Opasnosti novih bionumeričkih tehnologija: Od špiljskih slika Lascauxa do numeričkih tragova

Od sama nastanka života na zemlji postoji nedjeljiv odnos između čovjeka i njegova traga, čovjek se od postanka čovječanstva nije bitno promijenio u tom pogledu. Sukladno tehnološkom napretku, njegov život i djelovanje danas proizvode tragove oko njega, u najbližoj i u široj okolini. U antropološkoj disciplini paradigma čovjek-trag određuje čovjeka kao subjekt, proizvođača tragova, ali i konstrukta tragova. Te dvije dimenzije funkcioniraju kao povratne informacije u međusobnim stalnim interakcijama i čine trajni sustav međusobnih odnosa.

Čovjek kao konstrukt tragova poznatiji je i podrazumijeva da njegove interakcije s okolinom grade njegov identitet i spoznaju stvarnosti tako da čovjek internalizira tragove tih interakcija. Dovoljno je prisjetiti se zidnih slika-tragova i životinja iz spilje Lascaux u Francuskoj oko 13.000 pr. Kr., začetka paleolitske umjetnosti, kako bi se ustanovila praiskonska ljudska potreba za eksternalizacijom svojega bitka putem poruka, znakova i tragova.

Za francuskog književnika Georgesa Bataillea tragovi i slike u Lascauxu prvi su oblik umjetnosti kao znaka humanizacije. Lascaux je po njemu simbol prijelaza sa životinje na čovjeka, „mjesto našeg rođenja“, jer je „na početku ostvarenog čovječanstva (…) osjetljivi znak naše prisutnosti u svemiru“. Ipak, Bataille nije mogao ni zamisliti koliko će evoluirati oblik, uloga i moć traga, od prvotnog otiska dlana u špilji do današnjih digitalnih numeričkih tragova na internetu i pametnim telefonima. Nemogućnost njihova brisanja izaziva najveće strahove, njihove su količine neizmjerne, kao i mogućnosti zlouporabe.

O semiološkom jeziku

I prije početka i geneze znanosti o znakovima, kada sveti Augustin (De magistro) tumači simboličku dimenziju znakova kao emanaciju božanskog, Lockove teorije o ulozi znakova u mehanizmima misli, europske semiologije Ferdinanda Saussurea, američke škole Charlesa Sandersa Peircea, čovjek kao simboličko biće uvijek je težio „dešifriranju znakova svijeta“, kako ističe Roland Barthes. Tražio je značenje znaka u obliku sémiosisa, i to u raznim slikovnim, tekstualnim ili gestualnim manifestacijama. Današnje novo numeričko okružje u kojem digitalni tragovi simultano nastaju i nestaju na mreži postavljaju ontološko, ali i semiološko pitanje: može li klik računalnim mišem pridonijeti boljem razumijevanju i dešifriranju znakova svijeta? Kada semiološki sagledavamo tragove i znakove, razvidno je kako se po pitanju znakova stavlja naglasak na kontinuum između vidljivog i nevidljivog jer znakovi proizlaze iz čina izražaja sa značenjem i (barem dijelom) namjere.

Suvremeni numerički trag, digitalni otisak, automatski se stvara tijekom izračuna, kodiranja ili povezivanja, najčešće bez svjesnosti subjekta. Spajanja na računalo, pametni mobilni uređaj, klik na vezu ili naručivanje proizvoda putem interneta svakodnevne su aktivnosti koje prakticiramo nesvjesno, ne doživljavajući ih kao otisak tragova. Dok je znak težio izricanju i dijeljenju značenja sa što je moguće većim brojem ljudi (kôd), numerički trag podliježe procesu personalizacije i nastoji kalibrirati što je moguće bliže prilagođene informacije (potpis). Logika personalizacije pronalazi svoje najaktivnije poluge u mobilnim aplikacijama, podcastima, blogovima.

Unutar digitalnog svijeta više ne postoji glavni dokument i kopije, već neprestana fragmentacija sadržaja, u kojima se informacije prilagođavaju svakom uvjetu čitanja i pisanja. Digitalni entitet skuplja tragove koji ostavljaju naše veze: zahtjevi, preuzimanja, geolokacije, kupnje, ali i sadržaj proizveden, kopiran, dohvaćen... Sve to tvori fragmentirani oblik našeg numeričkog identiteta raštrkana po mrežama. Operateri, trgovci, tražilice i obavještajne službe znaju više o našem digitalnom ponašanju od nas, jer imaju sposobnost arhiviranja, unakrsnog upućivanja i modeliranja.

Pojava i značenje
numeričkog traga

Povijest znanstvenog poimanja i definiranja pojma numeričkog traga relativno je nova. Alexandre Serres objavio je 2002. prvu analizu koncepta numeričkog traga povezujući ga s različitim istraživačkim filozofskim i psihoanalitičkim strujanjima, definirajući digitalni trag kao otisak, indeks, memoriju i zapis. Poslije će Louise Merzeau ponuditi drugu definiciju: „Informacijski entitet, definiran skupinom tragova koje deponira prema svojim vezama: zahtjevi, kupnje, preuzimanja, kontakti, geolokacija, procjene, ali i proizveden, odabran, emitiran sadržaj...“ Alain Mille predlaže pak definiciju traga: „sastavljen od digitalnih otisaka koji su dobrovoljno (ili ne) ostavljeni u računalnom okruženju tijekom računalnih procesa“. Pitanja o kontroli digitalnih tragova, zaštiti osobnih podataka, općem praćenju na internetu, čine društveno-politička pitanja koja nisu imala ekvivalent u analognom svijetu, barem ne u toj mjeri.

