Opozicija na vlasti

Kog su boga ovi u HDZ-u navalili da dođu na vlast, pa zar ne shvaćaju da već jesu na vlasti? To čovjeku prođe kroz glavu kada vidi kako je Karamarkova stranka režirala ovu umalo pa histeričnu fertutmu oko Vojislava Šešelja i iz te realno marginalne priče zaradila čisti poen. Sve je izvedeno na način u kojem se otprve vidi poznat politički rukopis. Nakon što su Vesna Pusić i Ivo Josipović osudili, odmjereno ali dovoljno jasno, Šešeljeve huškačke govore po puštanju iz Haaga, HDZ je skočio na stražnje noge kao da se sprema četnička invazija na Hrvatsku. A istupi Josipovića i Vesne Pusić proglašeni su nedopustivo mlakima i popustljivima, gotovo pa kapitulantskima. I što bi? Umjesto da brane svoje stanovište, jer za to je bilo dovoljno dobrih razloga, oni su zajedno sa SDP-om, koji tada još nitko nije spominjao – podvili rep. Pristali su da HDZ, a ne oni, moderiraju ovu napuhanu aferu, za koju sam Šešelj kaže da ju je svjesno podmetnuo Hrvatskoj jer je u Srbiji naišao na medijsku blokadu. I to je u roku odmah pretvoreno u zajedničku odluku vlasti i opozicije da se donese posebna saborska deklaracija, zamišljena prije svega kao ukor Srbiji, te da se inicira donošenje slične i u Evropskom parlamentu. Tako je politički praktički mrtav Šešelj doživio još valjda jedinu čast koja mu je ostala do kraja života, a to je da bude proglašen neprijateljem broj jedan u Hrvatskoj, pa čak, da ne povjeruješ, i na cijelom evropskom kontinentu.

No ni to nije bilo dovoljno, nego je Zoran Milanović poslije svega odlučio ne otići u Beograd na multilateralni sastanak koji je inicirala Kina, što znači da mu je Srbija samo tehnički bila domaćin. Ta njegova odluka, neozbiljna i nezrela koliko je neozbiljna i čitava ova afera, sigurno će ozbiljno naštetiti odnosima Hrvatske i Srbije, koji se i bez ovoga mogu smatrati sve samo ne dobrima. Kada se podvuče crta pod ono što gledamo posljednjih dana na autoironiziranoj hrvatskoj političkoj sceni, jasno se vide dvije stvari. HDZ je ovim još jednom uspješno proširio krug političkih pitanja koja smatra svojom isključivom nadležnošću čak i kada je u opoziciji. To je uvođenje potpuno nove kategorije opozicije s pravom veta, jer nije poznato da nešto slično postoji u ijednoj drugoj zemlji, a pogotovo ne u zemljama Evropske unije. Ali u Hrvatskoj je to već standardna i dobro uhodana praksa. Veto-princip primijenjen je, lako ćete se sjetiti, u slučaju izručenja hrvatskih optuženika u Haag (to je smio samo HDZ i nitko drugi). Primijenjen je i kod otvorenih graničnih pitanja sa susjedima (ni najrazumniji sporazumi, kao onaj Račan-Drnovšek, nisu prolazili jer je HDZ bio protiv). Primijenjen je čak i kod toga da li kupovati nove ratne zrakoplove ili naći neki alternativni oblik zaštite, u čemu se također čeka eliminatorno mišljenje glavne opozicijske stranke. Sve to dobilo je status prvorazrednih, ultimativnih domoljubnih pitanja, za koja, prešutno je prihvaćeno, nitko nije kvalificiran osim Karamarkove stranke, pa je, eto, u to ugurano i ovo sa Šešeljem.

