Oj Ljuštino, lolo, tko te ne bi vol'o!

Od tisuća i tisuća rečenica koje sam ispisao u pola stoljeća svojega skromnog postojanja u tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi, tek se malobrojne odnose na Duška Ljuštinu. On ih je podnio loše, danas mislim s pravom. Iako je pepeljasta srijeda iza nas, došao je trenutak da i ja pospem pepelom svoju sijedu glavu: nije mi pošlo za rukom pojmiti epohalni značaj njegove osobe. Njegov put trnovitim stazama vrijedan je poštovanja, kao i njegovi rezultati. U mome privođenju pameti jako mi je posljednjih tjedana pripomogla hrvatska kulturna javnost: vatrometi njemu u čast danomice, u neku ruku nešto što spada u žanr pompes-funèbres, daju mi misliti da sam ostao osamljen u svom ranijem stavu o ovom kulturnom zaslužniku bez mane i premca. Eto me, hitam, koliko je to uopće moguće, ispričati se za svoje zablude & parole brutte.

Ljuština je Duško još prije nekoliko mjeseci tu istu kulturnu javnost obavijestio da se, premda tek u dobi kada se osma banka razmjenjuje u sitniš, ne kani još jednom natjecati za mandat. To je samo po sebi gesta plemenita koja kao takva javnosti nije promakla. Rekao je u istoj prilici da se ne kani kandidirati zato što se onda nitko drugi ne bi javio. Time je odvažno, pošteno, ništa ne krijući, objasnio tajnu svoje dugovječnosti na važnoj funkciji. Nerado se ljudi javljaju na natječaje s uvjetima u koje je bivao upisan broj cipele. Taj se broj, ali, tijekom odraslog života slabo mijenja. A ni inače nije pametno mijenjati brojeve koji pobjeđuju, odnosili se oni na cipelu ili na čizmu. Statut se doduše mijenjao, pogotovo u članovima koji propisuju uvjete. Sad je to u velikoj modi: statut se tako dugo šamara dok ne prizna da ga je pregazilo vrijeme. Njegovo je biti ažuran. Tako Kerempuhov statut iz 2012. točno markira poziciju do koje je dospio Ljuština sa svojom naobrazbom. Statut je dobar dečko.

Kad se samo to uzme u obzir, izlazi da je Ljuština MORAO herojski izdržati cijelih 35 godina na čelu našeg "jedinog satiričkog kazališta". Što nije probao netko drugi ako misli da je to lako, veli on u oproštajnom intervjuu u Jutarnjem. I eto refrena što se provlači kroz one brojne prilike koje je dobio opraštajući se, čak milosrdno, od svoje funkcije. Naprimjer, zašto se netko drugi nije latio toga da prebaci kroz cijelu Srednju Europu nekoliko stotina tona starog gvožđa, pitam ja vas, a pisala se jesen 2007.? Pa nije to lako. Zašto se nitko nije našao da se podmetne Bandićevoj žlici zabodenoj u koljivo, ranije iste te godine, na proslavi badnjaka SNV-a? Pa to – jesti žlicom koju vam drugi trpa u usta, pa bila to i najdraža, najumnija osoba, gotovo pa božanstvo, ostaje gadljivo i velika je žrtva. Hostija je ipak nešto drugo. No žrtva se isplatila. Za nekoliko javnih poniženja Ljuština je dobio kulturu Zagreba kao svoje leno. Ali tko bi se drugi latio tog golemog posla da ustroji cijelu zagrebačku kulturu po modelu koji je na ovim prostorima najefikasnije razvio Milan Bandić? Ako je to lako, misli si, posve opravdano, Ljuština, zašto netko drugi nije pokušao? Zašto se nije našao neki budući zaslužnik koji bi svojedobno, u osamdesetima prošloga vijeka, prilježno i odano uštedio posustalom Hadžiću sjediti po partijskim sastancima? Pa tek to nije lako.

Zašto se nije našao drugi junoša da prvo silno ožali, a onda odradi promjenu imena "jedinog satiričkog kazališta u Hrvata", da bi zatomljujući u sebi suze i bol, odvažno okrenuo novi list: "Sada smo, kad smo dobili novo ime, sve učinili da ga sjajno promoviramo..." (citat iz intervjua). Tu je progutana žaba koja se ne usudi više kreketati. Upravo suprotno, veliki zaslužnik počinje meketati te Vrhovniku podastire izjave koje su u isti hip, pazi sada: "...najrazumnije, najduhovitije (!), najkorisnije..." (citat iz intervja). Potonje je sušta istina. U klasičnoj retorici ova vrsta superlativa vodi se kao superlativ elativus. Tu se onaj koji ga izriče uspoređuje sa samim sobom, drugo je nešto superlativ relativni. Elem, uspoređuje se čovjek sam sa sobom te odnosi sigurnu pobjedu.

