Kada je na repertoaru predstava Olivera Frljića, bio to izbor nekog klasičnog ili savremenog teksta, publika zna da može očekivati nešto što nakon devedesetih godina nije imala priliku da gleda na pozorišnim daskama.
U to su publiku mogle uvjeriti i njegove posljednje dvije predstave "Gospođa ministarka" i "Dantonova smrt". Jedino što je sigurno tokom njegovih predstava je da će publika biti podijeljena, jedni će ustajati i napuštati svoja mjesta zgražavajući se nad onim što vide, dok će drugi biti u transu, oduševljeni angažovanošću i kritičkim pogledom na aktuelnu socijalno-političku situaciju.
Trenutno najzaposleniji, ako ne i najpopularniji pozorišni režiser na ovim prostorima, rođeni Travničanin, sa trenutnim prebivalištem u Hrvatskoj, radi i u Sloveniji, BiH i Srbiji, govori za "Nezavisne" o angažovanom pozorištu, svojim predstavama i kontroverzi.
Zbog čega ste se odlučili da u zagrebačkom "Kerempuhu" postavite baš "Gospođu ministarku" Branislava Nušića, a uz to još i da je titlujete?
Nekoliko je razloga. Najprije, Nušić je jedan od najvećih komediografa ovih prostora koji u Hrvatskoj nije igran već 30 godina. Njegovo neigranje od devedesetih naovamo posljedica je onih kulturnih politika koje su nacionalni identitet pokušavale konstituirati kroz isključenje drugog, a u ovom slučaju to drugo je bilo sve što je imalo predznak "srpsko", pa je tom logikom pao i Nušić, bez obzira na njegovu kvalitetu, popularnost u Jugoslaviji, činjenicu da pripada zajedničkom kulturnom nasljeđu, itd. Uz to, zanimao me i taj apsurd gdje danas, nakon raspada zajedničke države, svatko govori svoj jezik, gdje pitanje nacionalnih jezika postaje pitanje života i smrti, a svejedno se, bez obzira na svu nasilnu proizvodnju razlika, još savršeno dobro razumijemo. Zbog toga smo predstavu i titlovali, upravo da bismo pokazali da se radi o jednom policentričkom jeziku. Prijevod je napravila Snježana Kordić, autorica knjige "Jezik i nacionalizam".
Može se reći da ste Vi uveli novinu u pozorište u regiji nakon devedesetih godina, a to je da je ono jako angažovano i da postoji interakcija sa publikom poput one u komadima "Mrzim istinu", "Dantonova smrt"… Kako Vi uopšte vidite moderno pozorište?
Za mene je svako kazalište koje propituje društvenu stvarnost u kojoj se događa zanimljivo. Naravno, tu je pitanje pronalaženja adekvatnog jezika jer način na koji smo mogli gledati svijet još prije dvadesetak godina i danas se bitno promijenio. I kazalište kao umjetnost u kojoj primarno gledamo (čak i kad slušamo), pa otuda o posjetitelju kazališne predstave govorimo kao o gledatelju, a ne slušatelju, mora razmišljati o tome kako će se ono što prikazuje gledati. Sve moje predstave polaze od realnih problema, bili oni društveni ili intimni, a onda pokušavaju naći adekvatan jezik. Ponekad njihov jak društveni angažman stvori situaciju u kojoj ljudi ne uspijevaju prepoznati njihovu estetsku kvalitetu, pa se onda mogu čitati gluposti tipa "Estetika protiv etike", ali to više govori o nemogućnosti tih ljudi da nešto suvislo artikuliraju kad nestanu premise na kojima je formirano njihovo kazališno mišljenje.
"Dantonova smrt" je odmah skinuta nakon jednog igranja, na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, navodno zbog ubijanja kokoške na pozornici. Da li je to pravi razlog ili, ipak, nešto drugo?
