I kao što je Hrvatska televizija „morala dobiti rat“ protiv srpskih medija – kako je bio naredio njen šef, nekadašnji režiser partizanskih filmova, a 90-tih miljenik nacionalističkog režima – a što je podrazumijevalo razornu, huškačku propagandu protiv srpskih sugrađana, opasni progon nezavisnih novinara i kulturnih radnika, tako je sada kompanija Meta dopustila Facebooku otvoreni govor mržnje protiv Rusa i veličanje neonacističkog bataljuna Azov zbog njegove važnosti u obrani Ukrajine.
Bila je ta nesretna, ratna 1991. Sjećam se, vratila sam se s nekog ratišta, očiju punih razaranja i smrti zbog želje srpskog vodstva za stvaranjem Velike Srbije. Glupo i nepotrebno umiranje za teritorij i naciju, kao i ovo kojemu sa zebnjom svjedočimo – Putinovu razaranju Ukrajine, zločinu protiv civila, pretvaranju Marijupolja u hrvatski Vukovar… Na porti TV kuće sjedio je portir, „čuvar“ redakcije s onim svojim telefonskim uređajem preko kojega je u mirno doba Jugoslavije prisluškivao razgovore novinara, a nije bio jedini, i potom ta bezvezna čavrljanja dojavljivao Službi koja je brinula da nitko ne skrene sa zadanog pravca neslobode i čvrste ruke jedine nam Partije. Elem, onako umorna, ipak sam na staklu porte, pred očima dotičnog sluge novoga režima, primijetila papir s imenima zaposlenika „kojima se ubuduće zabranjuje ulazak u zgradu“, to jest „nepoćudnih“ kolega sumnjiva porijekla, a koje je nova nacionalistička vlast proglasila unutarnjim neprijateljima, petom kolonom za koju više nema mjesta među nama, čistim Hrvatima. Impulzivno sam strgnula taj ogavni spisak i dobila udarac nogom od vratara, budnog čuvara nacionalne TV kuće od neprijateljskih „spavača“.
Kada je pak Hrvatska krenula u osvajanje teritorija Bosne, a HTV se pretvorila u propagandnu ispostavu nacionalističke, kriminalne vlasti, sama sam dala otkaz, nakon prethodne, iscrpljujuće zabrane rada.
Prisjetila sam se te epizode ovih dana dok traje zapadnjačko, ujedinjeno otkazivanje rada umjetnicima iz Rusije kojima se time otvoreno nameće kolektivna krivnja za Putinovu agresiju na Ukrajinu. Kultura otkazivanja, zabrana rada, jest cinično, autokratsko prokazivanje nečijeg nacionalnog porijekla, iako se radi o velikim imenima ruske kulture, čak i onima davno mrtvima, od skladatelja do kultnih pisaca, a koja se pokazala uvlas ista i u nas, „balkanskih“ barbara i gospode sa Zapada. Potpuno je isti nemilosrdni propagandni rat kojim Zapad pokušava obuzdati ruskog vođu, izbacujući na primjer ruski jezik iz nastavnog programa u jednoj njemačkoj školi, kao i zabrana ćirilice i srpskih riječi u Hrvatskoj 90-tih.
Ali kulturna je Evropa tada s prezrivim negodovanjem gledala kako Hrvati, dok im JNA ruši gradove, iz ustanova, redakcija i stanova izbacuju Srbe u koje potom ulaze etnički „domoljubi“, nije se tim profinjenim Evropljanima sviđalo što su u Hrvatskoj iz biblioteka u smeće bačene stotine tisuća knjiga srpskih autora, što se iz nacionalnih kazališta izbacuju glumci srpskog porijekla, pa su razni amnesti internešneli i PEN centri upozoravali da je to barbarstvo, moguće eto samo na Balkanu. A onda je ovih dana u zapadnjačkom smrtnom strahu od probuđenog ruskog medvjeda talijanski književnik Paolo Nori trebao držati predavanja o Dostojevskom na sveučilištu u Milanu, ali nije, „kako bi se izbjegle kontroverze u vrijeme jakih tenzija“. Eh, Fjodor Mihajlovič. Taj omiljeni Putinov oligarh!
Ima li onda razlike između tekućeg evropskog šovinizma i onoga ratnog hrvatskog kada su odavde prognani svi koji nisu pristajali na tezu kako je najbolje pogonsko gorivo rata upravo vlastiti nacionalizam? Zato je režiseru Lordanu Zafranoviću u Hrvatskoj zabranjen rad, pa je otišao u Češku, a njegov film o ustaškom konclogoru Jasenovac završio u bunkeru, zato je, ne pristajući na iracionalnu etničku mržnju, otišla književnica Dubravka Ugrešić, zato je visoku cijenu „neprilagođenosti“ na šovinizam platila glumica Mira Furlan, zato je i danas plaća glumac Rade Šerbedžija. Zgražala su se tada fina gospoda iz evropskih metropola nad neciviliziranim Balkancima, upozoravali da je umjetnost uvijek iznad rata, da je paljenje knjiga, a palio se javno i tjednik Feral Tribune, i progon umjetnika dio kulture nacizma, a onda je, gle čuda, ovih dana s filmskog festivala u Glasgowu izbačen film ruskog režisera Ladoa Kvatanija iako se autor jasno odredio protiv ruske invazije na Ukrajinu, u Varšavi je „prognana“ opera Musogorskog, Boris Godunov, a filharmonija u Cardiffu s programa je izbacila Čajkovskog jer da je izvedba velikana „neprikladna u ovom trenutku“. Eh, Petar Iljič! Još jedan ruski oligarh.
I kao što je Hrvatska televizija „morala dobiti rat“ protiv srpskih medija – kako je bio naredio njen šef, nekadašnji režiser partizanskih filmova, a 90-tih miljenik nacionalističkog režima – a što je podrazumijevalo razornu, huškačku propagandu protiv srpskih sugrađana, opasni progon nezavisnih novinara i kulturnih radnika, tako je sada kompanija Meta dopustila Facebooku otvoreni govor mržnje protiv Rusa i veličanje neonacističkog bataljuna Azov zbog njegove važnosti u obrani Ukrajine.
Na koncu, ne tako davno kada je Nobelovu nagradu dobio pisac Peter Handke, a mi ovdje krenuli gunđati protiv nagrađivanja pisca koji je obožavao ratnog zločinca Miloševića i otvoreno podržavao njegovu agresiju na ostatak Jugoslavije, s istog su tog uljuđenog Zapada nas Balkance vulgaris podučili da je to Nobel za Handkeov književni doprinos, da djelo nije isto što i autor… A onda je rat pokucao i na njihova vrata. I oni odjednom postali kolektivni panduri duha. Hrvati, to jest.
tacno
