U knjizi Predraga Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom, objavljenoj 1969. godine, u tim ukoričenim suočenjima s grandioznom, i u svjetskim razmjerima, zamjetljivom autorskom ličnošću, jedno Matvejevićevo pitanje odnosilo se na demonstracije studenata, „suvremeni revolt i nonkonformizam mladih“. Pitanje je otprilike bilo: da li bi studentsku pobunu na temelju vlastitih iskustava mogao usporediti s onima koje su iznijele starije generacije?
Krležin odgovor je glasio: Oni ljevičarski dječaci, buntovnici, koji danas protestiraju po zapadnoeuropskim gradovima vjeruju da se stvarnost može preskočiti i da će se kao u divnom snu u jednom trenutku osloboditi svoje zemaljske sjenke sjenke, misle da su od nas pametniji, kao da i mi nismo bili uvjereni u našim snimada se vjekovi mogu preskočiti. Razlika između nas i njih je samo u tome što smo mi bili ono što su oni danas a i njima će se dogoditi što se dogodilo i nama, da će doživjeti ostvarenje svojih ideala.
Skeptičan spram brze i potpune negacije – otklona od date realnosti, socijalno-političkog nihilizma – skepse spram ideala kao takvih i mladenačkog nestrpljenja – akceleratora promjena, Krleža izvodi nenadan, ali umjeren i mudri zaključak da će se mladoj generaciji dogoditi isto kao i njegovoj, da će doživjeti ostavarenje svojih ideala. A koji su to ostvareni buntovnički ideali Krležine generacije? Je li to pomaganje pri izlijevanju skulpture „gipsanog socijalizma“ koju je oko svoje osi okretala kompartija lomeći na kraju njenu monolitnost svojom uskogrudnošću – do krhotina? Ili je to samo sudjelovanje u stvaranju detalja veličanstvene skice za skulpturu za koju se vjerovalo da će biti od bronce, skice u koju je ugrađena nužna proporcionalnost svih dijelova i mjere jednakosti, bratstva i slobode, koja se tek treba izliti? Uostalom, Fritz je sve to znao.
Je li svaki novi ideal, ustvari, napravljen na postolju starog, i u svojoj biti, protuideal? Je li ideali kao nepogrešivi uzori, ciljevi kojima treba težiti, regulativi života i predodžbe o maksimalnom savršenstvu, uvijek uključuju rušenje starih? Kako distingvirati ideale koji za svoje ostvaremnje traže trenutno iskorištavanje onog čime se raspolaže, od ideala čije se „dokučivanje odgađa u vječnosti“?
Budimo realni, tražimo nemoguće – uzvikivala je je prije 46 godina generacija iz 1968-e, generacija kojoj Krleža predvidio ostvarivanje vlastitih ideala, generacija čiji je najbuntovniji, ljevičarski sloj smatrao da mladi nisu beznandni idioti povijesti i da nisu nesposobni uzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke. Uspješnim tehnikama stvaranja nemira i pometnje, direktnim akcijama, pružili su otpor poretku i zapadnom modelu „društva izobilja“. Mladi buntovnici (Je li ovo pleonazam?) teoretski osnaženi izvanpartijskim utjecajima Nove ljevice (ideja postvarenja, nove potrebe, nova osjetilnost, militantna nada, utopijska radikalnost i usmjerenost, teorijska konzistentnost i artikuliranst kategorija) i radikalnodemokratskim metodama djelovanja, do planetarne su razine uspjeli razotkriti svu brutalnu nakaznost i proturiječnosti postojećeg društva. Internacionaliziranjem političkih zahtijeva mladi su iskazali nužnu potrebu za akcijom „mijenjanja svijeta“. Akumulirano nezadovoljstvo koje se materijaliziralo kao protest studenata, najkreativijeg dijela mladenačke populacije, za rezultat je imalo snažno osvjetljavanje anomalija društva: tutorstva, licemjerja, laži, unutarnjih antagonizama, posljedica nadmetanja blokovski suprotstavljenih država, užas ratova, eksploatacije, rasizma, raspadanje građanske etike, depersonaliziranje, poniženje i patnje ljudi. Istovremeno impresivno su naznačili obrise demokratizacije društva, rušenja etabliranih pravila političke igre, izoštravanje svijesti pojedinaca o društvu, tolerancije i mira.