Ima jedno drugo novije očitovanje kojim Ljuština objašnjava općinstvu svoj uspjeh: On je, veli, uspješno služio pod Šuvarom, Mesićem, Tuđmanom, Račanom, Sanaderom... Za svaku je tako nešto pohvalu. To, naime, sigurno nije lako, vlast se mijenja i ćud joj isto tako. Samo oni koji nečije uspjehe sude po crti proverbijalnog hrvatskoga jala mogu u ovome vidjeti oportunizam na kvadrat: Valja se brjemenu akomodat! Sa stidom priznajem da i sam spadam u takve jalnuše. A nije lako uvijek biti uz nogu Vlasti, to je umijeće pehlivansko. Teška su i smutna vremena. Preživljuju (35 godina u fotelji) samo najbolji. Kao satirički program "biti-uvijek-uz-Vlast" naprosto je izvrsno.

Ljuština je stameno i odvažno ustrajao pod parolom: "Uvijek na usluzi gospodi!" (naravno, i drugovima. Ali mi smo sada u kapitalizmu, sentenciozno, mudro, poručuje on u oproštajnom intervjuu. Pa je gospodi utoliko teže, jerbo su, gledano sistemski, svoji na svome: i tu je onda jako bolno ne dobiti nešto što ih ide.).

Već u doba rane mladosti, njegovo epohalno djelovanje počelo se osjećati, a i jako cijeniti, na zagrebačkoj sceni. Tada je on bio pravi sretnik: vozio je BMW i stanovao u 280 kvadrata. Poznajem samo jednog našeg kazališnog čovjeka koji je imao sličnu strast za konje pod haubom: Kosta Spaić. Bio sam u njegovu stanu. On je istina u centru, ali ni blizu 280 kvadrata. Kosta mi se tužio da dijeli šekret sa sustanarima. To u Zagrebu nije rijetkost upravo u boljim kvartovima. Član CK SKH, ali ujedno i jedan od četvorice najobdarenijih iz prve postgavellijanske generacije, kupio si je od švicarskih honorara Jaguara. U to je vrijeme Ljuština nadgledao omladinske klubove u Zagrebu kojih je klijentela dosta siromašna. I sad neka netko veli da on nije, uz to što je maran, i jako spretan. Jerbo, daleko je ta Švicarska. Tu je možebit bila Zvečka!

O tom BMW-u, međutim, nije bilo riječi u Duškovoj molbi za zaposlenje, pisala se 1974., u Centru za kulturnu djelatnost, dobre uspomene. A ni o stanu. Za ovo vam, dragi čitatelji, dobar stojim: bio sam sjedio u upravnom odboru koji je čitao molbu i dizao ruke. Molba je pisana u duhu onoga doba. Otprilike, momak je siromah, želi studirati, naš je... Pa kad je već naš, i ja sam digao ruku. Drugi dan nakon uručenja radne knjižice, već se povezivao: to jest, donio je partijsku knjižicu. Silno se začudio kad me nije vidio na sastanku.

"Kako Šnajder može biti glavni urednik, a nije u Partiji?" "Nije u Partiji", rekli su mu ljudi s kojima sam radio, "ali ima u obitelji Staru Gradišku i Jasenovac" (danas bi to bilo nešto kao nasljedna bolest). Te je na tome ostalo, lustracija (čistka) nije na meni provedena. Ja na to nisam obratio ama baš nikakvu pažnju već sam krenuo od onoga da je dečko siromah i da je naš. I mir u kući!

To da je on Srbin, meni je bilo i ostalo posve nevažno. S indignacijom odbijam one bjesomučne nasrtaje koji su tako karakteristični kad na forumima progovori hrvatska podsvijest u svom rovitom, više nekako plinovitom stanju. Najmanje petnaest godina nosio sam glavu u torbi pišući, programatski, da bi to prestalo. Od prvog dana mojega javnog djelovanja tako nešto spada mi u strategiju intelektualnog rada. Tu ja ne dajem ustupke niti popuste. Sad se pak taj BMW javlja kao motiv u knjizi već tako reklamiranoj, kao i stančuga od 280 kvadrata. Prvi put o tome sam čitao na nekom portalu kad se Duško žestio, a u vezi očitovanja o imovini dužnosnika, da zašto ga to pitaju, kad je on oduvijek dobro stajao. Gdje li je sve to nestalo davne 1974.?

