Što godine dalje odmiču to je u hrvatskoj javnosti – naročito na razini institucija i mejnstrim medija – sve manje senzibiliteta za nesreću drugih, odnosno za stotine civilnih žrtava srpske nacionalnosti ubijenih u “Oluji” i poslije “Oluje” iz bezobzirne osvete, pobjedničke obijesti i različitih oblika pomračenja uma i srca uz prešutno odobravanje svih razina vlasti, senzibiliteta koji ionako nikad nije bio naročito razvijen, ali je postojao makar marginalno i protokolarno, makar lišen dubljeg razumijevanja i iskrenosti.
Ne treba onda, naravno, ni govoriti o eventualnim naznakama suosjećanja s najmanje 200 tisuća Srba iz Hrvatske koji su početkom kolovoza 1995. morali napustiti svoje kuće: da, mogli su ostati, ali u tom slučaju broj pobijenih civila bio bi višestruko veći. Kako god, od zagrebačkog vojnog mimohoda 31. srpnja do kninskog obilježavanja 30. godišnjice “Oluje” 5. kolovoza rečena vojno-policijska operacija svedena je isključivo na jednu dimenziju: to je bila veličanstvena oslobodilačka operacija koja je Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) donijela slobodu i mir.
Tako se Hrvatska izjednačila sa Srbijom u kojoj jednodimenzionalnost u pogledu “Oluje” praktički bez prestanka dominira već 30 godina: bio je to zločinački poduhvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Sve je manje onih i u jednoj i u drugoj državi koji se usude suprotstaviti službenim istinama, jer iza tih istina stoje osvetnički nastrojeni režimski mehanizmi i atmosfera linča koja je, dakako, kreirana zahvaljujući režimskom ohrabrivanju i trudu medija koji besramno služe vlasti te podilaze nacionalističkom raspoloženju javnosti.
Ni u jednom govoru ili izjavi državnih dužnosnika i opozicijskih političara nije se našlo mjesta ni za kurtoazni spomen žrtava ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane. Nije se našlo mjesta ni za što izvan striktno postavljenog propagandnog okvira: ni za autorefleksiju, ni za skepsu, ni za realan odnos prema vlastitoj prošlosti i sadašnjosti, ni za trezveno sagledavanje šire slike i vlastitog položaja unutar europskog, zapadnog ili globalnog konteksta. Ničeg od toga nije bilo ni u izvještavanju i komentarima medija što čine centralnu struju. Evo čega jest bilo.
Ni u jednom govoru ili izjavi državnih dužnosnika i opozicijskih političara nije se našlo mjesta ni za kurtoazni spomen žrtava ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane. Nije se našlo mjesta ni za što izvan striktno postavljenog propagandnog okvira: ni za autorefleksiju, ni za skepsu, ni za realan odnos prema vlastitoj prošlosti i sadašnjosti
Bilo je u izobilju neumjerenog napuhivanja snage, sposobnosti i tehničke opremljenosti Hrvatske vojske te sustava domovinske sigurnosti, kao i samohvale Andreja Plenkovića na temu ojačavanja vojske u proteklih devet godina, devet njegovih premijerskih godina. Svakom objektivnom jasno je da na prošlotjednom mimohodu nije pokazano ništa bitno novo u odnosu na mimohod održan prije deset godina, ako se izuzme eskadrila rabljenih francuskih borbenih aviona Rafale, nekoliko američkih – što kupljenih, što doniranih – jurišnih, izvidničkih i transportnih helikoptera, malo više suvremenih topničkih oruđa srednjeg i dugog dometa, turski dron Baryaktar i nešto FPV dronova domaće proizvodnje.