"Dantonova smrt" nije skinuta, nego je Veterinarska inspekcija, nakon prijave "Prijatelja životinja", zabranila ubijanje kokoške na sceni. Mene je zanimalo pitanje realne smrti u kontekstu kazališne reprezentacije. Naime, realna smrt na neko vrijeme suspendira kazališnu reprezentaciju. Smrt ne predstavlja ništa drugo do samu sebe. Naravno da je Veterinarskoj inspekciji besmisleno objašnjavati ove stvari, još manje jednoj licemjernoj udruzi kakvi su "Prijatelji životinja" koji su se, da bi zabranili ubijanje kokoške na javnom mjestu, pozvali na zakon koji regulira ubijanje ukoliko se provodi u propisanim uvjetima. Iako je sve ovdje napravljeno u zakonskim okvirima, mislim da su se zakoni koristili da bi se napravio jedan oblik cenzure umjetničke slobode. Zar nije nevjerojatno da i Veterinarska inspekcija i "Prijatelji životinja" u svijetu gdje postoji cijela industrija smrti i gdje se dnevno ubijaju milijuni i milijuni kokošaka i po tom pitanju nitko ne radi ništa, tako promptno reagiraju na moguću smrt jedne kokoške.
"Mrzim istinu" je Vaša autobiografska priča. Međutim, kažete da imate skepsu prema svakom tipu teatra koji pretenduje da pokaže stvari kakve su u stvarnom životu. Da to nije kontradiktorno?
Naravno da nije! Predstavljanje u kazalištu uvijek suštinski mijenja stvarnost koju prikazuje samom činjenicom svog medija. Kazalište vam kaže što ćete i kako gledati. Ono određuje uvjete pod kojima se nešto gleda. "Mrzim istinu" je predstava, koliko god imala autobiografskih elemenata, koja se prvenstveno bavi kazališnim medijem.
U Sarajevu ste radili "Pismo iz 1920". Šta mislite o Andriću: jedni ga veličaju, a drugi nipodaštavaju?
Andriću i vrijednosti njegovog djela ni jedni ni drugi neće niti što dodati, niti što oduzeti. Tužno je gledati kako se ovaj pisac koristi u dnevnopolitičke svrhe.
Svaka Vaša predstava izaziva podijeljene reakcije i kontroverze. Šta Vas tjera na to?
Nadam se da će uskoro netko staviti točku na tu priču o meni kao kontroverznom režiseru. To je stvar medija koji jako površno prate moj rad, pa im je puno lakše tako me etiketirati. Ja pokušavam raditi ozbiljno kazalište, kazalište koje se ne događa u nekom političkom vakuumu i koje je samo sebi svrha. Naravno da to postaje problem u sredinama u kojima je kazalište sustavno depolitizirano, u kojima kazalište prvenstveno predstavlja sredstvo zabave, a ne političkog osvješćivanja. Publika je i te kako nepismena. Ona često ne razumije kazališni jezik koji izlazi iz matrice psihološkog realizma i građanske drame. Zato moje predstave pokušavaju obaviti i taj zadatak - kultiviranja jedne nove publike.
Često spominjete kolektivnu odgovornost za neke zločine i djela. Zar nije, ipak, bitnija individualna odgovornost pojedinih osoba?
To što govorite su tipične floskule ovih prostora. Hajdemo govoriti o individualnoj odgovornosti, a sve one javne ličnosti koje su pozivale na linč ljudi pogrešnih krvnih zrnaca ili sav onaj narod koji je izabrao političku opciju koja nas je povela u rat, ostavimo na miru. Ponovit ću ono što sam ne znam koliko puta rekao... Slobodan Milošević je izabran demokratskim putem i voljom većine. Ista stvar je i sa Tuđmanom. To su ljudi koji su najzaslužniji za krvavi jugoslovenski rasplet. Smatram da odgovornost za sve što se na ovim prostorima događalo tijekom devedesetih treba snositi i njihovo biračko tijelo.
Da li i dalje planirate da radite predstavu o ubistvu porodice Zec?
Da. Za sada je plan da se ta predstava realizira u zagrebačkom kazalištu "Gavella". Taj projekt mi je jako važan jer bi trebalo da progovori o 12-godišnjoj djevojčici koju su ubili pripadnici Hrvatske vojske, a za to ubojstvo nitko od njih nikada nije pravomoćno osuđen, iako su postojali materijalni dokazi. Namjerno su napravljene proceduralne greške da bi ih se moglo osloboditi. To je jedna od najsramotnijih stranica hrvatske povijesti!
