Šta je nama Oluja? Zvanični stav svih poslijeratnih hrvatskih vlasti kako je, stani-pani, Oluju i zločine koji su tokom „vojno-redarstvene operacije“ Hrvatska izvela i počinila da bi spriječila „drugu Srebrenicu“ u Bihaću. To je istorijski falsifikat i uvreda žrtvama Srebrenice. I uvreda Krajišnicima koji su tokom tri godine na svojim plećima držali Srpsku vojsku Krajine, koja bi bez Petog korpusa iza leđa mogla u potpunosti da se posveti Zagrebu. Lakoća s kojom je hrvatski zvanični stav prihvaćen i postao opšte mjesto u Sarajevu, u takozvanoj političkoj čaršiji, najriječitije govori u kojoj su mjeri neuki i neprosvjećeni ljudi koji u naše ime donose najvažnije odluke posljednjih 22 godine.
Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje
Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“
Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.
Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.
Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.
Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“
Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.
I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.
tacno
Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje
Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“
Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.
Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.
Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.
Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“
Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.
I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.
tacno