Gotovo je normalno da veliki ljudi, pišući svoje memoare, čak i kad im ruku vodi ghost-writer, tu i tamo pretjeraju. Naprosto, oni se zanesu i ponesu. Ili ponešto preskoče što im se, velikima kakvi jesu, čini premalim. I sad neću počiniti grešku koju sam počinio svojim bjesomučnim trima satirički mišljenim rečenicama. Sada znam bolje. Duškov je, premda malo dosad skriven, stvarni talent pretežno u oblasti lirskoga. A teško je, pa i nemoguće, ugurati svu epiku takvoga života, koji je prava epopeja, u lirski šinjel.

Ja sam jako kriv spram toga čovjeka.

Naprimjer, reagirao sam s omrazom, moj je zglob postao opasno slobodan, kako se izrazio Nietzsche, htjedoh čak i polemizirati svojim prilično naoštrenim mačem. Jer nisam odmah pojmio da me je sudu predao opravdano, a da bi me, jednako tako opravdano, da smo u godini 1939., predao, partijskom krvniku koji bi me sredio zasvagda (sa znanjem Kraljeve policije). Dušan Makavejev me je uvjerio da je partijski krvnik zaista postojao i da on zna gdje je na Pantovčaku stanovao, stvar je dakle ozbiljna. Ipak, Duško  u mom slučaju nije išao tako daleko. On mi je tri godine nježno šaputao na uho kako će, kad dobije parnicu do koje mu je bilo stalo kao do malo toga u životu, na njegov žiro sjesti 60.000 kuna. Tako je naime Duško riješio jedan prastari problem koji je toliko kinijo stare filozofe: Odnos duha i materije. Točno je izračunao bol svoje teško ranjene duše, izvažući njezin materijalni adekvat. A tko je to još mogao? Čak ni Paracelsus! Kažem, šaptao mi je na uho, jerbo je općinski sud, očito ne pridajući naročit značaj takvom sporenju dvojice smiješnih staraca (nešto kao pop Ćiro i pop Spiro), odredio najmanju moguću sobu za ročišta; pa smo otud sjedili kao đaci u istoj klupi. Ali kad pravo promislim, to što je on, precizan kakav je sveudilj bio, izračunao jest vrlo mala odšteta za bol koji sam mu nanio nekolikim nepromišljenim i nabrzaka ispisanim rečenicama zbog kojih se danas tako gorko kajem. Jer što je od duše vrednije? Koja je bol veća?

Prva dva ročišta bila su pomirdbena. Smjerno sjedeću znamenitost naše kulture, oborena pogleda, zapitao je tada sudac što bi bio uvjet da se stvar završi rukovanjem? On je zajecao, držeći se za srce, gdje po nekima u klasičnoj starini boravi duša, pa tako i duša besmrtnika, izrekavši potom nešto što mi je ostalo nezaboravno. A opet nisam ni tada pravo razumio doseg njegovih mudrih riječi. On je zatražio da se ja, na licu mjesta, a svakako prije bilo kakvog rukovanja, obavežem da više NIKADA neću pisati o D. Ljuštini. Pazite, kakvu je tešku žrtvu podnio u tom trenutku taj izvanredni čovjek: premda je direktor "jedinog satiričkog kazališta u Hrvata", pa bi mu i sama pomisao na bilo kakvu cenzuru imala biti mrska, on je uspio suspregnuti svoj poznati slobodarski impuls te je zatražio sudsku zabranu mojega pisanja.

U osnovi, nisam tu prošao tako loše. Ima jedan sličan primjer iz europske povijesti, a odnosi se na Heinricha Heinea. Taj je čovac imao nekih problema s pruskom državom koja je znala biti osiona. Pa je pruska cenzura zabranila sve što je Heine napisao, i SVE što će eventualno JOŠ NAPISATI. Shvatio sam tada da meni, in puncto Ljuština, ne bi pomoglo nikakvo pokajanje, budući da bi mi bila stavljena zabrana na spominjanje njegova vrijednog imena, te bi meni bilo ostavljeno da taj svoj grijeh odnesem u grob.

