Smije li se, zaista, neuračunljivim članovima HDZ-a dopustiti već i sudjelovanje na parlamentarnim izborima, a kamoli – gluho bilo – da odlučuju o sudbini države?


Piše: Boris Dežulović, N1


U onoj čuvenoj sceni iz Mućki, ulični čistač Trigger u kafeu Fatty Thumb hvali se pred Delom, Rodneyom i Boyciejem ordenom i nagradom koju je od gradskog vijeća dobio za štednju budžetskih sredstava. „Punih dvadeset godina metem ulice istom metlom“, objašnjava Trigger, s neskrivenim ponosom pokazujući svoju staru, isluženu metlu, koja i nakon dvadeset godina mete asfalt Peckhama.


„Četrnaest puta u tih dvadeset godina mijenjao sam joj dršku“, hvali se Trigger pred zbunjenim društvom, „a čak sedamnaest puta četku!“

Tako nekako meni izgleda Hrvatska demokratska zajednica nakon dvadeset pet godina, promijenivši za to vrijeme pet predsjednika i deset strateških programa, sedamnaest puta mijenjajući dlaku i četrnaest puta ćud.

Prije tri mjeseca – samo posljednji primjer – Tomislav Karamarko trijumfalno je slavio na stranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, osvojivši preko devedeset tisuća glasova ili, preciznije, upravo plebiscitarnih 98,99 posto glasova članova stranke koji su izašli na izbore. Karamarko je na partijske izbore izašao s vrlo jasnim programom povratka stranke Tuđmanovim svjetonazorskim ishodištima iz devedesetih, kulturne revolucije, restauracije izvornog državotvornog domoljublja i obračuna s komunističkom aždajom, i kad je mjesec i pol dana kasnije, na sedamnaestom općem saboru stranke u Lisinskom – usred Karamarkove afere s MOL-om – europski zastupnik HDZ-a Andrej Plenković jedini u cijeloj dvorani oprezno upozorio kako „stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“, digla se na njega kuka i svastika.

Iste su vinske mušice još s nama

Pardon, kukasta motika. Pardon, kuka i motika.

„Trebaš se ispričati Karamarku!“, urlao je s govornice uzrujani Frenki Bilaver, zatraživši od Milijana Brkića da očisti HDZ od izdajnika i „izbaci kurvine sinove iz stranke“, uzbuđeni Josip Lešina uz ovacije dupke ispunjenog Lisinskog pozvao je samog Karamarka da „odbaci sve štakore koji grizu sa strane, i pijavice koje sišu krv HDZ-a“, a portali bliski stranci odmah su krenuli u razotkrivanje Plenkovića kao udbaša, četnika i masona ubačenog u HDZ da rastoči Tuđmanovu političku baštinu.

Bilo je to prije samo mjesec i pol dana! Kućne mušice što vam ovih dana zuje oko piva bile su žive kad je Karamarko na čelu HDZ-a bio postojan kao klisurina.

Ove nedjelje – ponavljam, svega tri mjeseca nakon Karamarkova aklamacijskog izbora za predsjednika HDZ-a, i samo mjesec i pol nakon što je usamljeni Plenković na saboru stranke brutalno izviždan i izvrijeđan, pa ispraćen s govornice namazan katranom i perjem – potpuno istih devedeset i nešto hiljada ljudi, ili, preciznije, upravo plebiscitarnih 99,61 posto članova HDZ-a što su izašli na izbore, za predsjednika stranke izabralo je, jasno, Andreja Plenkovića.

Dijametralna suprotnost Tomislavu Karamarku, obrazovani i elokventni europski zastupnik nasuprot neobrazovanom, mutavom policajcu, uljuđeni i pomirljivi gospodin nasuprot agresivnom i prijetećem kafanskom kabadahiji, pristojni i pristali sanader nasuprot podzemnom spletkarošu iviću pašaliću, Andrej Plenković je sve, ali točno i baš sve, što Tomislav Karamarko nije. Pa ipak – iako je samo tri mjeseca ranije stotinjak hiljada članova HDZ-a jednoglasno, sjevernokorejskom većinom, za predsjednika izabralo Karamarka, iako je Plenković na partijske izbore izašao s vrlo jasnim programom dekaramarkizacije Hrvatske, uz ukopavanje ratnih sjekira, odmak od prošlosti i odustajanje od ideoloških podjela – istih je onih devedeset i kusur hiljada ljudi najprirodnije, potpuno istom sjevernokorejskom većinom, za predsjednika izabralo Karamarkov kompjuterski generirani antipod.

Kurvin sin, štakor, pijavica, udbaš, četnik i mason

Ukratko, novi predsjednik HDZ-a je „kurvin sin“, “štakor koji grize sa strane“ i „pijavica koja siše krv HDZ-a“, odnosno udbaš, četnik i mason ubačen u stranku. Posve svejedno je li HDZ vaš izbor ili nije, za Republiku Hrvatsku je, priznat ćete, upravo katastrofalno da najjaču političku stranku vodi jedan kurvin sin, štakor, pijavica, udbaš, četnik i mason.