Hrvatska i dalje ima dvije brigade mehaniziranog i oklopno-mehaniziranog pješaštva, pri čemu je trenutno stanje i mehanizacije i oklopa sve samo ne zavidno, a trebalo bi početi da se popravlja tek od 2028. nadalje kad će, prema najavama, krenuti isporuka nove generacije nerazumno skupih njemačkih tenkova Leopard i kad će u operativnu upotrebu biti uveden veći broj polovnih američkih borbenih vozila Bradley. Mimo dviju gardijskih brigada, HV ima Zapovjedništvo specijalnih snaga te još dvije-tri manje formacije sposobne za izvođenje kompleksnijih zadataka. Sve to postojalo je i prije deset godina. Stanje rezervnog sastava sada je lošije nego 2015. godine.
Bilo je patetičnih izljeva ponosa i ushićenja zbog “snage hrvatskog oružja”, doduše više u novinarskim izvještajima i komentarima nego u izjavama političara.
Na javnoj televiziji bilo je priloga u kojima se djecu iz nižih razreda osnovne škole anketiralo o omiljenim tipovima naoružanja i o osjećajima koje im bude tenkovi na ulicama i borbeni zrakoplovi nad gradom.
Bilo je sveopće medijsko zgražanje nad antimilitarističkim aktivistima koji su legli pred vojnu kolonu u bijelim majicama uprljanima bojom krvi. Vodeći kolumnist Jutarnjeg lista, na primjer, nazvao ih je “divljacima”, pa se onda ne treba čuditi okupljenoj masi koja je zahtijevala od policije da se smjesta i nemilosrdno fizički obračuna s drznicima.
Plenković je sasvim ravnodušan spram društvene štete koju proizvodi paranoičnom opsjednutošću sobom. On bi, kad je riječ o neoustaštvu i obezvrjeđivanju antifašističkog nasljeđa, htio biti “malo trudan”, ali to nije moguće: takvi pokušaji uglavnom ne skončavaju dobro ni za društvo ni za onoga tko se odaje koketiranju sa zlom
Poslije vojnog mimohoda bio je svečani prijem, a na prijemu i umirovljeni pukovnik Marko Skejo, jedan od ratnih zapovjednika HOS-a, koji uporno njeguje hitlerovski brk i uspomenu na neprežaljenu NDH. Visoki prekršajni sud, uzgred, ovih dana presudio je da se Skejo nije ogriješio o zakon kad je prije četiri godine u Kninu klicao “Za dom spremni”. Sud je zaključio da je to učinio u dopuštenom kontekstu, a dopušteni i kažnjivi kontekst ustaškog pozdrava uspostavio je Andrej Plenković svojim čuvenim “dvostrukim konotacijama”.
Bila je medijska ofenziva Ivana Anušića, potpredsjednika Vlade i ministra obrane: stvarao se dojam da bez Anušića ne bi bilo ni vojne parade, ni Hrvatske vojske, ni Hrvatske kao takve. Anušić je, inače, ministar obrane nešto više od godinu i pol, a u tih godinu i pol proizveo je više štete nego koristi: ne treba ići dalje od višemjesečne neuspješne kampanje bazirane na neistinama koju je ministar obrane vodio protiv Ivice Vidovića, predsjednika Uprave Zrakoplovno-tehničkog centra, s namjerom da na njegovo mjesto postavi osobu koja mu je bliska. Sva je prilika, također, da će se za vojnim mimohodom još neko vrijeme vući financijsko-korupcijski skandali.
Bila je i izjava Tome Medveda, potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja: “Stanovništvo srpske nacionalnosti napustilo je svoje domove po nalogu onih koji su ih držali kao taoce četiri godine na okupiranom području. Vjerujem da se sjećate svih onih slika humanosti hrvatskog vojnika i podjele hrane kod izbjegličkih kolona. Hrvatski branitelji se časno odnose prema civilima i svoju zadaću obavljaju profesionalno.”
Bila je prvenstvena nogometna utakmica Hajduka i Istre u Splitu u nedjelju, 3. kolovoza. Nevrijeme je izazvalo nestanak struje, pa se dogodila provala mraka: Poljudom je dugo odjekivalo “Za dom spremni” i “Ajmo, ajmo, ajmo ustaše…”, na što nije bilo nikakve reakcije službenih osoba koje god fele. Valjda će se i za poljudsko skandiranje pronaći nekakvo konotacijsko opravdanje.
