Slavonskobrodski pjesnik Zdenko Veber, objavio je odabrane pjesme u knjizi koju je naslovio Oprosti, volim te!

Iz predgovora Darije Mataić Agičić izdvajamo:

Misterija stihova je u misteriji čitanja. U onome, preverovski rečeno: što se zamišlja, što se sanja, što se želi i što se često dogodi. Izvire iz nutrine, štiti od običnosti, krhka je, i samo u njoj sve što se izmisli – postoji. Nepovijesni je način osjećanja ljudskosti. Svjedok je duše i neprijatelj (po zanimanju) prozi od života. Trenutak je u koji zaborav ne zalazi i mjesto je svega vidljivog i svega izmaštanog. U njoj se zvijezde mogu runiti, i oblak može biti priboden  o nebo, i sunce može krvariti, i…jednostavno može se dogoditi sve. I je li onda istina u riječima ili izvan njih?

Nešto se dogodilo vremenu u kojemu živimo. Svijet je postao opredmećen. Dani koje zalistavamo, iako bi svakako i sami otišli, više su dani slika, a manje dani riječi. Kao da se nema vremena za ljepotu. A riječi traže ljude. I u tom nespretnom mimoilaženju, koje se nevješto vrzma po svakodnevnici, pjesnici u bezdanoj samoći hodaju drumovima svog sentimentalnog putovanja, dok oni drugi, neosjetljivi spram ljepote, zaobilaze čitanje poezije bojeći se susreta sa sobom.

Svijet treba uljepšati riječima, iskrenošću i istinitošću. I nema razloga ne vjerovati u to. I  nema razloga tražiti svrhu, jer isto je to što i tražiti svrhu slobode.

Oriječena misao može popraviti emocionalnu faličnost svijeta, može sudjelovati u promjeni na bolje. Može biti i most i bezdan, a ona - slobodna u slobodi, bira: biti most. Od čovjeka do čovjeka.

Bira biti izabrana. Zlatne ribice od riječi… ispunjene želje i ribiču, i udici i slobodi.

U poeziji riječju sve se može. Više ili manje uspješno, spretnije ili nespretnije, ali može. Zbog duše, za dušu, zbog ja u sebi i ja u drugima, zbog tankoćutnosti i skrovitosti, ona se dogodi.

Zdenku Veberu dogodila se poezija. I on je njome napravio izlet u sebe. Skinuo i ogolio svoje misli i nijemom životu dao glas. I potvrdio istinu: što čovjek ima više u sebi, to manje očekuje od ostatka svijeta.

*****

Veber u odnosu prema ženi postavlja čitav stihovani lanac: ja –žena; ja – pripadnost; ja – život. Kroz nju, on bilježi sebe u mijenama života. Remeti njome i  pravopis, i ne avangardistički nego isključivo emocionalno i značenjski, nju uobličenu u zamjenicu ispisuje velikim slovom. Dodjeljuje joj, bezrezervno, stalno i sigurno mjesto u stihovima. A ti stihovi ponekad podsjećanju na zbir misli koje se nisu dovoljno udomaćile u pjesmi. Bježe riječi, ispadaju iz ritma, nema ponekad metričke dotjeranost, velikih uzleta jezika, nema filigranske umjetničke izbrušenosti; pjesničke slike pokleknu na pola misli, trotočja koja ponegdje i ne bi trebala stajali pokidaju umjesto da povežu… ali ima u ovoj poeziji  puno iskrenosti. I upravo zbog iskrenosti ona je topla, intimistička, nepretenciozna i ispovjedna, kako u svojoj sretnosti, tako i pjesničkoj, ali i općeljudskoj nesretnosti.

Veber stihovima razbuđuje strahove, poriče zaborave, vrzma se po svakodnevnici i nastanjuje misli u brodskosti Poloja, Korza, Grilla, Mesićeve, Save… i još dublje u obiteljskoj povijesnosti oca, majke, kuće koja od doma postaje uspomena. I sanja. A sanjari i pakao mogu u raj pretvoriti. I drže se one Godićeve: Prijatelju,/ zapiši svoje uspomene.//  Ušuškan u zagrljaju riječi, u sprezi  saznatog i još neznanog, on čeka. A misli, poput ježevih bodlji, ostavljaju ranice od uboda na tim čekanjima. A čekanje tad - jedini poznanik.

______________________

Recenziju je napisala Lubica Šego:

Stihozbirka OPROSTI… VOLIM … TE istinski je pjesnikov životopis kroz čiji se okular zrcali sva ljepota njegove čiste duše, njegovih htijenja, njegova proživljenoga životnoga puta koji ga nije mazio i koji je ostavio duboke rane i zato je ova njegova prva zbirka tako posebna, punokrvna, uvjerljiva i u njoj se prepoznajemo.

•        TIŠINA , ŠUTIM I ČUJEM ... O kakva tišina blijeda ...! SAD ... dobro šutim, čujem stvarnost, ritam kiše tvrde , pod mojim mislima utrnulim ... ružičastim snovima ... SANJARA ... MLADOST JE KOMEDIJA .... No, svejedno, draga ......ne vjeruj da bila je uzalud .......Piti smo mogli toplinu iz ... Božjih ruku, ovako, jedna se ... vesela staza uvija, davno zarasla divljim travama … O, kakva je slika tvoja … danas!? ...