Međutim, ostvarivanje ideala Rudi Dutschkea o „dugom maršu kroz institucije“ do „konkretne utopije“ s „ljudskom toplinom“, rasprsnulo se o prepreke koje je postavio „realni kapitalizam“, poput mjehura od sapunice. Koristeći se svojom obrambenom snagom i vitalnošću koja je regenerirana uz pomoć suicidalne prognoze, ali i usisavanjem i privlačenjem propalih rebela u blagodati i komfor koji je pružao sustav, kapitalizam je nakon '68- e još više ojačao, temeljeći svoj opstanak na iskustvu, na sofisticiranim metodama upotrebe sile, na nemiljenosti i pokoravanju, na slomu studentskih ideala protuidealima sudjelovanja u elitama. Što je onda ostalo i nastalo iz erupcije studentske pobune koja se uspravila do studentskog ustanka? Edgar Morin u knjizi Duh vremena, kaže da je eksplozivni bunt mladih otvorio niz procesa koji su revidirali dotadašnje stavove i ponašanja dominantne, službene kulture. Načeti su konzervativni, ušančeni vidovi građanskog sustava vrijednosti. Počelo se razmišljati o drukčijim načinima komuniciranja, životnim vrijednostima, karijeri, uspjehu, novcu... Došlo je do utjecaja na reformu sveučilišta, demokratiziran je obrazovni sustav. Može li se to nazvati ostvarenjem ideala? U Krležinom smislu- da. U smislu potpunog, kontrakulturnog prevrednjavanja vrijednosti – ne.
Svi takozvani generacijski, kolektivni ideali, osuđeni su na poluživot, na poluostvarenje, jer se u većini slučajeva radi o prerušenoj ljubavi za moći. Skoro da bi tako mogli definirati povijest- kao neprestanu (s)m(i)jenu ideala – ljubavlju za moć. Za mene je 1968., moram priznati taj grijeh (ideal) iz mladosti, luč otpora mraku državne opresije, militarizaciji i dominaciji elita u društvu. Možda će zvučati pretjerano romantično ako kažem da ta godina i sve što ona predstavlja ima obredno značenje, jer sam doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet nove osjetilnosti u kome dominira spoznaja da su najznačajnije pokretačke snage čovjeka sloboda i mašta. Istinske, zbiljske ideale ostvaruje samo usamljeni pojedinac. Njegov je osnovni ideal: živjeti svoj život i dopustiti to isto drugima oko sebe. U tom smislu glavni lik Krležinog romana Na rubu pameti kaže: „Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.“. U krajnjoj liniji, imati za ideal osamljenost, htijenje je svih onih koji ne žele, a često im se i gadi, imati bilo kakav dodir s neljudskim sojem političkih nadglednika i moralističkih kontrolora. Izbor je to onih koji svjesno stavljau zapt između sebe i političkih veličina, a ljudskih nula. Oni, osamljeni pojedinci, zaista nisu beznadni idioti povijesti.
Krležin odgovor je glasio: Oni ljevičarski dječaci, buntovnici, koji danas protestiraju po zapadnoeuropskim gradovima vjeruju da se stvarnost može preskočiti i da će se kao u divnom snu u jednom trenutku osloboditi svoje zemaljske sjenke sjenke, misle da su od nas pametniji, kao da i mi nismo bili uvjereni u našim snimada se vjekovi mogu preskočiti. Razlika između nas i njih je samo u tome što smo mi bili ono što su oni danas a i njima će se dogoditi što se dogodilo i nama, da će doživjeti ostvarenje svojih ideala.
Skeptičan spram brze i potpune negacije – otklona od date realnosti, socijalno-političkog nihilizma – skepse spram ideala kao takvih i mladenačkog nestrpljenja – akceleratora promjena, Krleža izvodi nenadan, ali umjeren i mudri zaključak da će se mladoj generaciji dogoditi isto kao i njegovoj, da će doživjeti ostavarenje svojih ideala. A koji su to ostvareni buntovnički ideali Krležine generacije? Je li to pomaganje pri izlijevanju skulpture „gipsanog socijalizma“ koju je oko svoje osi okretala kompartija lomeći na kraju njenu monolitnost svojom uskogrudnošću – do krhotina? Ili je to samo sudjelovanje u stvaranju detalja veličanstvene skice za skulpturu za koju se vjerovalo da će biti od bronce, skice u koju je ugrađena nužna proporcionalnost svih dijelova i mjere jednakosti, bratstva i slobode, koja se tek treba izliti? Uostalom, Fritz je sve to znao.
Je li svaki novi ideal, ustvari, napravljen na postolju starog, i u svojoj biti, protuideal? Je li ideali kao nepogrešivi uzori, ciljevi kojima treba težiti, regulativi života i predodžbe o maksimalnom savršenstvu, uvijek uključuju rušenje starih? Kako distingvirati ideale koji za svoje ostvaremnje traže trenutno iskorištavanje onog čime se raspolaže, od ideala čije se „dokučivanje odgađa u vječnosti“?