Dan poslije, u ponedjeljak, bio je koncert Marka Perkovića Thompsona na hipodromu u Sinju gdje se okupilo oko 150 tisuća ljudi. Gradom su se prije koncerta prolamali ustaški pozdravi i napjevi, devastiran je partizanski spomenik u Ruduši, a nekoliko ljudi uhapšeno je zbog pjevanja “Jasenovca i Gradiške Stare”. “Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema.
Jugoslavija je mrtva. Hrvatski čovjek je živ i uvijek će biti za svoj dom spreman”, poručio je Thompson s bine, pa na brzinu izmijenio i temelje ustavnog poretka. “Oni koji žele živjeti u ovoj našoj domovini, i koji žive u našoj domovini, moraju poštivati hrvatske branitelje i njihove simbole.” Sreća pa je Sabor na ljetnom odmoru; da nije, vjerojatno bi se pristupilo hitnim izmjenama Kaznenog zakona u skladu s Thompsonovim željama.
U utorak je u Kninu bila proslava 30. obljetnice “Oluje”. Ni u jednom govoru, da ponovimo, nisu spomenute nedužne žrtve sa srpske strane. Valjda se misli da bi se time umanjila veličina pobjede, no svaka pobjeda čija se veličina bazira na prešućivanju istine nosi u sebi sjeme budućih poraza. Skejo je opet postrojio HOS-ovce i uzvikivao “Za dom spremni”, a osokoljen sudskom presudom otišao je i malo dalje: “Nikome ne treba smetati Nezavisna Država Hrvatska. Ona ima svoj temelj, svoje uporište, i ne treba se toga sramiti.”
Kako se i zašto Hrvatskoj dogodila regresija u nacionalističko jednoumlje kad je riječ o odnosu politike i javnosti prema stradanju Srba u “Oluji”, to jest kad je riječ o odnosu spram ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane? Ne mislimo, naravno, na promjenu u pogledu kaznenog progona odgovornih za te zločine: od toga je Hrvatska definitivno odustala još 2012., kad je Haški sud oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača.
Što se dogodilo premijeru Plenkoviću da više nije u stanju izgovoriti jednu jedinu jasnu i suvislu rečenicu – bez ograđivanja i relativizacije – o stradanju Srba u “Oluji”? Da, ulazak Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju, i to u ulozi ključnog partnera, pomaknuo je udesno cijelu političku scenu, pa tako i HDZ, ali to ne može biti glavni razlog jer oslabljeni Domovinski pokret ipak više ovisi o HDZ-u nego što HDZ ovisi o DP-u: nema toga što Ivan Penava i družina ne bi tolerirali HDZ-u u zamjenu za nastavak konzumacije vlasti.
Prije će stoga biti da je Plenkovićevo skretanje udesno uvjetovano nastojanjem da parira autentičnim unutarstranačkim desničarima predvođenima Ivanom Anušićem, da im maksimalno suzi manevarski prostor, da se dokaže i u pogledu hrvatstva kako bi izbio sve adute onima unutar HDZ-a za koje procjenjuje da su opasni za njegovu svemoć jer valjda ne pokazuju u dovoljnoj mjeri lojalnost i zahvalnost.
Plenković je pritom sasvim ravnodušan spram društvene štete koju proizvodi paranoičnom opsjednutošću sobom. On bi, kad je riječ o neoustaštvu i obezvrjeđivanju antifašističkog nasljeđa, htio biti “malo trudan”, ali to nije moguće: takvi pokušaji uglavnom ne skončavaju dobro ni za društvo ni za onoga tko se – vođen osobnim kalkulacijama i interesima – odaje koketiranju sa zlom, neovisno o trenutačnoj popularnosti zla u dijelu narodnih masa.