Zavisno od neke vaše predstave, niko od tri naroda sa prostora bivše Jugoslavije - ni Hrvati, ni Srbi, ni Bosnjaci nisu apsolutno zadovoljni. U Sarajevu ste izazvali polemike sa "Pismom iz 1920", u Hrvatskoj sa "Turbofolkom", u Srbiji je zasmetao "Zoran Đinđić"? Uvijek ima i onih koji izlaze i oni koji aplaudiraju, a Vi dobijate nagrade?
Svaka sredina je sklona autoviktimizaciji. Nitko se ne želi baviti svojim zločinima, nego zločinima drugih. Sve nacije ovih prostora grade jednu idiličnu sliku homogenog nacionalnog bića. Međutim, Krleža je u svom sjajnom eseju "O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva" pokazao da je nacija samo sredstvo kojim jedna društvena klasa održava svoju poziciju i zadržava svoje privilegije. Naravno, to je teško nekome objasniti tko je izgubio nogu ili sina da bi se neka državica osamostalila, ali je upravo tako. To je ono što narod u BiH ne razumije. Zato je moguće da postoji predsjednik kakav je Dodik, zato je moguća glupost kako što je "autentični hrvatski predstavnik". Čime se mjeri njegova autentičnost? Pripadnošću jednom od dva postojeća HDZ-a? Zato je moguće da reis Cerić postane politički subjekt.
Očekujete li i kada da stvari na ovom prostoru krenu na bolje, tj. da Vi ostanete bez posla što se tiče političkog angažovanog teatra?
Stvari nisu tako jednostavne. Ovdje su se problemi dugo akumulirali. Društva su lobotomirana nacionalističkim ideologijama iz devedesetih koje se sada opet povampiruju. Iluzorno je očekivati da će društva koja su nastala na zločinima početi normalno da funkcioniraju.
Tekst je preuzet iz Nezavisnih novina
Izvor: www.6yka.com
U to su publiku mogle uvjeriti i njegove posljednje dvije predstave "Gospođa ministarka" i "Dantonova smrt". Jedino što je sigurno tokom njegovih predstava je da će publika biti podijeljena, jedni će ustajati i napuštati svoja mjesta zgražavajući se nad onim što vide, dok će drugi biti u transu, oduševljeni angažovanošću i kritičkim pogledom na aktuelnu socijalno-političku situaciju.
Trenutno najzaposleniji, ako ne i najpopularniji pozorišni režiser na ovim prostorima, rođeni Travničanin, sa trenutnim prebivalištem u Hrvatskoj, radi i u Sloveniji, BiH i Srbiji, govori za "Nezavisne" o angažovanom pozorištu, svojim predstavama i kontroverzi.
Zbog čega ste se odlučili da u zagrebačkom "Kerempuhu" postavite baš "Gospođu ministarku" Branislava Nušića, a uz to još i da je titlujete?
Nekoliko je razloga. Najprije, Nušić je jedan od najvećih komediografa ovih prostora koji u Hrvatskoj nije igran već 30 godina. Njegovo neigranje od devedesetih naovamo posljedica je onih kulturnih politika koje su nacionalni identitet pokušavale konstituirati kroz isključenje drugog, a u ovom slučaju to drugo je bilo sve što je imalo predznak "srpsko", pa je tom logikom pao i Nušić, bez obzira na njegovu kvalitetu, popularnost u Jugoslaviji, činjenicu da pripada zajedničkom kulturnom nasljeđu, itd. Uz to, zanimao me i taj apsurd gdje danas, nakon raspada zajedničke države, svatko govori svoj jezik, gdje pitanje nacionalnih jezika postaje pitanje života i smrti, a svejedno se, bez obzira na svu nasilnu proizvodnju razlika, još savršeno dobro razumijemo. Zbog toga smo predstavu i titlovali, upravo da bismo pokazali da se radi o jednom policentričkom jeziku. Prijevod je napravila Snježana Kordić, autorica knjige "Jezik i nacionalizam".
