Redatelja Olivera Frljića ne treba posebno predstavljati. On već dobrih petnaestak godina uznemiruje publiku, bez obzira na to u kojem kazalištu postavlja predstave i u kojim sredinama se one igraju. Kazališna publika i kritika suvremene provenijencije hvali njegov nesumnjivi talent i beskompromisni kritički nerv za svaku socijalnu ili političku patologiju koju vidi oko sebe. Gledaoci tzv. srednje struje obično jauču kako im je nekako previše tog Frljićevog estetskog radikalizma i njegovih neugodnih društvenih istina, dok bi ga desnica, naša i evropska, najradije zauvijek izgnala iz svog vidokruga, ako ne i nešto gore. Respektabilni britanski list, The Guardian, uvrstio ga je 2018. godine među četiri najuzbudljivija režisera evropskog kontinenta. Nakon višegodišnjeg rada u evropskim teatrima, Frljić se vraća u Zagrebačko kazalište mladih s inscenacijom romana "Braća Karamazovi" F. M. Dostojevskog čija se dvostruka premijera očekuje 26. i 27. veljače.
Obično se Dostojevski u kazalištu odabire pod oznakom – veliki pisac. Unutar vaše motivacije, kada se na pozornici bavite i klasičnim i suvremenim piscima, u pravilu je prisutan dobar razlog. Što bi to bilo u slučaju "Braće Karamazovih"?
Vidim "Karamazove" kao ocean u koji sam odlučio zaroniti. Hoću li se uspjeti vratiti na obalu ili će me njegovo plavetnilo ugušiti, ostaje da se vidi. Svakako u njega ne bih htio gurati našu političku svakodnevnicu, čak ni kada se ona tako spremno nudi, kao u slučaju s rusko-ukrajinskom krizom. Što ću u tom oceanu naći – sliku kozmosa, socrealizam duše, obitelj kao opijum za narod ili nešto četvrto – bit ću siguran kada se ovo putovanje završi. Svakako ne bih htio unaprijed odlučiti što me čeka, ali vjerujem da ima puno onih koji "znaju" što "Braća Karamazovi" govore u ovom trenutku. Drago mi je da ne pripadam tom klubu.
Ljudsko dostojanstvo nije univerzalna kategorija, nego povlastica ekonomsko privilegiranih. Prava sirotinja obično nema vremena ni uvjeta da razmišlja o svojoj bijedi. To je luksuz nas salonskih ljevičara
Ovaj roman je dubok i kompleksan na mnogo načina. Na koja ste se pitanja vi u njemu fokusirali?
U jednom od čitanja "Karamazovih" pratio sam isključivo puteve novca i odnose koje oni kreiraju među likovima. To kartografiranje akumulacije kapitala i bijede, koju on iza sebe ostavlja, bilo je uvelike inspirirano samim životom Dostojevskog. U "Zapisima iz mrtvog doma" on kaže: "Robijaši veoma vole novac, on im je strašno potreban, ali oni ga rasipaju na kocki zato što više od samog novca stiču iluziju slobode." Šklovski piše da junaci Dostojevskog, naročito oni sa socijalnog dna, "plašljivo i bezuspješno preziru novac". U romanu, kapetan Snegirov gazi nogama 200 rubalja koje mu je poslala Katarina Ivanovna, kao kompenzaciju za poniženje kojem ga je izložio njezin zaručnik Mitja Karamazov, ali ih on ne cijepa.
Zašto je to važno?
Uništiti 200 rubalja, kako bi se obranio privid ljudskog dostojanstva, znači u Snegirevljevom slučaju uništiti i egzistenciju obitelji te gotovo sigurno poslati sina Iljušu u smrt. Zato njegova pobuna protiv svega onoga što novac simbolizira, protiv ekonomske eksploatacije čiji je on instrument, ostaje tek polugesta. Kapetan Snegirev shvaća da ljudsko dostojanstvo nije univerzalna kategorija, nego povlastica ekonomsko privilegiranih. Prava sirotinja obično nema vremena ni uvjeta da razmišlja o svojoj bijedi. To je luksuz nas salonskih ljevičara.
Izvedba šutnje
Koliko je dakle taj pisac s kraja 19. vijeka aktualan danas?
Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način – koliko smo mi sami aktualni? Gledajući današnji svijet, čini mi se da on nikako da se sastavi sa svojim prezentom. Kod nas ima samo jučer i sutra, a danas nikako da dođe. Dostojevski je pisac kontradikcije i zato je puno zanimljiviji od vremenski mnogo bližih nam autora, jer pokazuje nesvodljivost života na ideološke i ekonomske sheme. Raditi ovog autora danas znači tražiti slične kontradikcije – ponajprije u samome sebi. Likovi Dostojevskog su kvrgavi – njih se ne može kazališno pomilovati. Svaki pokušaj njihovog prevođenja, ili bolje reći privođenja u emocionalne rastere malograđanske osjećajnosti osuđen je na propast i na njihovo vlastito izrugivanje. Problem realizama u umjetnosti, o kojem je pisao Lyotard, Dostojevski postavlja kao pisac koji pripada ovoj književnoj epohi, ali nikako ne i istoimenoj stilskoj formaciji. Pisanje Dostojevskog pokazuje kompleksan reprezentacijski odnos između književne i vanknjiževne stvarnosti – odnos koji ide u oba smjera. Općepoznata narodna mudrost je da život piše romane, ali Dostojevski je pokazao da i romani pišu život.
Kako su u analizi s glumcima izgledali problemi ove priče?
S glumcima sam pokušao zajednički naći kontradikcije u njihovim likovima i dodatno ih zaoštriti. Pokušao sam te kontradikcije prenijeti i u glumačku igru, emancipirati je od shematičnosti ili mogućnosti racionalnog razumijevanja. Uostalom, pozornicu je za to pripremio sam Dostojevski. Kolebanje njegovih likova između razuma i svega onoga što izmiče racionalnoj spoznaji, transponirano je na različite izvedbene razine. Postoji još nešto fascinantno u ovom romanu. To je njegova nedovršenost. Ona daje nevjerojatan respiratorni užitak u kazalištu koje se guši u traženju vlastite dovršenosti.
Možda će narušeni ekosustav proizvesti ono što do dana današnjeg nije uspjela nijedna revolucija ili ideologija – temeljito uništiti tlačitelje. Ali, ne zaboravimo, zajedno s njima i potlačene
Kako u vašoj predstavi izgledaju metafizički detalji romana: Ivanovljeva sumnja u Boga koji dopušta zlo i patnju, kao i priča o Velikom Inkvizitoru, koji u raspravi s Kristom negira mogućnost ljudske slobode zato što čovjek u biti jedino priznaje slijepu poslušnost autoritetu?
Ti metafizički dijelovi za mene izgledaju ljudski, odveć ljudski, da citiram Nietzschea. Pitanje ljudske nekapacitiranosti za slobodu, činjenica da ona za čovjeka postaje pretežak teret i da smo je u svakom trenutku spremni zamijeniti za kruh – kako to Veliki Inkvizitor tumači nijemom Kristu – leži u temelju poraza svih emancipatornih ideja. Dostojevski kaže "nahrani nas, pa onda od nas traži vrlinu", a Brecht nastavlja da "prvo dolazi žderanje, a onda moral". Büchnerov Danton je vjerovao da se sitost i sloboda ne moraju isključivati. Cinizam njegova vjerovanja najbolje se čuje u poviku građana koji traže da ih nahrani mesom aristokrata.
Posljednjih godina dosta ste radili u evropskim teatrima predstave koje su bile veoma hvaljene, ali i žestoko napadane u određenim krugovima. S kojim problemima je Evropa suočena danas?
Definitivno, ja nisam stručnjak za Evropu, a moja privremena izmještenost iz ovog njezinog postjugoslavenskog dijela ne daje mi nikakvu ekskluzivnu perspektivu. Drugim riječima, Evropa nije negdje tamo, nimalo više nego ovdje. Tražiti Evropu iza određenih granica znači isključiti samog sebe iz tog identitetskog prostora. Moj problem je što ni u kojem kontekstu ne pristajem na politike fiksnih identiteta. Jedan od likova J. M. Coetzeea kaže da se Europa od 17. stoljeća proširila svijetom kao rak. Njezine metastaze nose različita imena, a dva od najnečasnijih su svakako kolonijalizam i ropstvo koji se nastavljaju i danas u svojim strukturalnim inačicama.
Čini se da je neka vrsta društvene apatije dominantna odrednica stanja duh(ov)a suvremenog svijeta. Kakva je mogućnost otpora i promjene u takvoj atmosferi?
Nadam se da ovo neće biti prilog rečenoj apatiji, ali čemu se opirati u perspektivi nadolazeće propasti koja će nas u narednim desetljećima sasvim izvjesno izbrisati s ove planete? Možda će narušeni ekosustav proizvesti ono što do dana današnjeg nije uspjela nijedna revolucija ili ideologija – temeljito uništiti tlačitelje. Ali, ne zaboravimo, zajedno s njima i potlačene. Možda taj kraj donese neku parcijalnu pravdu, ali na mogućnost te i takve pravde mogu odgovoriti samo Pessoinim stihovima: "Idite dođavola bez mene, / Ili me pustite da sam idem dođavola! / Zašto moramo ići zajedno?"