Kao što se on u drugom procesu, koji je vodio protiv Vitomire Lončar, silno ustobočio protiv riječce HOBOTNICA. Takoreći, protiv osam krakova digao se na dvije zadnje. Ni onda, kao ni danas, nisam posve shvatio što ne valja s hobotnicom? Često je vidim na otoku gdje živim. Polip je nježan, neobičan stvor, kao da je s druge planete. Teško ga progone, bodu, peku, smrzavaju, mariniraju... Po mom sudu, za ono što je Lončar htjela reći, sakupivši na stotine dokaza, bolji bi izraz bio: hrvatska kajgana. Ljudi se uzajamno drže za intimne dijelove i pjevaju "Meeeksiko...", na što su uličari i huligani tjerali mirne građane Trešnjevke kad bi ih presreli u noći. Tu se ne radi toliko o klinču ljubavnome, koliko o žudnji za sigurnošću u smutnim vremena. A grafički prikaz bio bi najsličniji formuli iz organske kemije: molekula, valencije i tako to. Sve povezano, sve jasno i pregledno!

U mojemu slučaju, sudac je, prilično hladno, da ne velim pomalo zgranuto, rekao da takvu kaznu hrvatsko sudstvo ne poznaje. Eto ti nevolje! To je hrvatstvo sudstvo at its best! Što da mu čovjek radi? Ne poznaje jedinu primjerenu kaznu! Već barem tri desetljeća utaman pokušavam objasniti Hrvatima da si dovedu, kupe, nasele, što li, par Prusa, pa da im ovi ispišu zakone s kojima se ovdje tako petlja. Sudstvo koje je uslužno "riješilo" toliko mnogo složenijih stvari, koje pristaje na Bandićeva izmotavanja cijeli niz godina, nije presudilo u korist Ljuštine što bi bilo prava sitnica koju nitko ne bi zabilježio ni jotom, osim možda sponzoriranih medija. Eto ti ga na, sad se ti pouzdaj u hrvatske sudove! Gdje je tu pravda za siromaha?

No da je sud donio takvu odluku – da se meni zauvijek zabrani spominjanje časnog imena Duška Ljuštine – ja ne bih smio objaviti ovaj tekst, a to bi bilo šteta. Jer upravo njime priznajem kako sam i koliko krivo ga procjenjivao te ga teško blatio onim nekolikim rečenicama. Moj bi prilično narastao opus ostao nedovršen i ja bih kihnuo s grijehom na duši.

I gledaj dalje: sud se nastavio tvrdoglaviti. Meni je Ljuština šaputao na uho nježne riječi cijele tri godine, a na suca je vikao tako da mu se od vike lice osulo purpurnim crvenilom, vuklo je ono na ljubičasto. Ja sam u nekoliko navrata osjetio impuls da ustanem, da prekinem sudovanje, da sve priznam, jer sam se bojao da će ga trefiti šlog. A ništa nije vrijedno toga, pa ni 60.000 kuna. Kunića, kako je on šaptao, hoteći biti nježan. Ostalo mi je do danas nejasno zašto je zaokružio tu brojku. Kod njega je sve točno na lipu. Premda bi s tim u vezi bukve bile primjerenije.

No unatoč vici u sudnici, sud je, i u prvom stupnju, i nakon njegove apelacije, presudio da su moje rečenice satira. Tako je ravnatelj "jedinog satiričkog kazališta u Hrvata" dobio sudsku potvrdu da je tužio jednog književnika zbog - satire. Mislim da u svijetu ne postoji sličan slučaj. To je tema za Iljf-Petrova, najmanje. A velika je šteta što Fadil nije živ. Nisam ni tu pojmio Duškovu žrtvu za istinu. Jer on će za svoj teatar učiniti sve, baš sve, kao što je činio sve, baš sve, da ostane prvi pri koritu. Pa će mu tako namrijeti prvorazrednu temu za satirički igrokaz.