Tako je moglo početi drugo poglavlje scenarija koje gledamo posljednjih dana, a ono je i ključ ove priče. Šešelj nije neželjen ‘došao’ u Hrvatsku, naprotiv, ovdje je dočekan širom otvorenih vrata, i ako misli da je samo on izmanipulirao hrvatsku politiku i medije, ljuto se vara. Bilo je barem u istoj mjeri i obratno. On je izbačen iz Haaga, gdje ga više ne trebaju, u prostor gdje ga itekako trebaju, a to je ovakva Hrvatska, u kojoj se antisrpstvo opet nosi, što je ovjereno čak i s više stotina hiljada glasova protiv ćirilice. Ali odbacivanje ćirilice, čak i kada sadrži crtu uličnog divljaštva, još uvijek djeluje nekako apstraktno, to je ipak samo pismo, a može biti i kontraproduktivno. Jer ako ćirilicu kompromitira to što su se njome služili rušitelji Vukovara, po istoj logici bi i latinicu moralo kompromitirati to što su je koristili ubojice u Jasenovcu. Ali onda se pojavio Šešelj s onom čestitkom ‘osloboditeljima’ Vukovara (zbog čega je izgleda i reagiralo haško tužiteljstvo) i toj apstrakciji dao supstancu, i to baš onu koju su HDZ i buljuk desnih stranaka oko njega, uključujući proustaške, jedva dočekali. Sada kada se u Srbiji tobože pojavila ista četnička opasnost kao devedesetih, i Hrvatska ima pravo uzvratiti istom mjerom, pa ako negdje zaleprša ustaška zastava i erektira neko U, to je, kao, sasvim legitimno. Najgore u svemu ovome je što ovo ne bi bilo samo nekakav odušak za pražnjenje masovnih strasti, nego je to faktična platforma s kojom HDZ ide na parlamentarne izbore.

Zato treba nešto reći i o spomenutoj rezoluciji Evropskog parlamenta. Ona je neizbalansirano kritična prema Srbiji, što proturječi činjenici da ova prolazi test suradnje s Haagom, ali nije to glavni problem. Važnije je što je rezolucija, po svemu sudeći, donesena u sklopu pritisaka na Beograd zbog dobrih odnosa s Moskvom, što je potvrda sve veće nezrelosti Evrope, koja hladnoratovskim pozicioniranjem iznevjerava temelje na kojima je nastala. Ali nezrelo je to i zbog Hrvatske, kojoj je ovim pružen sumnjiv legitimitet za jednako lošu ili i goru saborsku deklaraciju, u kojoj se oštro proziva Srbiju zbog indolentnog odnosa prema Šešeljevim ratnohuškačkim i revanšističkim istupima. O da, bilo bi dobro, odlično da se srpski državni vrh od toga ogradi. Ali ima li moralnog prava govoriti o tome državni vrh Hrvatske koji je sasvim nedavno nijemo odgledao i odslušao svetogrdno frenetični doček Darija Kordića, a isto je bilo i sa svim drugim haškim optuženicima i osuđenicima? Ne treba neko specijalno uputstvo za upotrebu činjenica da bi se vidjelo kako je Sabor ovom deklaracijom samo ozakonio takvo stanje i tako reprintirao duh petnaest godina stare Deklaracije o Domovinskom ratu. Ova je trebala izreći završnu, zaokruženu istinu o ratu 1991.-1995., ali ju je zapravo falsificirala i unakazila tako što je ratne zločine devedesetih proglasila nečim ekskluzivno srpskim odnosno srbijanskim. I evo, ta ‘istina’, koju su pokopali svi ozbiljniji analitičari koji su se time bavili, sada je ustala iz groba i ponovno figurira kao službeni hrvatski stav.

Kada se isključe Šešeljeve demonološke akrobacije, taj je stav jednako ratnohuškački kao njegov, preciznije to je isti stav, samo s obratnim predznakom. I tu leži srce ove priče. Nije slučajno što se u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, ignoriraju, ili se ignoriraju koliko se mogu, ratni zločini ‘svoje’ strane. Jer strankama rata u objema državama to dođe kao karta iz rukava kojom otvaraju uvijek nove cikluse uzajamne mržnje i tako cementiraju svoju dominaciju i kada nisu na vlasti. HDZ upravo demonstrira kako se to radi.

novosti