Kako se iz svijeta vidi Hrvatska i širi regionalni prostor?
Zvučat će užasno nadmeno, ali se trudim da Hrvatsku i širi regionalni prostor što manje gledam. Ako je moguće da i ti prostori mene ispuste iz svog vidnog polja – nitko sretniji. Ne želim svojim pogledom ili, ne daj bože, komentarima, legitimirati lokalne političke i ine Liliputance, što je greška koju sam u prošlosti radio s velikim zadovoljstvom. Domaća politička kloaka smrdi dovoljno i bez mene. Mislim da smo, regionalni prostor, kako mu ovdje tepamo, Hrvatska i ja, rekli sve što smo imali i to nekoliko puta ponovili. Sad je vrijeme da se pozabavimo performativnom izvedbom šutnje.
Vidite li junake našeg doba na ovim prostorima?
Ne. Ali mene u ovoj fazi puno više zanima kukavičluk od junaštva. Za priznanje vlastitog kukavičluka ponekad treba puno više hrabrosti nego za junaštvo. Osobito ono s nacionalnim predznakom. Jean Genet je imao tu hrabrost, kada se deklarirao kao kukavica, izdajica, lopov i homoseksualac, u vrijeme kad je ovo posljednje bilo još uvijek kriminalizirano. Ne zaboravimo, riječ je o autoru koji je otvoreno podržavao borbu Crnih Pantera, branio je u svom pisanju Angelu Davis nakon hapšenja, koji je glasno i jasno govorio o brutalnosti policije nad Alžircima u Parizu i koji je nakon masakra u palestinskom izbjegličkom logoru u Shatilli 1982. među prvima u njega došao.
Umjetnik, a ne dio sistema
Da li će rigidni nacionalizam vječno ostati naša sudbina?
Hoće, hvala na pitanju. Rigidni nacionalizam je kurentna politička roba koja nikada nije izgubila na cijeni. Pošto sam rekao da se neću referirati na lokalnu političku plijesan i mahovinu, navest ću jedan za ovo pitanje možda ilustrativan primjera iz Njemačke. Demografska istraživanja pokazuju da do 2060. godine (ako nas tada još bude bilo) njemačka ekonomija neće biti održiva, niti s godišnjim prilivom od milijun radnika iz drugih zemalja. Prognoze su da će u toj fazi bazen radno sposobnih, koji stoje između mladih i onih koji su već u mirovini, biti tolika sužen da će uvoz radne snage biti jedina opcija. Ovo istraživanje, nažalost, ne uključuje razvoj robotizacije radnog procesa, nešto što će uvelike utjecati na potražnju radne snage. Kako će se ksenofobno-desni politički diskurs modificirati u odnosu na ovaj realitet tek ćemo vidjeti. Ali se za različite politike diskriminacije ne brinem – one će se lako ažurirati i zamijeniti nacionalnu pripadnost stručnošću. Na granicama Europe će ostajati oni koji nemaju diplome deficitarnih zvanja koja Europi trebaju. To znači i milijuni onih koji će zbog ekološke krize postati izbjeglice.
Radili ste predstave i u vrijeme pandemije. Za kakvu vrstu teatra se ima smisla zalagati u vrijeme globalnog zatvaranja, strogih mjera i svađe oko vakcina?
Pandemija mi je pomogla da oslušnem što doista želim u teatru, u trenutku kad nema situacije u kojoj ono što radim moram pokazivati. Brecht je razvio koncept didaktičkog komada koji je postao predmet enormnog kazališnog podsmjeha i još većeg nerazumijevanja. U njemu se naglasak stavlja na iskustvo onih koji igraju, dakle glumaca, a ne publike. Augusto Boal je dalje razvio ovaj koncept u svom kazalištu potlačenih, brišući granicu između izvođača i publike. The Living Theatre je dodatno radikalizirao ovu situaciju. Ali da se vratim na postavljeno mi pitanje. Meni je ovaj današnji odgođeni susret s publikom dao veliki prostor za samorefleksiju, u odnosu na što i kako radim. Iskreno, vratiti se u ovu situaciju, gdje ponovno imam svaka dva mjeseca premijeru, dosta je traumatično. Pomisao da sam ponovno u toj kapitalističkoj mašineriji koja se pravi da je nešto drugo, dosta određuje što i kako radim. I ja se nastavljam praviti da sam nešto drugo: umjetnik, a ne dio sistema eksploatacije.
Dostojevski je jednom rekao da će ljepota spasiti svijet. Što vi o tome mislite?
Trebali bismo se najprije dogovoriti što je ljepota. A o mogućnosti spašavanja svijeta, kao što sam već rekao, imam duboku skepsu, bez obzira na to koja su sredstva u pitanju.
portalnovosti
