"Moramo biti hrabri, moramo biti mudri. Ne možemo biti hrabri, jer ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost? Nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji, jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, ali gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost."
Iako ih je veliki Platon smatrao dvjema najvećim čovjekovim vrlinama, navedene riječi o hrabrosti i mudrosti nisu – kako biste zavedeni njihovom ljepotom naprečac pomislili – citat iz njegova slavnog dijaloga Fedon, poznatog i pod naslovom “O duši”. Nisu to ni misli iz Platonove raprave “Protagora”, u kojoj njegov učitelj Sokrat kontemplira o hrabrosti i mudrosti, niti introspekcijski stoički koncept što ga je “Samom sebi” zapisao vladar i filozof Marko Aurelije, a nije ni promišljanje o mudrosti iz “Hrabrosti istine” Michela Foucaulta: citirane riječi o hrabrosti, mudrosti, ludosti i sjedenju pod šljivom čule su se na dvadeset prvom Općem saboru HDZ-a u Šibeniku, a izgovorio ih je ugledni HDZ-ov agrarni ekonomist, menadžer, politolog i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.
Otkako je ono u okviru hadezeovske kulturne revolucije započeo obračun s filozofima i filozofijom, pa prije nekoliko godina svečano zatvoren filozofski studij na Hrvatskim studijima, HDZ-ove je ministre, što da vam kažem, baš krenulo. U vrijeme pandemije covida i stroge opće karantene, samo najpoznatiji primjer, ministar unutarnjih poslova izvanrednu je fleksibilnost prema masovnim okupljanjima katolika obrazložio tako riječima kako je “represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, zaključivši: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”
Danima se Hrvatska smijala ministru policije koji govori o Nietzscheu, ministar je onda strogo upozorio kako se ne kaže “o Nietzscheu”, već je pravilno “ni o Tzscheu”, ali to je već bio vic. Ako vam se pak učinilo da je i ministrova misao vic, to je zato što je samo u Hrvatskoj moguće da skepsu Friedricha Nietzschea prema represiji podijeli jedan ministar unutarnjih poslova, dakle ministar policije, dakle ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”
Filozofijom se u HDZ-u, međutim, ne bavi samo ministar unutarnjih poslova. Još je Immanuel Kant, uostalom, čovjekov osjet podijelio na unutarnji i vanjski. Andrej Plenković podijelio je tako HDZ-ovu filozofsku školu na unutarnje i vanjske osjete – da, ispričavam se, poslove – pa kao što je ministar unutarnjih poslova, zadužen dakle za resor represije i kazne, onomad izrazio skepsu prema konceptu represije i kazne, tako je sada i ministar vanjskih poslova, zadužen za resor mudrosti i hrabrosti, izrazio skepsu prema konceptu mudrosti i hrabrosti.
“Moramo biti hrabri, moramo biti mudri. Ne možemo biti hrabri, jer ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost, nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji, jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, ali gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost.”
Danima se Hrvatska smijala šefu diplomacije koji govori o filozofiranju pod šljivom, novine 24 sata čak su napravile anketu s pitanjem “što je Grlić Radman htio reći”, a nitko se nije zaista potrudio shvatiti njegove riječi.
Idemo stoga redom.
“Moramo biti hrabri, moramo biti mudri.” Što je Grlić Radman htio reći? To je jasno: moramo biti hrabri, moramo biti mudri, dakle hrabri i mudri, to je lako. Međutim.
“Ne možemo biti hrabri, jer ako je hrabrost, može biti ludost.” Što je Grlić Radman htio reći? Moramo biti hrabri, ali ne možemo, jer hrabrost može biti ludost, a mi, podsjetit ću, ne moramo biti hrabri i ludi, već hrabri i mudri. Ne možemo stoga toliko morati biti hrabri koliko ne smijemo moći biti ludi. Ukratko, moramo biti hrabri, ali pri tom ne moramo – pače ne smijemo – biti hrabri.
Vrlo dobro. Kako onda stojimo s mudrošću?
“Mudrost? Nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji, jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, ali gubiš puno.” Što je Grlić Radman htio reći? Moramo biti mudri, ali ne smijemo, jer mudrujući u sigurnoj zoni pod šljivom ništa ne dobivamo, a mnogo gubimo. Što onda moramo? Da bismo dobili išta, a kamoli više, valja nam stoga biti mudrima i ne mudrovati: ako “nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji”, dovoljno je – kaže jednostavna logika – sjediti pod šljivom i ne misliti o filozofiji. Za tako nešto, međutim – za izlazak iz sigurne zone pod šljivom – ne samo da ne smijemo biti mudri, nego moramo biti i hrabri, jer tamo, na širokoj i neistraženoj pustopoljini izvan šljivina hlada, valjat će nam dobro riskirati: ne da izgubimo mnogo, nego sve. Ali avaj. Hrabri – kako smo naučili u prethodnoj lekciji – niti možemo, niti smijemo biti.
Prema tome, što?
“Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost.” Što je Grlić Radman htio reći? Moramo ujediniti hrabrost i mudrost, i sjediniti ih na sigurnoj distanci daleko od šljive, pod kojom ćemo našu povijesnu zadaću da ne budemo hrabri pomiriti s povijesnom zadaćom da ne budemo mudri. U stoičkoj filozofiji to zovemo Grlić-Radmanov paradoks: da bismo bili hrabri i mudri, ne samo da ne moramo, već i ne smijemo biti mudri i hrabri. Takvi, usrani i glupi, dosegnut ćemo Grlić-Radmanov moralni ideal: biti dovoljno mudar i hrabar da niti u jednom trenutku ne kažemo nešto mudro ili uradimo nešto hrabro.
Kako to izgleda u političko-filozofskoj praksi? Na primjer: svjetska je pandemija covida, Hrvatska je zaključana u strogu karantenu, ali biskupi, svećenici i njihova pastva ignoriraju lockdown i na masovnim okupljanjima ližu leševe svetaca: od policije se očekuje da postupi jednako kao i prema takozvanim “građanima” koji prkose lockdownu, a hrvatski ministar policije, usran pred Crkvom i glup pred mikrofonom kaže onda kako bi se “prisjetio Nietzscheove misli da ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju”.
Ili: svjetski je rat na pomolu, Izrael pod visokim pokroviteljstvom Sjedinjenih Država ore Gazu, ginu deseci hiljada palestinskih mališana, od Hrvatske se očekuje isto ono što je i ona od svijeta očekivala mitske devedeset prve, a hrvatski ministar vanjskih poslova, usran pod Amerikom i glup pod šljivom, kaže kako “moramo biti hrabri i moramo biti mudri”. Pa objašnjava: “Ne možemo biti hrabri, jer ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost, nije dovoljno sjediti pod šljivom imisliti o filozofiji, jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, ali gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost.”
Hrabro i mudro, ništa ni o čemu.
Da, ispričavam se, ništa o Nietzschemu.