Može se reći da ste Vi uveli novinu u pozorište u regiji nakon devedesetih godina, a to je da je ono jako angažovano i da postoji interakcija sa publikom poput one u komadima "Mrzim istinu", "Dantonova smrt"… Kako Vi uopšte vidite moderno pozorište?
Za mene je svako kazalište koje propituje društvenu stvarnost u kojoj se događa zanimljivo. Naravno, tu je pitanje pronalaženja adekvatnog jezika jer način na koji smo mogli gledati svijet još prije dvadesetak godina i danas se bitno promijenio. I kazalište kao umjetnost u kojoj primarno gledamo (čak i kad slušamo), pa otuda o posjetitelju kazališne predstave govorimo kao o gledatelju, a ne slušatelju, mora razmišljati o tome kako će se ono što prikazuje gledati. Sve moje predstave polaze od realnih problema, bili oni društveni ili intimni, a onda pokušavaju naći adekvatan jezik. Ponekad njihov jak društveni angažman stvori situaciju u kojoj ljudi ne uspijevaju prepoznati njihovu estetsku kvalitetu, pa se onda mogu čitati gluposti tipa "Estetika protiv etike", ali to više govori o nemogućnosti tih ljudi da nešto suvislo artikuliraju kad nestanu premise na kojima je formirano njihovo kazališno mišljenje.
"Dantonova smrt" je odmah skinuta nakon jednog igranja, na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, navodno zbog ubijanja kokoške na pozornici. Da li je to pravi razlog ili, ipak, nešto drugo?
"Dantonova smrt" nije skinuta, nego je Veterinarska inspekcija, nakon prijave "Prijatelja životinja", zabranila ubijanje kokoške na sceni. Mene je zanimalo pitanje realne smrti u kontekstu kazališne reprezentacije. Naime, realna smrt na neko vrijeme suspendira kazališnu reprezentaciju. Smrt ne predstavlja ništa drugo do samu sebe. Naravno da je Veterinarskoj inspekciji besmisleno objašnjavati ove stvari, još manje jednoj licemjernoj udruzi kakvi su "Prijatelji životinja" koji su se, da bi zabranili ubijanje kokoške na javnom mjestu, pozvali na zakon koji regulira ubijanje ukoliko se provodi u propisanim uvjetima. Iako je sve ovdje napravljeno u zakonskim okvirima, mislim da su se zakoni koristili da bi se napravio jedan oblik cenzure umjetničke slobode. Zar nije nevjerojatno da i Veterinarska inspekcija i "Prijatelji životinja" u svijetu gdje postoji cijela industrija smrti i gdje se dnevno ubijaju milijuni i milijuni kokošaka i po tom pitanju nitko ne radi ništa, tako promptno reagiraju na moguću smrt jedne kokoške.
"Mrzim istinu" je Vaša autobiografska priča. Međutim, kažete da imate skepsu prema svakom tipu teatra koji pretenduje da pokaže stvari kakve su u stvarnom životu. Da to nije kontradiktorno?
Naravno da nije! Predstavljanje u kazalištu uvijek suštinski mijenja stvarnost koju prikazuje samom činjenicom svog medija. Kazalište vam kaže što ćete i kako gledati. Ono određuje uvjete pod kojima se nešto gleda. "Mrzim istinu" je predstava, koliko god imala autobiografskih elemenata, koja se prvenstveno bavi kazališnim medijem.
U Sarajevu ste radili "Pismo iz 1920". Šta mislite o Andriću: jedni ga veličaju, a drugi nipodaštavaju?
Andriću i vrijednosti njegovog djela ni jedni ni drugi neće niti što dodati, niti što oduzeti. Tužno je gledati kako se ovaj pisac koristi u dnevnopolitičke svrhe.
Svaka Vaša predstava izaziva podijeljene reakcije i kontroverze. Šta Vas tjera na to?
