Hrvatski zakoni o abortusu nisu ni blizu savršenih, čak ni suvremenih, no i takvi kakvi jesu razumniji su od liječnika i liječnica koji su odlučili zaraditi mirovinu ginekologijom u mjeri koja više odgovara njihovu svjetonazoru nego Hipokratovoj zakletvi, pretvarajući javne bolnice u sanitetska odjeljenja Kaptola
U cijeloj povijesti ljudskog roda, medicine, hrvatskog javnog zdravstva i visokog školstva, nije zabilježeno da je netko nekada i negdje specijalizirao stomatologiju pa odlučio da pacijentima neće vaditi zube. U tom je zubarskom svijetu sve prokleto jednostavno: zubari i zubarice uklanjaju karijes, skidaju kamenac, s vremena na vrijeme kažu da petici gore lijevo nema spasa, guraju vide u kosti i na njih onda zube što izgledaju kao pravi, prazne gnojne kanale, uzimaju mjere za mostove i tako dalje i tako redom. Tko se god odlučio da će mirovinu zaraditi u stomatološkoj ordinaciji, javnoj ili privatnoj, zna da niti jednu plaću neće zaraditi tako što će svakog radnog dana po osam sati gledati u blistavo bijele zube i uživati u širokim osmjesima pacijenata kojima kontrolni pregledi traju do pet minuta i završavaju rečenicom: „Vidimo se za šest mjeseci“.
Liječnici i liječnice raznih profila namještaju kosti, gledaju u analne otvore, operiraju upaljene crvuljke, provjeravaju žlijezde ispod znojnih pazuha, krpe crijeva, popravljaju psihu, propisuju kapi za oči i uši i općenito svašta rade, a malo je od toga elegantno kao nova, bijela kuta s titulom i prezimenom na džepu.
Kada je već tako – drukčije, znamo, nije – onda je nejasno kako to, majku mu, netko izabere ginekologiju za zanimanje kojim će se baviti ograničeno. Točnije onoliko koliko mu - ili njoj, sasvim je svejedno - savjest dopušta. Zanimljivo, ista ta savjest nema običaj progovorati oko pregleda, uklanjanja cisti i liječenja spolno prenosivih bolesti, već samo i isključivo kada treba obaviti pobačaj, bio on iznuđen ili dobrovoljan.
Famozni prigovor savjesti širi se hrvatskim zdravstvom brže od covida samo što, za razliku od gubitka mirisa, visoke temperature i suhog, dosadnog kašlja, ne prolazi. Uvjerila se u to Mirela Čavajda kojoj su, kao i njenom nerođenom sinu Grgi, savjesni liječnici i liječnice namijenili sudbinu goru i od ionako grozne.
Savjesnima zahvaljujući, Mirela je, eto, trebala roditi teško oboljelog dječaka s minimalnim, ma nikakvim šansama za izlječenje, pa su se onda oboje trebali patiti neko vrijeme, sve dok majka dijete ne stavi u grobnicu umjesto u kolijevku.
Razlog zbog kojeg Čavajda mora u Sloveniju umjesto u najbližu zdravstvenu ustanovu je: odmakla trudnoća. Kao, Grga više nije plod već ljudsko biće, pa okončanje njegovih i Mirelinih muka nije pobačaj već ubojstvo.
Nakon mrcvarenja koje je nesretna žena prošla, primarno pitanje nije da li je hrvatskim zakonima dovoljno dobro regulirano pravo na pobačaj – jer očito nije – već je ono, to pitanje, zašto se, zaboga, u javnom zdravstvu omogućava rad onima koji vlastiti posao obavljaju selektivno?
Nema u cijeloj Hrvatskoj niti jednog policajca koji odbija privoditi nogometne navijače, nema niti jednog časnika za kojeg se zna da će u slučaju rata pjevati give peace a chance, nema niti jednog jedinog građevinskog radnika koji odbija graditi vjerske objekte, kao što nema konobarice koja odbija točiti alkohol ili kuhara kojem savjest brani da biftek, prema želji gosta, peče sve dok ne počne ličiti na drveni ugalj.
Ima, istina, u Hrvatskoj koječega drugoga: arhitekata kojima se ne crtaju nova zatvorska krila, pa otvaraju svoja studija za projektiranje apartmanskih naselja; novinarki kojima se ne piše o omiljenim bojama celebrityja, pa traže posla u redakciji Trećeg programa HTV-a; trgovaca koji ne žele prodavati banane i salame po akcijskoj cijeni, pa rade u dućanima u kojima nude cipele za predstojeću sezonu i mobitele s nenuništivim ekranima; lektorica kojima se ne da popravljati greške u izvještajima sa sjednica gradskog vijeća pa zato lektoriraju romane, eseje i zbirke priča. Ma ima, da skratimo, svega, baš svega. I sve funkcionira jednostavno: oni kojima posao na jednom mjestu ne odgovara iz bilo kojeg razloga, traže drugi ili pokreću svoj.
Kapital uvijek nosi i identitet svog vlasnika, pa kao što postoje ordinacije u kojima tiho sviraju, recimo, Narodni radio ili, ipak malo glasnije, Red Hot Chili Peppers, tako postoje one čije zidove krase portreti hrvatskih nogometnih reprezentativaca, odnosno amaterska ulja na platnu. U konačnici, postoje i rade i one privatne tvrtke za neko zdravlje koje ne žele nikakvu suradnju sa Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, već posluju isključivo na komercijalnim principima.
Prigovor savjesti u ginekološkoj klinici koja nije javna se, dakle, ne propituje, već prihvaća kao takav. Isti taj prigovor u javnim bolnicama i, to posebice, raširen toliko da se neki zahvati – poput ovoga kojeg je trebala Mirela Čavajda - više ne mogu obavljati, nije samo, ako je uopće, pitanje osobnog izbora već je i manifestacija okupacije javnog prostora i njegove kontaminacije stavovima samo jednog, nimalo bezazlenog dijela društva čija namjera nije širenje vlastitog, već sužavanje tuđeg prostora slobode, ali i elementarnih prava u koje, ma kako to zvučalo onima što u bolnice nose krunice umjesto uputnica, spada i pravo na pobačaj.
Hrvatski zakoni o abortusu nisu ni blizu savršenih, čak ni suvremenih, no i takvi kakvi jesu razumniji su od liječnika i liječnica koji su odlučili zaraditi mirovinu ginekologijom u mjeri koja više odgovara njihovu svjetonazoru nego Hipokratovoj zakletvi, pretvarajući javne bolnice u sanitetska odjeljenja Kaptola, financijski osigurana sredstvima koja se distribuiraju s Markova trga i koje država jednako prikuplja od onih što se pobačaja groze i onih koje iz bilo kojeg razloga pobačaj žele, trebaju ili moraju obaviti, a ne ide im se u Sloveniju.