Sad to, jebiga, više nije zajebancija sa šanka Fatty Thumba, već ozbiljno političko pitanje: može li se dakle, smije li se uopće takvom HDZ-u dopustiti mogućnost da sutra opet osvoji vlast? Smije li se, zaista, neuračunljivim članovima HDZ-a dopustiti već i sudjelovanje na parlamentarnim izborima, a kamoli – gluho bilo – da odlučuju o sudbini države? Kažite što hoćete, vrijeđajte me, psujte i eliminirajte iz ozbiljne rasprave, samo nemojte poslije govoriti da vam nisam rekao na vrijeme: razmislite stoga još jednom, najozbiljnije, o oduzimanju glasačkog prava članovima Hrvatske demokratske zajednice, ako već ne i o brisanju HDZ-a iz stranačkog registra Republike Hrvatske.

Ni pola muke, naime, da je to marginalna neka pravaška stranka, jedna od onih dvjesto čistih, autohtonih ili kakvih već sve nema tih starčevićanskih udruga građana, političkih lišajeva što se iscrpe već na smišljanju nove i još neiskorištene kombinacije riječi „Hrvatska“, „stranka“ i „pravo“, pa ostatak svog kratkog vijeka tavore među nožnim prstima HDZ-a: kad na općem nacionalnom saboru u liftu Lisinskog devetorica članova takve neke pravaške stranke za predsjednika danas jednoglasno izaberu preživjelog ljutog ustašu s Bleiburga, a već sutra kakvog fićfirića s civilnog služenja vojnog roka, nikakvog to realnog utjecaja na vaše živote nema.

S Hrvatskom demokratskom zajednicom, međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. To je i dalje – i danas, dvadeset pet godina kasnije – najveća i pojedinačno najjača hrvatska stranka, partija koja izravno utječe na vaše živote i sudbine, čak i kad je u opoziciji. Više od dvije stotine tisuća članova broji taj politički gigant – samo članovi sa stranačkim iskaznicama da glasaju za HDZ, to je već desetak posto na izborima – i kad ta megastranka za predsjednika danas jednoglasno izabere ljutog državotvornog Hrvatinu, a već sutra fićfirića koji slaže čarape s kravatom, morate se zapitati je li zaista mudro tako neubrojivim ljudima – koji cjelokupnu političku paradigmu mijenjaju češće nego donje rublje – povjeriti sudbinu cijele jedne države.

Tko je sljedeći? Umirovljeni biskup, Maja Šuput ili srpski povratnik iz Lapca?

Nisam, naravno, za njihovu socijalnu diskvalifikaciju: dvjesto hiljada ljudi s takvom frekvencijom mitarenja može svakako pridonositi društvu, sve i svašta oni zapravo mogu, trebaju i smiju, samo ne mogu, ne trebaju i ne smiju odlučivati o tome tko će četiri godine voditi zemlju. Četiri godine za njih je naprosto previše, za četiri godine oni sedamnaest puta promijene dršku i četrnaest puta četku, i da bi se ispoštovala volja članova i glasača HDZ-a kao relativne većine građana – što je otprilike smisao parlamentarne demokracije – izbori bi se u Hrvatskoj trebali održavati ritmom Hrvatske nogometne lige.

Već za tri mjeseca, recimo, HDZ će izgubiti na izborima, principijelni i prepošteni Andrej Plenković će podnijeti ostavku, i HDZ će na izborima za predsjednika izabrati, štajaznam, kakvog umirovljenog biskupa, ili nekog srpskog povratnika iz Lapca, ili deklariranog homoseksualca iz udruge Iskorak, ili prvu pratilju Miss sjetve Slavonsko-požeške županije, ili sirijsku azilanticu s bipolarnim poremećajem, ili nekog kanadskog backpackera što se u Vrapču liječi još od splitske Ultre. Sam bog zna tko će im za tri mjeseca uvesti stranku u 21. stoljeće: devedeset i kusur hiljada članova s 99,89 posto glasova za predsjednika će, samo gledajte, izabrati ili Slavka Goldsteina, ili Marka Perkovića Thompsona, ili Milorada Pupovca, ili Maju Šuput. Ne vidim koga petog.

Već za dvije-tri godine, na tridesetu godišnjicu stranke, hvalit će se HDZ na veličanstvenom slavlju u Lisinskom kako je to ista ona stožerna hrvatska stranka što je Hrvatsku od komunista, četnika i kriminalaca čistila i 1990., i 1995., i 2004., i 2015., i 2019.: „Četrnaest puta u tih trideset godina mijenjali smo predsjednika i vodstvo stranke, i čak sedamnaest puta strateške ciljeve!“

Ključno pitanje hrvatskih političkih mućki postavit će stoga Sid Robertson, glasoviti politički analitičar i vlasnik peckhamskog kafića Fatty Thumb: „Kako, jebiga, to može biti ista jebena metla?!“

tacno