Budimo realni, tražimo nemoguće – uzvikivala je je prije 46 godina generacija iz 1968-e, generacija kojoj Krleža predvidio ostvarivanje vlastitih ideala, generacija čiji je najbuntovniji, ljevičarski sloj smatrao da mladi nisu beznandni idioti povijesti i da nisu nesposobni uzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke. Uspješnim tehnikama stvaranja nemira i pometnje, direktnim akcijama, pružili su otpor poretku i zapadnom modelu „društva izobilja“. Mladi buntovnici (Je li ovo pleonazam?) teoretski osnaženi izvanpartijskim utjecajima Nove ljevice (ideja postvarenja, nove potrebe, nova osjetilnost, militantna nada, utopijska radikalnost i usmjerenost, teorijska konzistentnost i artikuliranst kategorija) i radikalnodemokratskim metodama djelovanja, do planetarne su razine uspjeli razotkriti svu brutalnu nakaznost i proturiječnosti postojećeg društva. Internacionaliziranjem političkih zahtijeva mladi su iskazali nužnu potrebu za akcijom „mijenjanja svijeta“. Akumulirano nezadovoljstvo koje se materijaliziralo kao protest studenata, najkreativijeg dijela mladenačke populacije, za rezultat je imalo snažno osvjetljavanje anomalija društva: tutorstva, licemjerja, laži, unutarnjih antagonizama, posljedica nadmetanja blokovski suprotstavljenih država, užas ratova, eksploatacije, rasizma, raspadanje građanske etike, depersonaliziranje, poniženje i patnje ljudi. Istovremeno impresivno su naznačili obrise demokratizacije društva, rušenja etabliranih pravila političke igre, izoštravanje svijesti pojedinaca o društvu, tolerancije i mira.
Međutim, ostvarivanje ideala Rudi Dutschkea o „dugom maršu kroz institucije“ do „konkretne utopije“ s „ljudskom toplinom“, rasprsnulo se o prepreke koje je postavio „realni kapitalizam“, poput mjehura od sapunice. Koristeći se svojom obrambenom snagom i vitalnošću koja je regenerirana uz pomoć suicidalne prognoze, ali i usisavanjem i privlačenjem propalih rebela u blagodati i komfor koji je pružao sustav, kapitalizam je nakon '68- e još više ojačao, temeljeći svoj opstanak na iskustvu, na sofisticiranim metodama upotrebe sile, na nemiljenosti i pokoravanju, na slomu studentskih ideala protuidealima sudjelovanja u elitama. Što je onda ostalo i nastalo iz erupcije studentske pobune koja se uspravila do studentskog ustanka? Edgar Morin u knjizi Duh vremena, kaže da je eksplozivni bunt mladih otvorio niz procesa koji su revidirali dotadašnje stavove i ponašanja dominantne, službene kulture. Načeti su konzervativni, ušančeni vidovi građanskog sustava vrijednosti. Počelo se razmišljati o drukčijim načinima komuniciranja, životnim vrijednostima, karijeri, uspjehu, novcu... Došlo je do utjecaja na reformu sveučilišta, demokratiziran je obrazovni sustav. Može li se to nazvati ostvarenjem ideala? U Krležinom smislu- da. U smislu potpunog, kontrakulturnog prevrednjavanja vrijednosti – ne.
Svi takozvani generacijski, kolektivni ideali, osuđeni su na poluživot, na poluostvarenje, jer se u većini slučajeva radi o prerušenoj ljubavi za moći. Skoro da bi tako mogli definirati povijest- kao neprestanu (s)m(i)jenu ideala – ljubavlju za moć. Za mene je 1968., moram priznati taj grijeh (ideal) iz mladosti, luč otpora mraku državne opresije, militarizaciji i dominaciji elita u društvu. Možda će zvučati pretjerano romantično ako kažem da ta godina i sve što ona predstavlja ima obredno značenje, jer sam doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet nove osjetilnosti u kome dominira spoznaja da su najznačajnije pokretačke snage čovjeka sloboda i mašta. Istinske, zbiljske ideale ostvaruje samo usamljeni pojedinac. Njegov je osnovni ideal: živjeti svoj život i dopustiti to isto drugima oko sebe. U tom smislu glavni lik Krležinog romana Na rubu pameti kaže: „Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.“. U krajnjoj liniji, imati za ideal osamljenost, htijenje je svih onih koji ne žele, a često im se i gadi, imati bilo kakav dodir s neljudskim sojem političkih nadglednika i moralističkih kontrolora. Izbor je to onih koji svjesno stavljau zapt između sebe i političkih veličina, a ljudskih nula. Oni, osamljeni pojedinci, zaista nisu beznadni idioti povijesti.
