u kojem je radno vrijeme klizno, a dostupnost obavezna non stop, slobodno vrijeme više se ne događa van fiksnog radnog vremena, nego u spontanim rupicama tijekom cijelog dana. Takav način života stvorio je potrebu za mrežom koja se može koristiti brzo, a dati nam osjećaj širine i umreženosti.
Stoga najozbiljniji problem Facebooka čak nije u samom Facebooku, nego u potrebi za njim. Brisanjem računa neće nam se otvoriti nepregledni horizonti slobodnog vremena, kao ni volja i energija za samostalnim istraživanjem ili pomnim čitanjem knjiga. Naprosto će te komadiće slobodnog vremena ispuniti neka druga usluga koja ne može biti bitno drugačija (npr. Twitter ili Instagram). Nije moguće preispitati štetne posljedice društvenih mreža i kulturu čitanja, a ne uzeti u obzir društvene uvjete u kojima su te mreže procvale. To onda više nije samo pitanje vodstva Facebooka ni građana koji vole lupkati po ekranu svog 'pametnog telefona', nego cijele organizacije društvenog života.
