Pogledavši na kalendar u nedjelju 7. travnja, netko bi mogao pomisliti da živi u 2013. Pogledavši na zagrebački Trg bana Jelačića, lako bi se razuvjerio i primirio jer, hvala bogu, iz svega što se tamo moglo vidjeti smo još uvijek u idiličnim devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Folkolorno-retoričkim povratkom u devedesete, ili činjenicom da iz njih nikada nije izašla, Hrvatska se u svom prezent-perfektu ponovno našla u ratu. Ovoga puta s jednim pismom. Jer ćirilica je, kako nam je s ovog organiziranog događanja naroda poručio fra Ante Perković, “nastavak agresije na ovim prostorima”. A kad je agresija u pitanju, ne preostaje nam drugo do naoružati se do zuba i krenuti na agresora. Tako bi otprilike glasila Perkovićeva parafraza one Isusove: “Ako te tko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi.” Tomislav Josić je, kao jedan od organizatora ovog nedjeljnog vremeplova u bolju prošlost, sasvim u duhu antićiriličnog postrojavanja na centralnom zagrebačkom trgu, najavio sprječavanje postavljanja ploča u Vukovaru, “makar silom”. I doista, zašto predstavnici politički instrumentalizirane braniteljske populacije ne bi ponovno dobili monopol na neograničeno korištenje sile? Zašto da se gnjavimo ustavom zagarantiranim pravima jedne manjine kad bismo im mogli, kao što je to u stihovima svoje prve uspješnice poručio najveći domoljub među hrvatskim poreznim neplatišama, “baciti bombu”, “goniti ih preko izvora”, a naša ih ruka, na kraju, može stići i u Srbiji? Zašto Hrvatska uopće treba civilnu vlast kad umirovljeni dio bivše vojne vlasti svako malo dolazi s tako nadahnutim rješenjima za trenutnu krizu i kad je svima jasno da je za opći boljitak društva stanje rata, pa makar i protiv ćirilice, bolje od bilo kakvog mirnodopskog stanja?

Kad ćirilične ploče već budu skinute s vukovarskih ulica, pozivam domoljubne pregaoce da naprave sljedeći logičan korak u dećirilizaciji Hrvatske. Naime, u mojoj biblioteci, svoj nepopularnosti ovog pisma u devedesetim usprkos, preživjelo je dosta ćiriličnih naslova. Priznajem, imam tu karakternu deformaciju da znam čitati i to pismo, i još, da grijeh bude veći, podosta uživam u tome. Čitao sam, npr., Pekićevo “Vreme čuda” u srednjoj školi, početkom devedesetih u Splitu. Zato, da se ne rasipamo rodoljubnim vremenom i resursima, pozivam hrvatske latinične templare da me posjete, zaplijene ove knjige i u skladu s boljim civilizacijskim običajima (usp. berlinski Operni trg, 10. svibnja 1933.) iste spale. Ništa tako dobro ne podgrijava nacionalnu glupost kao plamen mrskog  štiva.

Da bi rješenje bilo sustavno i da ne bi ostalo samo na razini individualne geste, treba krenuti s protjerivanjem i ono malo preostale ćirilice iz hrvatskih knjižnica. Devedesetih, čijim je vrijednostima trajno okrenuta hrvatska populacija boraca protiv ćiriličnog pisma, je po naputku zvanične državne politike iz knjižnica u Hrvatskoj odstranjeno gotovo 2,8 milijuna ideološki ili etnički nepoćudnih knjiga. Radilo se o 13,8% ukupne građe. Danas je došlo vrijeme da uništimo i ono malo iz tog vremena preostalih ćiriličnih naslova koji su isključivo nemarom kulturnih djelatnika preživjeli od strane države blagoslovljeni knjigocid. Jer što može biti opasnije za jedan narod od čovjeka koji čita i knjige koje nisu propisane službenim dekretom, i pri tom si dopušta i taj luksuz da misli svojom glavom.

Kad je akcija već poprimila ovakve razmjere, svakako ne treba stati. Dok se karbonizirane stranice knjiga, čiji je jedini krimen bio taj da su napisane na ćirilici, budu još uvijek dimile, treba preći na onaj izdajnički dio hrvatske kulturne baštine koji je također pisan na omrznutom pismu. Predlažem da se započne sa Povaljskom listinom iz 1250. godine s otoka Brača. Nastaviti se može sa Dubrovačkim ćirilskim molitvenikom iz 1512. Usput ne treba propustiti priliku ni za uništavanje  poljičkih ćiriličnih isprava – pisanih dokumenata nastalih na prostoru nekadašnje „Republike“ Poljica, između Splita i Omiša, u vremenskom razdoblju od XVI. do početka XX. stoljeća

A po starom dobrom hrvatskom običaju da se upada i ratuju i na teritorij susjedne suverene države, sveti rat protiv ćirilice treba proširiti i na područje Bosne i Hercegovine. Razbijanje Humske ploče, koja se nalazi u Muzeju franjevačkog samostana u Humcu kod Ljubuškog, još jedna je idealna prilika da hrvatski narod iz matice da prilog kulturnoj i civilizacijskoj dezintegraciji svojih sunarodnjaka u BiH, te uništi bilo što što bi ih moglo identificirati sa zemljom u kojoj živimo.

Idilične devedesete koje, kalendaru usprkos, ponovno proživljavamo, pokazuje da su to vrijeme i njegove vrijednosti postali esencija hrvatskog nacionalnog bića. Današnje protjerivanje ćirilice je priručno riješenje u situaciji kad se ipak ne može potpuno nekažnjeno protjerivati i ubijati one koji imaju ustavom zagarantirano pravo da je pišu i čitaju. Boriti se, makar i protiv ćirilice, je dobrodošla supstitucija u situaciji kad se nacionalno permanentno konstituira isključivo i jedino kao negacija. Jer: “Nacionalizam je (…) prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih..

Poučak nedjeljnog događaja na Trgu bana Jelačića je da se još neko vrijeme ne trebamo obazirati na kalendare. Hrvatska je, svim kalendarima usprkos, sretno nasukana na devedesete. Mitska svijest stvorena tada nastavlja biti djelatna i dvadeset godina kasnije. Ona ne priznaje vrijeme, ali se paranoidno boji ćirilice.

 
 Izvor: Tacno