Međutim, u njegove podvige koji idu u red najtežih svakako je već spomenuta replika na slavni film Wernera Herzoga Fitzcarraldo. To je ona ovdje već narečena epska pripovijest kada Duškovi šleperi dovlače u Zagreb gomilu pleha. U filmu se radi o tome da Velika Opera zablista u amazonskoj prašumi. U doživljaju Nijemaca, koji su me, priznajem, kao nepriznatog rodoljuba i polovnog Hrvata, u ovoj prilici koštali mnogo živaca, Zagreb bio je u berlinskim novinama postao takva prašuma. Ljuština i dugovječni predsjednik njegova Kazališnog savjeta Magelli, uvjeravali su našu javnost  da grad Potsdam, onako naslonjen na Berlin kao Samobor na Zagreb,  poklanja našoj metropoli svojega Limenka. Ali na zajedničkoj pressici obojice gradonačelnika, Bandićev potsdamski kolega odbrusio je novinaru koji se javio očito nezgodnim pitanjem da je s Bandićem dogovoreno NE IZLAZITI s cijenom te drugim uvjetima pogodbe. Kriv sam što nisam razumio o kako se suptilnoj igri ovdje radilo. No Nijemci su se valjali od smijeha. Uza sve što je platio, Zagreb je platio i dovođenje trga na kojemu se trinaest godina kočila Plehpiksa u prijašnje stanje. Čak da je Plehpiksa koštala nula eura, ovakav zahvat stoji bogatstvo. Ima li tu, na potsdamskom trgu i kakva fontana, ne znam, provjerit ću prvom prilikom.

Vitomira Lončar temeljita kakva jest, orijentirana stoposto pozitivno-pozitivistički, skupila je one dokumente do kojih je uopće mogla doći te je zbrojila trošak Limenkova junačkog proboja na Istok (Drang nach Osten):

800.000 eura. Prava sitnica!

Limenko danas trune negdje pokraj Velesajma, koji i sam na svoj način trune. Već daleke 2007. nisam pojmio ono što mi je danas posve razvidno: koliko je to suptilno! Zamislimo samo koliko je tu javnog novca UŠTEĐENO našemu gradu. Zamislimo samo koliko bi tek koštalo Grad da se išlo na neku zamjenu zemljišta, inače tako omiljenu "operaciju" kakve si rado priušti naše hrvatstvo kumstvo (kujem ovu riječ prema: hrvatsko plemstvo). Pa onda pristupne ceste, pa onda temelji (njih se iz Potsdama nije moglo dovući)... pa si onda stavimo na papir nakon svega hladni pogon! (Berlinske novine opisuju kako se Limenka nije moglo pravo zagrijati, pa je publika uvijek cvokotala. Vrapčad berlinska postojano je komentirala Hamletova pitanja o bitku i nebitku. Bez sumnje, hrvatski vrapci ne bi bili ništa lošiji, em smo metropola! Prva predstava u Limenku kod nas imala je biti ona o danskome kraljeviću!)

A ovako, nakon svega, nema nikakvih novih troškova. Pametan će čovjek priznati svoju pogrešku, ma i katastrofalnu. Ali samo će budala za nju i platiti. Ovako, u najboljem od svjetova po Voltaireu, Limenko će lijepo istrunuti i mirna Bosna. Na koju su stavku knjiženi dotad učinjeni troškovi, nije pristojno pitati. Pa ni Herzogov film nije bio jeftin: kvaliteta stoji novaca, ne budimo provincijalni. Na neki su način ti troškovi nestali, raspršeni su i nitko se nikad nije pitao što se tu dogodilo. Maca papila! K tomu, Herzogovo remek-djelo može se naći i po miloj volji vrtjeti, a može se naći i ta hrpa gvožđa koju si je grad Zagreb priuštio kao vrhunsku skulpturu na otvorenom. Novci rastope se i rastjeraju lako, to nije pitanje, dok je Plehpiksa neumjereno uporna u stvari svojega postojanja. Lako je sa snijegom: on dođe pa prođe, a tek si ga krenuo jesti. Ali budi sad ti pametan pred tom hrpetinom koja ima neki svoj ritam nestajanja.

No imajmo razumijevanja za nove umjetničke prakse: oblik je njezin moderno apstraktan, nikakva retardirana neofiguracija, a hrđa u koju se ona pretvara ispisuje, čudesno i sama od sebe, kao što kaplje stvaraju stalaktite i stalagmite, jedan monumentum aere perennius, to jest spomenik trajniji od mjedi. Svakome njegova mjed, Ljuštini njegova, meni moja.

Nadalje, zlobivi ljudi tvrde da je Ljuština skoro uvijek bio u sukobu interesa. Naprimjer, kao gradski ministar kulture dopodne, a popodne direktor kazališta. Ti jalnuši ne mogu pojmiti pa ni prihvatiti takvu očiglednost da svaki dan imade i dopodne i popodne. Te da tu još ostaju večeri za prave dogovore, jer to je, brate mili, pogon od 24 sata (i još par minuta te sekundi).