Ako sve generira trag, ako svaki trag postane sjećanje, kako možemo izbjeći gušenje pamćenja, i što treba arhivirati, koji će biti relevantni „ostaci prošlosti“, kako uspostaviti ravnotežu između sjećanja i zaborava? Pitanja uloge i društvenog statusa digitalnih tragova, trag kao otisak, psihički biljeg s problematikom pamćenja, pitanje „numeričke smrti“ i pravo na zaborav (s obzirom da se numerički tragovi nikada u potpunosti ne brišu), postalo je veliko civilizacijsko, antropološko i političko pitanje čije će rješavanje snažno odrediti društvo koje dolazi.

Vladavina algoritma i postdokumentarno razdoblje

Sociolog Maxime Ouellet govori o vladavini algoritama i umjetne inteligencije kao simptomu radikalne krize ideje predočenja, odnosno udaljenosti od stvarnosti, jaza između riječi i stvari. Danas se većina tehnokratskih vlada, koje gotovo refleksno reagiraju na evoluciju krivulja epidemije, oslanja na brzu obradu velikih podataka, a ne na društvene i pravne norme, oslanjajući se na statistiku i baze podataka, više nego na jezik ili dijalošku raspravu. Dolazi do pomaka od kulture interpretacijskog znaka do kulture izračunatog signala. Izlazak iz semiotičkog svijeta, kao kontrapunkt izlaska iz simboličkog i same povijesti, završava proces tehnološke i virtualne dehumanizacije unutar skrivenih slojeva umjetnih neuronskih i algoritamskih mreža. Algoritmi su nepovijesni jer obrađuju jučer i danas gotovo ravnodušno, ne uzimajući u obzir projekcije budućnosti, a kako se takvo upravljanje podudara s jednim oblikom sadašnjosti, može se reći da je digitalni kapitalizam ujedno kapitalizam čiste prisutnosti.

Numerički tragovi nisu poruke već podaci, te nemaju mnogo smisla kada ih se analizira odvojeno. No prikupljeni, obrađeni i kombinirani u velikim bazama podataka mogu otkriti važne, strateške ili osjetljive informacije. Pojam digitalne sljedivosti (tracking) sve je prisutniji u našim društvima zbog trenutnog konteksta upravljanja velikim bazama podataka (Big Data) u kojima se podaci prema zadanim postavkama bilježe i pohranjuju. Digitalni tragovi mogu se koristiti za profiliranje ljudi, automatskim izdvajanjem profila iz promatranja njihova ponašanja, što se učinkovito koristi za mrežni marketing.

Novi hibridni oblik elektroničnog upravljanja dokumentima generira potrebu očuvanja i upravljanja metapodacima svih oblika. Riječ je o novom upravljanju informacijama u kojem je očuvanje traga prioritet, što neki analitičari tumače kao ulazak u suvremeno doba traga. Tumačenje digitalnih tragova, njihove analogije i razlike u odnosu na druge kategorije tragova dovode to dvosmislenih zaključaka. Iako se takve interpretacije slažu u materijalnosti digitalnog natpisa i sličnosti s drugim oblicima tragova, ipak je sam proces stvaranja numeričkoga traga specifičan jer ovisi o načinu na koji algoritmi usmjeravaju naš pogled. Stoga treba imati na umu da stvarna neovisnost numeričkih tragova ne postoji jer sama priroda, konstrukcija i algoritam nisu tehnološki neutralni te induciraju određeni pogled na svijet.

Nove bionumeričke tehnologije koje remete tradicionalne markere postavljaju pitanje novog antropološkog statusa i prirode traga koji je lišen klasične tjelesne sheme ljudskog identiteta. Sveobuhvatna digitalizacija kao glavna poluga velikog resetiranja trebala bi ponuditi i primijeniti globalizirani oblik numeričkih identiteta. Nakon prve faze „zdravstvene digitalne COVID-potvrde“ vjerojatno nastupa primjena generaliziranog sustava u kojem bi bili pohranjeni svi zdravstveni, osobni, profesionalni i bankarski podaci o identitetu, dok bi autonomija klasičnih osobnih iskaznica i materijalni dokumenti postupno nestali.

Suvremena digitalna tehnologija prelazi u proces skladištenja i misaone prirode, čime se osiromašuju misli. Budućnost traga kao fragmenti naših ljudskih identiteta unutar njihovog tehničkog iskorištavanja trebalo bi sagledavati unutar Heideggerova pojma Gestell, tako da se bivstvujuće postavlja kao predmet, a ne isključivo kao praktično i instrumentalno tehnološko postignuće i napredak. Kako globalna digitalizacija naših identiteta ostvaruje posljednju fazu alijenacije ljudskoga života, sve što je živo: bios, logos i anthropos, pretvaraju se u dispozitiv Foucaultove biomoći numeričkoga kapitalizma nadzora.

matica