Da ne bi povrijedila nečije osjećaje, Vlada je čak trojicu svojih ministara – ministra branitelja Tomu Medveda, ministra uprave Lovru Kuščevića i ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića – poslala na razgovor s prononsiranim ustašom Markom Skejom. Osim Skeje, kao predstavnici HOS-a u razgovorima su uzeli učešće stanoviti Borislav Bašić, o čijem liku i djelu šira javnost ne zna previše, te Anto Đapić, slavni HSP-ov »mjerač kukuruza« iz devedesetih godina prošlog stoljeća, koji je obrani Hrvatske, između ostalog, doprinosio lansirajući zapaljive političke parole, nerijetko s govornica pod slikom poglavnika Ante Pavelića. Što se Skeje tiče, podsjetimo da je riječ o tipu koji je devedesetih sa svojom jedinicom, nazvanom po ustaškom zločincu, paradirao Splitom u crnim uniformama, pjevao ustaške koračnice i činio sve da bi se predstavio kao - ustaša.
Razgovor Vlade i predstavnika hrvatskog neoustaštva bio je prijateljski, ali ne i konstruktivan. Koliko se moglo doznati, visoko predstavništvo ustaških imitatora iz devedesetih godina usprotivilo se ideji uklanjanja spomen ploče HOS-a u Jasenovcu. Spomen ploče na kojoj se, logično je, nalazi ustaški pozdrav. Nije poznato jesu li visokom predstavništvu HOS-a nakon razgovora s ministrima povrijeđeni osjećaji, ali može se zaključiti da nisu, s obzirom na to da je proeuropski premijer Republike Hrvatske podvukao da će na osjećaje posebno paziti.
U kontekstu zbivanja oko ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, ovaj razgovor je naročito bitan i da je netko sa strane tražio Vladi bolje sugovornike za pregovore o HOS-ovoj ploči, od Skeje i Đapića boljeg ne bi mogao naći. Svojim likom i djelom njih dvojica najbolje upućuju na suštinu zabune, koja zapravo i nije zabuna, nego danak koji moderna Hrvatska plaća čuvarima revolucije što plešu na koncima organiziranog poduzetništva, ekstremne desnice i katoličke crkve.
A u čemu se sastoji ta, nazovimo je za ovu priliku zabunom. Sastoji se u tome što se argumenti za obranu ustaškog pozdrava u Jasenovcu traže u pijetetu prema ljudima koji su branili Hrvatsku, ne imajući u vidu da su se ti ljudi borili za ustašku Hrvatsku. I njihovoj žrtvi, unatoč političkoj zabludi koje su bili dio, može se i treba odati počast, ali ne u Jasenovcu i ne pod pozdravom Za dom spremni. Ako ih je devedesete Hrvatska vojska primila kao svoju redovitu sastavnicu, počast im se treba odati pod službenim obilježjima i pozdravom hrvatske vojske i države.
A sa Skejom i Đapićem, o trećem pregovaraču ne znamo dovoljno da bi o njemu govorili, država nema što razgovarati. Njima je prije mjesto na sudu, nego za stolom s trojicom ministara, budući da su oni ustaškom ideologijom nanosili državi isključivo štetu. Njihove govore, nastupe, paradiranja pod Pavelićevom slikom i obilježavanje dana NDH još uvijek se s lakoćom može naći na internetu. Skejo i Đapić su govorili kao ustaše, odijevali se kao ustaše, nastupali kao ustaše. Nisu, dakle, u pitanju dvije patke, nego dvojica U...., U...., U..., Ustaša - dabome. Zabuna se, dakle, sastoji u tome da Vlada ne pregovara s predstavnicima HOS-a, nego sa zagovornicima ustaške ideologije, koji su u međuvremenu pomalo reterirali, jer crne uniforme i ustaška obilježja nisu više tako dobrodošli kao prije. Doduše, ustaše mogu sudjelovati u javnom životu, mogu se zalagati za ustaške ideje, ali samo ako će nastupati s novih pozicija, a to su pozicije »čuvara revolucije«. S tih pozicija u pregovorima s Vladom su nastupali Skejo i Đapić, ali kad ih je Vlada kao pregovarače prihvatila ili čak pozvala - ona je sama poistovjetila Domovinski rat s ustaštvom, iako je za to nitko nije ovlastio, iako se među braniteljima iz devedesetih može naći tek manji broj - ustaša.
Da nije tako, svi bi oni ratovali u crnim uniformama, pod zapovjedništvom Parage, Đapića, Skeje i sličnih figura, a ne u regularnim jedinicama Hrvatske vojske.
