Piše Vlatka Planina
Stil pisanja Alice Munro hvaljen je kao iznimno jednostavan, a istovremeno veoma kompleksan
Ovoga svibnja književni svijet ostao je bez jedne od najutjecajnijih spisateljskih figura modernog doba, književnice Alice Munro. Svjetski priznata briljantna majstorica kratke priče, dobitnica je čak tri Governor General's Award, najprestižnije kanadske književne nagrade, zatim dvije Gillerove nagrade, Man Booker International nagrade za životno djelo, te najzad i Nobelove nagrade za književnost 2013. godine.
Rođena je 1931. kao Alice Ann Laidlaw, u malome mjestu u pokrajini Ontario u Kanadi. Njezin se otac bavio uzgojem lisica i vidri, a majka joj je bila učiteljica, i upravo je ona zaslužna za Aliceine prve doticaje s književnošću. Anne Clarke Laidlaw napustila je farmu na kojoj je odrasla, te sama pribavila novac za vlastito obrazovanje i školovanje za učiteljicu. Oduvijek je stremila pripadati višim slojevima društva. Stoga je i Alice pohađala elitniju školu, do koje je svakodnevno morala pješačiti nekoliko kilometara, no upravo je tamo stekla obrazovanje koje će biti ključno za njezin spisateljski razvoj.
Počela je pisati već u adolescentskoj dobi, pronalazeći inspiraciju u svakodnevici mjesta u kojem je odrasla, kao i u osobnim životnim iskustvima. I doista, čitav će se život u svojim pričama vraćati u svoj rodni kraj; velika većina njezinih priča odvijat će se upravo u okrugu Huron.
Kao studentica engleskog 1950. objavljuje prvu priču Dimenzije sjene (The Dimensions of a Shadow), te nakon toga nastavlja objavljivati priče po raznim časopisima. Iduće godine prekida studij, te se udaje za Jamesa Munroa, a 1963. bračni se par seli u Victoriju, glavni grad pokrajine British Columbia i tamo otvaraju knjižaru Munro's Books, koja i danas uspješno posluje. James je entuzijastično podržavao Alice u njezinom pisanju, i često je preuzimao brigu o kućanstvu i djeci kako bi Alice mogla u miru pisati u njihovoj knjižari. Alice je tako koristila svaki slobodni trenutak za pisanje, fokusirajući se na formu kratke priče upravo zato što nije imala vremena uhvatiti se ukoštac s dužim proznim formama. U kasnijim je intervjuima priznala kako zapravo formu romana niti ne razumije posve, i da je pomalo i plaši opseg takvog djela, a da joj forma kratke priče sjeda mnogo prirodnije.
Tijekom svoje spisateljske karijere, Alice će povremeno koketirati s idejom pisanja romana, no tu ideju nikad neće realizirati. Njezina zbirka Životi djevojaka i žena (Lives of Girls and Women) nastat će kao pokušaj pisanja romana, no Alice će tijekom procesa pisanja ipak napustiti forsiranje spajanja pojedinih priča u roman, tako da će krajnji rezultat biti objavljen kao zbirka međusobno povezanih kratkih priča. Umjesto daljnjih pokušaja pisanja romana, fokusirat će se na kratku formu, te izbrusiti talent pisanja kratke forme do savršenstva, toliko da će već za prvu objavljenu zbirku priča Ples sretnih sjena (Dance of the Happy Shades) 1968. dobiti Governor General's Award.
Stil pisanja Alice Munro hvaljen je kao iznimno jednostavan, a istovremeno veoma kompleksan. Njezine su priče pisane jednostavnim jezikom, lako su čitljive i tečne, no u sebi sadrže kompleksnost kakva se obično nalazi u mnogo dužim formama. Duboka i detaljna karakterizacija likova postat će jedna od njezinih specijalnosti; zapanjujuća je njezina spisateljska sposobnost stvaranja ljudskih karaktera od krvi i mesa s unutarnjim emotivno-mentalnim turbulencijama i premišljanjima, te dubokim dilemama – u svim aspektima punokrvnih glavnih likova dostojnih velikih, kompleksnih romana.
Tematski, zadržat će se na životima običnih ljudi kojima se često događaju neobične stvari. Bit će tu nerijetko i ironičnih, apsurdnih situacija, dvosmislenosti i višeznačnosti; Alice Munro pripovijeda o svakodnevnom životu u svoj njegovoj osebujnosti.
Iza sebe je ostavila četrnaest samostalnih zbirki priča, te nekoliko kompilacija. Radila je i kao vanjska suradnica časopisa The New Yorker i Tamarack Review. No njezina najveća ostavština upravo je u usavršavanju i popularizaciji forme kratke priče, koja je pod njezinim spisateljskim perom postala jednako „velika“ forma kao i roman.
Preminula je 13. svibnja u dobi od 92 godine, nakon više od desetljeća borbe s demencijom.
