Bero si betonira položaj i onemogućuje da se bilo tko poigrava s njegovim premijerskim mandatom ako SDP osvoji relativnu većinu i bude prvi po broju glasova nakon izbora 5. srpnja





Iako iz HDZ-a stalno stižu poruke o tome da je lider oporbe Davor Bernardić »zelen« i da bi na čelu buduće vlade on bio eksperiment, čini se da mladi Bernardić nije nimalo zelen kad je riječ o vođenju stranke. Bero se naime odlučio osigurati; na današnjoj sjednici Glavnog odbora SDP-a, središnjeg tijela stranke, među ostalim odlukama očekuje se i ona o utvrđivanju kandidata za mandatara za sastavljanje Vlade RH.


Prvi put u povijesti demokratskih izbora u Hrvatskoj, jedna velika stranka na taj način već prije predavanja izbornih lista i prije samih izbora, utvrđuje ime osobe koja će u ime SDP-a jedina moći biti mandatar – to je naravno predsjednik stranke, Davor Bernardić.


Na taj način on se osigurava od situacije u kojoj bi SDP imao relativnu većinu na izborima, a da se unutar stranke, ili u javnosti, nakon izbora ipak otvori pitanje je li on dovoljno iskusan ili sposoban biti mandatar za sastav vlade.

Osim općeg krhkog međusobnog povjerenja koje vlada u SDP-u, gdje nitko nikome ne vjeruje, razlog za to su možda i nastojanja nekih bivših SDP-ovaca poput Miranda Mrsića da javnosti poruče kako »Bero nije rješenje«, ili pak špekuliranja u medijima i javnosti s opcijom da nakon izbora mandatar postane netko sasvim drugi, bio to Milanoviću blizak Joško Klisović, ili možda povratnik u politiku Zvonimir Mršić, ili tko god.

Na ovaj način Bero si betonira položaj i onemogućuje da se bilo tko poigrava s njegovim premijerskim mandatom ako SDP osvoji relativnu većinu i bude prvi po broju glasova nakon izbora 5. srpnja.


Politički iskusniji šef HDZ-a Andrej Plenković možda bi se ovoga puta mogao ugledati na mlađeg kolegu Bernardića i izglasati idućih dana na tijelima svoje stranke isto to.

Zašto? Jer upravo njemu, čak više nego Bernardiću, prijeti opasnost da nakon izbora, neovisno o tome što možda i bude pobjednik, ostane bez mjesta mandatara, odnosno premijera.

Za razliku od Bernardića, koji se možda mora bojati vlastitih stranačkih kolega što bi ga mogli rušiti, Plenković se nakon 80-postotne pobjede u svojoj stranci, pak, treba bojati »vanjskog neprijatelja«, a to je Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret.


Plenković je i sam prije nekoliko dana rekao kako ne očekuje nikakvu apsolutnu pobjedu, ali misli da može nadigrati Restart i SDP, te postati relativni pobjednik izbora. U tom slučaju, trebat će mu postizborni partneri za sastavljanje većine – logično je da to bude Škoro sa svojim pokretom.

Ne ulazeći sad u dilemu jesu li Plenkoviću prihvatljivi svi iz te grupacije (primjerice, Zlatko Hasanbegović), ostaje nužnost da se sa Škorom na svaki način mora postizborno dogovarati. A ti pregovori mogli bi loše završiti za Plenkovića: osim što bi Domovinski pokret mogao tražiti povlačenje Istanbulske konvencije, jedan od uvjeta za podršku HDZ-u mogao bi biti i – micanje Plenkovića.


Iako to na prvu izgleda kao »muzička želja« Miroslava Škore, treba podsjetiti da se on ipak u muziku razumije: taj zahtjev bio bi iz pozicije krajnje desnice, što Domovinski pokret jest, krajnje logičan, i o njemu se već govori u desnim političkim krugovima. Naime, da Andrej Plenković kao umjereni političar desnog centra nije desnici neprihvatljiv – zašto bi Domovinski pokret uopće postojao? Tada bi desnici bio dovoljan HDZ. Cijela Škorina politička inicijativa zasnovana je na ideji da desnica nikako ne želi modernizirani, umjereni HDZ, a on je takav u ovom trenutku samo zato jer mu je na čelu baš Plenković.


Stoga bi Škoro i Domovinski pokret nakon izbora vrlo lako mogli dati podršku HDZ-u za formiranje vlasti, no samo ako se HDZ odrekne Istanbulske konvencije i Plenkovića kao premijera, a obrazloženje bi bilo da Hrvatskoj treba nadstranačka, stručna osoba na čelu vlade.


Stoga bi Andrej Plenković mogao slijediti primjer Bernardića, i razmisliti o tome da se osigura od takve situacije na stranačkim tijelima idućih dana. Jer u politici, doista, nikad ne reci nikad. Nitko ne može biti siguran da će na istoj funkciji dočekati sutra.