Pazeći da ne povrijedi osjećaje Skeje i Đapića, odnosno ljudi koji vjeruju u ideje kakve su devedesetih ova dvojica propovijedala, Vlada Republike Hrvatske nastupa kao sud koji pri odmjeravanju presude pazi da ne povrijedi osjećaje čovjeka kojemu se sudi. Sa Skejom i Đapićem nema se što pregovarati, jer oni ne predstavljaju ništa osim političkih zabluda koje je čak i Franjo Tuđman odbacivao devedesetih, doduše više zbog svijeta, a manje zbog političke higijene. Pregovore sa Skejom i Đapićem mediji su uglavnom primili kao očekivanu i normalnu stvar, jer postalo je sasvim normalno HOS-ove jedinice smatrati regularnim jedinicama Hrvatske vojske, odnosno neoustaše doživljavati kao ravnopravne sudionike rasprave o budućnosti Hrvatske. Prava opasnost pronađena je na drugom mjestu, na Trgu žrtava fašizma, gdje se na prosvjedu protiv preimenovanja Trga maršala Tita pojavilo nekoliko crvenih zastava sa srpom i čekićem, odnosno jedna zastava socijalističke Hrvatske. Te zastave mediji su prokazali kao neukus i ekstremizam.
novilist
Razgovor Vlade i predstavnika hrvatskog neoustaštva bio je prijateljski, ali ne i konstruktivan. Koliko se moglo doznati, visoko predstavništvo ustaških imitatora iz devedesetih godina usprotivilo se ideji uklanjanja spomen ploče HOS-a u Jasenovcu. Spomen ploče na kojoj se, logično je, nalazi ustaški pozdrav. Nije poznato jesu li visokom predstavništvu HOS-a nakon razgovora s ministrima povrijeđeni osjećaji, ali može se zaključiti da nisu, s obzirom na to da je proeuropski premijer Republike Hrvatske podvukao da će na osjećaje posebno paziti.
U kontekstu zbivanja oko ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, ovaj razgovor je naročito bitan i da je netko sa strane tražio Vladi bolje sugovornike za pregovore o HOS-ovoj ploči, od Skeje i Đapića boljeg ne bi mogao naći. Svojim likom i djelom njih dvojica najbolje upućuju na suštinu zabune, koja zapravo i nije zabuna, nego danak koji moderna Hrvatska plaća čuvarima revolucije što plešu na koncima organiziranog poduzetništva, ekstremne desnice i katoličke crkve.
A u čemu se sastoji ta, nazovimo je za ovu priliku zabunom. Sastoji se u tome što se argumenti za obranu ustaškog pozdrava u Jasenovcu traže u pijetetu prema ljudima koji su branili Hrvatsku, ne imajući u vidu da su se ti ljudi borili za ustašku Hrvatsku. I njihovoj žrtvi, unatoč političkoj zabludi koje su bili dio, može se i treba odati počast, ali ne u Jasenovcu i ne pod pozdravom Za dom spremni. Ako ih je devedesete Hrvatska vojska primila kao svoju redovitu sastavnicu, počast im se treba odati pod službenim obilježjima i pozdravom hrvatske vojske i države.
A sa Skejom i Đapićem, o trećem pregovaraču ne znamo dovoljno da bi o njemu govorili, država nema što razgovarati. Njima je prije mjesto na sudu, nego za stolom s trojicom ministara, budući da su oni ustaškom ideologijom nanosili državi isključivo štetu. Njihove govore, nastupe, paradiranja pod Pavelićevom slikom i obilježavanje dana NDH još uvijek se s lakoćom može naći na internetu. Skejo i Đapić su govorili kao ustaše, odijevali se kao ustaše, nastupali kao ustaše. Nisu, dakle, u pitanju dvije patke, nego dvojica U...., U...., U..., Ustaša - dabome. Zabuna se, dakle, sastoji u tome da Vlada ne pregovara s predstavnicima HOS-a, nego sa zagovornicima ustaške ideologije, koji su u međuvremenu pomalo reterirali, jer crne uniforme i ustaška obilježja nisu više tako dobrodošli kao prije. Doduše, ustaše mogu sudjelovati u javnom životu, mogu se zalagati za ustaške ideje, ali samo ako će nastupati s novih pozicija, a to su pozicije »čuvara revolucije«. S tih pozicija u pregovorima s Vladom su nastupali Skejo i Đapić, ali kad ih je Vlada kao pregovarače prihvatila ili čak pozvala - ona je sama poistovjetila Domovinski rat s ustaštvom, iako je za to nitko nije ovlastio, iako se među braniteljima iz devedesetih može naći tek manji broj - ustaša.
Da nije tako, svi bi oni ratovali u crnim uniformama, pod zapovjedništvom Parage, Đapića, Skeje i sličnih figura, a ne u regularnim jedinicama Hrvatske vojske.
Pazeći da ne povrijedi osjećaje Skeje i Đapića, odnosno ljudi koji vjeruju u ideje kakve su devedesetih ova dvojica propovijedala, Vlada Republike Hrvatske nastupa kao sud koji pri odmjeravanju presude pazi da ne povrijedi osjećaje čovjeka kojemu se sudi. Sa Skejom i Đapićem nema se što pregovarati, jer oni ne predstavljaju ništa osim političkih zabluda koje je čak i Franjo Tuđman odbacivao devedesetih, doduše više zbog svijeta, a manje zbog političke higijene. Pregovore sa Skejom i Đapićem mediji su uglavnom primili kao očekivanu i normalnu stvar, jer postalo je sasvim normalno HOS-ove jedinice smatrati regularnim jedinicama Hrvatske vojske, odnosno neoustaše doživljavati kao ravnopravne sudionike rasprave o budućnosti Hrvatske. Prava opasnost pronađena je na drugom mjestu, na Trgu žrtava fašizma, gdje se na prosvjedu protiv preimenovanja Trga maršala Tita pojavilo nekoliko crvenih zastava sa srpom i čekićem, odnosno jedna zastava socijalističke Hrvatske. Te zastave mediji su prokazali kao neukus i ekstremizam.
novilist