    Dok pažljivo osluškuje, pjesnik čuje blijedu tišinu, ritam kiše tvrde, utrnule ružičaste snove sanjara, mladost koja je komedija. I usprkos svemu tome, on preklinje dragu: - ne vjeruj da bila je uzalud .../ Piti smo mogli toplinu iz ... Božjih ruku, /ovako, jedna se ... /vesela staza uvija, davno zarasla divljim travama … /O , kakva je slika tvoja … danas!?...,/

    Ovaj kanzonijer plijeni čitatelja snagom nježnosti, iskrenosti dovedenu do bola u kojoj otkrivamo svu ljepotu i ranjivost duše istinskoga poete.

    I kao što su pjesnici čuđenje u svijetu (kako to lijepo reče A. B. Šimić), tako i pjesnik Zdenko Veber napisa: /Samo smo djeca/što vole se/Tajno/, u ljubavnoj minijaturnoj lirskoj pjesmi o slatkoj, ali i bolnoj ljubavnoj patnji.

    U drugoj stihozbirci  BOJE LJUBAVI koju Veber priprema paralelno s ovom prvom,  u pjesmi SJEĆANJA doznajemo što pjesnik misli o sjećanjima: sjećanja ostaju trajno: Sjećanja nisu upisana u.......pijesku,/nego uklesana u..........kamenu…./. I dodaje da je sreća važna, a ne dužnost da volimo. Život nije život ako nismo sretni.

    Veber je sanjar i on se toga ne srami. Divno je biti sanjar jer samo tada smo slobodni i vječni. Zato on i kaže u SANJARIMA: - sanjajte,/ budite uvijek sanjari,/samo sanjari nikada ne umiru,/ne odlaze u Raj,/ne odlaze u pakao i  ne pripadaju nikome,/oni su slobodni i vječni.../.

    Posebno je i njegovo PROLJEĆE u kojem spoznajemo da ništa ne prolazi, samo se mijenja: - ulica od kiše,/ jer ništa ne prolazi,/ samo se mijenja samo lažljivo...misao o tebi kao oluja nad gradom,/ kao vrtni patuljak što šuti,/ kažem Ti...proći ćeš kraj nas.../

    Izdvajam i MOJE IME iako zapravo teško je bilo koju Veberovu pjesmu iz ove sjajne zbirke baren ne dotaknuti jer sve su, zaista, zavrijedile da ih se spomene: - Ali možeš me uvijek prepoznati u mojim pjesmama,/ tamo sam stalno prisutan/ i tamo sam ti sve objasnio što sam mislio da trebam/ i ono što nisam stigao ti reći,/ tamo me možeš čak i dodirnuti svojim rukama,/ oštro pogledati svojim pogledom samo onako kako to ti znaš.../ I NEĆU TI NIŠTA ZAMJERITI/ jer ništa se posebno više neće dogoditi između nas./ Putevi naši sresti se neće,/ ljubavi iz ljubavi.

Porazna je istina da svatko od nas od rođenja do kraja života je prepušten sebi i sam se probija kroz život: ništa ne prolazi, samo se mijenja…

    NAŠ PLES govori o prolaznosti: - To što vidiš,/ to je ples prolaznosti;/

sve prolazi i proći će,/ne postoji vječnost./ - 

I nije ova tema slučajno dolutala u Veberovu stihozbirku jer to je, mogli bismo slobodno reći, dominantna tema ove zbirke.

*****

Veberove pjesme zapravo su  SMS – kratke poruke pa ih  možemo mirne duše svrstati u SMS poeziju kao što je slučaj sa zbirkom od 365 SMS (za svaki dan po jedna) SMS poruka našeg poznatog pjesnika Dragutina Horkića SMS moj svagdašnji. Za ovu minijaturnu, simpatičnu, džepnu zbirku duhovitih SMS-ova na natječaju SMSPOEZIJA 2005. Horkić je nagrađen prvom nagradom za SMS poruku. U ovom našem užurbanom, nervoznom, gotovo bezglavom svijetu u kojem nemamo vremena  priuštiti sebi više vremena kako bi s užitkom uronili u svijet poezije, kao da je SMS poezija pravo rješenje i za pjesnika i za čitatelja.  Jer, nažalost, imamo još upravo toliko vremena i strpljenja za poeziju koja je kratkog daha i  potrošena baš kao i naše strpljenje i život. Tako i naš pjesnik Zdenko Veber – lirski subjekt komunicira sa samim sobom i sa svijetom i svijet s njim i u tom komunikacijskom kanalu uspješno se razumiju.

    Veberova zbirka preplavljena je bisernim mudrosnicama u kojima pjesnik progovara srcem punim dobrote, ljubavi, razumijevanja tuđe boli i patnje, željom da pomogne koliko može kako bi ljudi bili sretniji:   - ONOME KOJI LUTA POKAŽI PUT... /SMISAO SVAKE DUŠE JE PATNJA. DOK PATI, DUŠA JE ŽIVA. KAD JU IZLIJEČITE, DUŠA UMIRE./DAN U KOJEM SE NISMO NASMIJALI ILI POKLONILI BAREM JEDAN SVOJ OSMIJEH NEKOME, PROMAŠEN JE I PRAZAN./. LJUBAV JE STANJE LJUDSKOG RAZMIŠLJANJA/ U KOJEM RAZUM NAJMANJE PREVLADAVA,/ A NAJVIŠE IZGUBLJENO DOSTOJANSTVO./DRAGI LJUDI UVIJEK DOĐU IZNENADA I NENAJAVLJENO.

PONEKE TRENUTKE NE ZNAMO CIJENITI, SVE DOK NE POSTANU DRAGE USPOMENE.