Nadam se da će uskoro netko staviti točku na tu priču o meni kao kontroverznom režiseru. To je stvar medija koji jako površno prate moj rad, pa im je puno lakše tako me etiketirati. Ja pokušavam raditi ozbiljno kazalište, kazalište koje se ne događa u nekom političkom vakuumu i koje je samo sebi svrha. Naravno da to postaje problem u sredinama u kojima je kazalište sustavno depolitizirano, u kojima kazalište prvenstveno predstavlja sredstvo zabave, a ne političkog osvješćivanja. Publika je i te kako nepismena. Ona često ne razumije kazališni jezik koji izlazi iz matrice psihološkog realizma i građanske drame. Zato moje predstave pokušavaju obaviti i taj zadatak - kultiviranja jedne nove publike.
Često spominjete kolektivnu odgovornost za neke zločine i djela. Zar nije, ipak, bitnija individualna odgovornost pojedinih osoba?
To što govorite su tipične floskule ovih prostora. Hajdemo govoriti o individualnoj odgovornosti, a sve one javne ličnosti koje su pozivale na linč ljudi pogrešnih krvnih zrnaca ili sav onaj narod koji je izabrao političku opciju koja nas je povela u rat, ostavimo na miru. Ponovit ću ono što sam ne znam koliko puta rekao... Slobodan Milošević je izabran demokratskim putem i voljom većine. Ista stvar je i sa Tuđmanom. To su ljudi koji su najzaslužniji za krvavi jugoslovenski rasplet. Smatram da odgovornost za sve što se na ovim prostorima događalo tijekom devedesetih treba snositi i njihovo biračko tijelo.
Da li i dalje planirate da radite predstavu o ubistvu porodice Zec?
Da. Za sada je plan da se ta predstava realizira u zagrebačkom kazalištu "Gavella". Taj projekt mi je jako važan jer bi trebalo da progovori o 12-godišnjoj djevojčici koju su ubili pripadnici Hrvatske vojske, a za to ubojstvo nitko od njih nikada nije pravomoćno osuđen, iako su postojali materijalni dokazi. Namjerno su napravljene proceduralne greške da bi ih se moglo osloboditi. To je jedna od najsramotnijih stranica hrvatske povijesti!
Zavisno od neke vaše predstave, niko od tri naroda sa prostora bivše Jugoslavije - ni Hrvati, ni Srbi, ni Bosnjaci nisu apsolutno zadovoljni. U Sarajevu ste izazvali polemike sa "Pismom iz 1920", u Hrvatskoj sa "Turbofolkom", u Srbiji je zasmetao "Zoran Đinđić"? Uvijek ima i onih koji izlaze i oni koji aplaudiraju, a Vi dobijate nagrade?
Svaka sredina je sklona autoviktimizaciji. Nitko se ne želi baviti svojim zločinima, nego zločinima drugih. Sve nacije ovih prostora grade jednu idiličnu sliku homogenog nacionalnog bića. Međutim, Krleža je u svom sjajnom eseju "O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva" pokazao da je nacija samo sredstvo kojim jedna društvena klasa održava svoju poziciju i zadržava svoje privilegije. Naravno, to je teško nekome objasniti tko je izgubio nogu ili sina da bi se neka državica osamostalila, ali je upravo tako. To je ono što narod u BiH ne razumije. Zato je moguće da postoji predsjednik kakav je Dodik, zato je moguća glupost kako što je "autentični hrvatski predstavnik". Čime se mjeri njegova autentičnost? Pripadnošću jednom od dva postojeća HDZ-a? Zato je moguće da reis Cerić postane politički subjekt.
Očekujete li i kada da stvari na ovom prostoru krenu na bolje, tj. da Vi ostanete bez posla što se tiče političkog angažovanog teatra?
Stvari nisu tako jednostavne. Ovdje su se problemi dugo akumulirali. Društva su lobotomirana nacionalističkim ideologijama iz devedesetih koje se sada opet povampiruju. Iluzorno je očekivati da će društva koja su nastala na zločinima početi normalno da funkcioniraju.
Tekst je preuzet iz Nezavisnih novina
Izvor: www.6yka.com