Oni, naime, ne razumiju, i otud njihova zavist, da Ljuština može sve što je drugima zapriječeno ili bi se smatralo suspektnim. Ne žele vidjeti da čovjek pršti od energije te radije ostaju pasivni, zakapajući se u svoju neproduktivnu mržnju. Ljudskoj zlobi u Hrvata nema granica. Kad bi mržnja generirala naš društveni proizvod, mi bismo bili najbogatija zemlja na svijetu, zar ne?

Zamislite nadalje kako je teška odgovornost, kako zna biti mučno, svake godine glumcima i osoblju podijeliti milijun i po kuna od ulaznica koje je zaradilo kazalište vođeno, u surovim kapitalističkim uvjetima, dakle na posve komercijalnoj osnovi, a nakon što vam je Grad podmirio trošak i zadnjeg drekpapira? A vi nad tim glumcima bdijete očinski, gazdinski, „u maniri dobrog gospodara“? Oni su naime Božja djeca (Ljuština u intervjuu Globusu 2009.), to jest nisu sasvim odrasli, pa je na vama da ih povremeno potapšete mekom ručicom po turu te im, valjda ipak ne svojom žličicom, uvalite u usta kašicu.

Šalu na stranu: zamislite koliko je tu teško biti pravedan, te podijeliti tu dobit, u prosjeku 25.000 kuna (plus lipe, odnosno bukve) na godišnjoj razini svakom zaposleniku, a upravo uravnilovke ne smije biti, budući da smo u – kapitalizmu? Toliki je honorar na koji može računati hrvatski književnik za roman, i to ne svaki od nas, jer i tu igraju ulogu razne vrsti milosti. A za tu  raspodjelu u Kazalištu nemati nikakvih pravilnika, nikakvih uputstava, osim načelne dozvole najdražeg gradonačelnika da se novac nastao na javnom novcu ne treba smatrati javnim novcem već se njime ima raspolagati kao što bi to učinio vlasnik-privatnik, tojest kao da je "Kerempuh" privatno poduzeće Duška Ljuštine? To tek nije lako. Tu čovjeka hvata zebnja koju mogu usporediti jedino s onom Pascalovom u prizoru beskrajnog i hladnog svemira. Zamislite samo koliko je tu malih ljudskih drama, svi zvijezde, a sam ravnatelj dobri bogo Saturn, u Brešanovu čitanju Bukara? I kako je, s druge strane, ugodno biti besplatno osiguran, imati plaćeno liječenje u privatnoj klinici... biti zatrpavan cvijećem kao na ukopima, te uza sve to biti mjesečno "stimuliran" još jednom hrvatskom plaćom, makar minimalcem u prosjeku, na svoju. A znati da toga nema ni u jednom drugom javnom kazalištu. I ostati pravedan. Nije to lako, tu su dileme teške. Nazirem ih u Izvještaju državnog ureda za reviziju koji je ispitivao Duškove konte i druge elemente njegova poslovanja za godinu 2013. s oslonom na 2012. Taj je ured izdao uvjetno mišljenje. U izvještaju ima  mjesta koje upućuju na prilično prpošne praktike... Ima tu i prave kreativnosti.  Ne aludiram ni na kakvu zloporabu, samo čitam Izvještaj. Više od toga nije moj posao, ja pokušavam biti nekakav književnik.

Ali eto,  povrh svih muka, teškoća, trnja na jasnome putu obasjanom svim mogućim zaslugama, sad i Revizija! Ne treba čuditi što se malotko, ako uopće, osjetio spremnim i pozvanim podmetnuti leđa svim ovim strahotama. A "Kerempuh" zna cijeniti ove žrtve svojega ravnatelja, pa se hodnicima ori, i čut će se još dugo: Oj, Ljuštino, lolo, tko te ne bi vol'o!

Žaliti, žalit će ljudi. A još i više čuditi čuditi se. Jako, jako. Da je tako nešto (bilo) uopće moguće.

 

Moja se malenkost ovim tekstuljkom pridružuje općem ushitu likom i djelom gospodina Ljuštine, na njegovu oproštaju od javne funkcije, premda dobro znam da ćemo odsad nadalje živjeti u znaku borbene parole "I poslije Duška Duško!". A ispisao sam ga u želji očuvanja metaboličke ravnoteže: kad vas tjednima bombardiraju slavljeničkim tortama, poželite kutiju sardina. Eto napokon jedne plehpikse koju se da smazati.