Quentin Tarantino's Once Upon a Time in Hollywood Original Motion Picture Soundtrack
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Što god mislili o Tarantino filmovima i njemu samom, voljeli ga ili mrzili – najčešće je to slučaj, rijetko indiferentnost, ako ste ikad obratili pažnju na glazbu u njegovim filmovima morate priznati da čovjek zna mnogo o glazbi i da pjesme za soundtrackove svojih filmova bira stvarno pažljivo, iz pozicije popkulturnog fanatika kakav jest. Ništa manje važno, oduvijek zna kako glazbu učiniti organskim dijelom filma, neodvojivim dijelom scena koje prati, od uvodne scene „Reservoir Dogsa“ u kojoj raznobojni misteri pljačkaši raspravljaju o pravom značenju Madonnine „Like a Virgin“ i gotovo nepodnošljivog kontrasta najbrutalnije scene u filmu i lepršave „Stuck In the Middle with You“ Stealers Wheela, preko praktički cijelog, sad već kultnog, soundtracka za „Pulp Fiction“ pa do legendarne scene iz „Nemilosrdnih gadova“ u kojoj francusko kino gori zajedno s Hitlerom i vrhom SS-a uz Bowiejevu „Cat People“, „gaseći požar benzinom“.
„Once Upon A Time In… Hollywood“ reklamira se kao Tarantinovo ljubavno pismo filmovima samim, preciznije toj zlatnoj eri Hollywooda sredinom i krajem ’60-tih godina, a soundtrack kao vremenska kapsula toga doba. Oboje je, začudo, točno, i nije samo propagandni trik. Slaganje soundtracka, prema riječima njegove glazbene supervizorice, uvijek, pa tako i sada, započinje tako da Tarantino njuška kroz svoju ogromnu kolekciju vinila. Ovoga puta bio je mnogo rigorozniji u smislu dočaravanja perioda, strogo se ograničivši na pjesme izašle 1969. godine, u koju je film smješten, ili eventualno nekoliko godina prije. Ono što je htio, a i uspio postići je osjećaj da slušate neku od lokalnih losanđeleskih radiostanica te godine, kao što ih se on sjeća iz djetinjstva. Tako svi likovi u filmu, i prije nego se sretnu, a i kasnije, slušaju fiktivnu radio stanicu KHJ Boss Radio, koja besramno svira hitove, bilo one koji su preživjeli do danas, bilo one nekih minornih bendova koji su svojih pet minuta slave doživjeli upravo u tom periodu, koncentrirajući se na sunčani, gitarski, pop orijentirani rock’n’roll s daškom surfa, u to vrijeme poznat kao California Sound.
Od velikih hitova tu su Deep Purple prije nego su postali prog i hard, s poznatom „Hush“ i obradom Neila Diamonda „Kentucky Woman“, a zatim i Simon & Garfunkel s njihovom „Mrs. Robinson“, koja znakovito svira dok se kaskader Cliff Booth (Brad Pitt) pogledava s maloljetnom članicom Mansonovog kulta. „The Circle Game“ Joni Mitchell ovdje je u mnogo ležernijoj izvedbi kanadsko-američke kantautorice Buffy Sainte-Marie i svira, kao i mnoge stvari na soundtracku, za vrijeme vozikanja automobilom po hollywoodskim bulevarima, ovoga puta dok se Sharon Tate (Margot Robbie) bezbrižno vozika jednog predivnog sunčanog dana, ne sluteći ništa. „California Dreamin’“ također ne dolazi u svom sanjivom originalu The Mammas and The Pappas, već u mnogo sjetnijoj verziji Josea Feliciana, pomalo nagovještavajući kraj jedne ere i jednog sna. Međutim, daleko najbolje je iskorištena „You Keep Me Hangin’ On“ The Supremesa, u psihodeličnoj verziji metal pionira Vanilla Fudge, u najnapetijoj, zlokobnoj sceni u kojoj se Mansonovci spremaju u svoj krvavi pohod. Naravno, kasnije će ju Kim Wilde ponovno učiniti hitom, u verziji kakvu ju mi poznajemo.
Većinu soundtracka, međutim, čine danas mnogo opskurniji i manje poznati bendovi, između ostalih Paul Revere & The Raiders, relativno zabavni rockeri koji su slavu doživjeli kasnih ’60-tih i ranih ’70-tih, usput se oblačeći u odore iz doba američkog revolucionarnog rata, ovdje zastupljeni s čak tri pjesme. Njihova „Good Thing“ svira s ploče dok Sharon Tate nagovara svog bivšeg na ples, obećavajući mu da neće reći Jimu Morrisonu ništa o toj „sramoti“, pretvarajući ih u neku vrstu guilty pleasurea ovog soundtracka. Za fanatične Tarantinove obožavatelje, oni su izabrani i iz povijesnih razloga i imaju stvarnu vezu s filmskom narativom – producent im je bio Terry Melcher, koji je producirao Byrdse i Beach Boyse i kod kojeg je Charles Manson bio na audiciji za potencijalno izdavanje albuma, ali ga je on odbio potpisati. Po jednoj od teorija, Manson ga je vrebao, a kad se preselio i kuću iznajmio Polanskom, odlučio zastrašiti na najgori mogući način.
Možda još treba izdvojiti „Treat Her Right“ Roy Heada & The Traitsa, te „Son of a Lovin’ Man“ The Buchanan Brothersa, budući da su obje mnogo „prljavije“ negoli njihova sunčana vanjština to sugerira – jedna je doslovno recept kako se finim ponašanjem uvući ženama u gaćice a druga promiskuitet od strane muškaraca promatra kao pozitivno genetsko i odgojno nasljeđe, obje dobro opisujući stereotipne poglede na muškost toga vremena, a koje bi se danas čak mogle smatrati i blago uvredljivima.
Ono što cijeli soundtrack povezuje u jednu kompaktnu cjelinu jesu najave i blebetanje radijskih voditelja i reklame kojima se premošćuju pjesme, a koje stvarno daju osjećaj slušanja te Tarantinove fiktivne radio stanice. I jedno i drugo je prilično zabavno i daje neku drukčiju dimenziju soundtracku, posebno reklame kojima se promoviraju filmovi, parfemi, pivo, losioni za tamnjenje, godišnjice mature, a koje vrlo uspješno ocrtavaju i površnost toga vremena.
Kao i svaki Tarantinov soundtrack, i „Once Upon a Time In… Hollywood“ je, dakle, vrlo pomno osmišljen i složen. Ono po čemu se možda razlikuje od nekih dosadašnjih jest ono po čemu se ovaj film razlikuje od Tarantinovih dosadašnjih – da, u filmu, kao i u soundtracku, ima nekih skrivenih poruka i dubljih značenja, ali ovoga puta je u fokusu prvenstveno čista zabava. Po mom mišljenju, a i mišljenju mnogih, ovo je dosad najzabavniji Tarantinov film i kao takav ne traži od vas da mnogo razmišljate. Isto je sa soundtrackom – snimite si ga za automobil, dajte gasa na nekoj otvorenoj cesti i zamislite da ste hollywoodska zvijezda.
muzika
