Danima po vlastitoj volji zatočena u stanu i navučena na 230x375 milimetarski „prozor u svijet“, nisam ni pogledala što se dešava s druge strane pravog prozora. A onda me jedan postapokaliptični SF, u kojem kolonija ljudi duboko pod zemljom uzgaja biljke na umjetnom svijetlu, a postojanje plavog neba i suncem obasjanih šuma i rijeka smatra za izmišljeni mit i utopiju, istjerao van. Sve je bilo na svom mjestu, kako i priliči travnju, i modro nebo, i sunce, i glasan dječji smijeh na igralištu i cvrkut ptica, i rondele pune rascvjetalih vodenika, i dvije tek prolistale breze pored poznate staze. I onda, šetnja „sunčanom stranom ulice“ do Klasija, kratak predah na jedinoj cijeloj žičanoj klupi u parku, i par fotki mobitelom za sbperiskop…
