Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Zdenko Veber . Rođen je u Osijeku. Školovanje je završio u Slavonskom Brodu, gdje i danas živi. Poezijom se bavi od ranih mladenačkih dana. Do sada nigdje nije objavljivao, samo je nagrađivan za svoje pjesme na raznim kulturnim događanjima. Zadnja pjesma MOŽDA ME TRAŽIŠ nagrađena je u Zagrebu. Ovih pet pjesama bit će uvrštene u zbirku ...OPROSTI...VOLIM...TE....
MOŽDA ME TRAŽIŠ
Ovo je pjesma o tebi
koju nikad nisam upoznao,
a možda sam trebao.
I meni!
Možda je naš susret bio toliko blizu,
a nikad se nismo sreli.
Tko zna koliko puta si prošla
pokraj mene ?
Za jedan pogled,za jedan korak
se mimoišli.
Ti u neki bolji restoran,
a ja tko zna gdje i tko zna s kim,
izgubio se u nepoznatom pravcu.
A možda me i ti tražiš
isto kao i ja tebe,željna ljubavi
zbog sreće svoje i sreće što je
mogla meni doći.
Što ćemo ako je ovo
jedan jedini život i nema ništa
izvan njega,
a mi se sreli nismo ?
Tko zna,možda je tako trebalo da se i desi.
Slavonski Brod, proljeće, 16. 4. 2014.g.
MOJE IME
Moje ime nećeš naći zapisano u dnevnim novinama,
nećeš ni moj glas čuti na radiju, mene još manje vidjeti na televiziji u filmu kao sporednu ulogu u nekim
ljubavnim romanima prepoznati kao paćenika.
Ali možeš me uvijek prepoznati u mojim pjesmama,
tamo sam stalno prisutan i tamo sam ti sve objasnio
što sam mislio da trebam i ono što nisam stigao ti reći,
tamo me možeš čak i dodirnuti svojim rukama, oštro pogledati svojim pogledom samo onako kako to ti znaš.
Neću ti ništa zamjeriti jer ništa se posebno više neće dogoditi između nas.Naš svijet je sad podijeljen u dvoje, u sve tvoje i sve moje.Putevi naši srest se neće ljubavi iz ljubavi pjesak u pjesak,vrijeme, vjetar iz vjetra voda, iz vode sve nas odnosi kao ploveće sjenke svatko za se ide ovim neveselim svjetom i tako ćemo koračati do kraja, ti bez mene ja bez...tebe...
ZBOGOM
Zbogom mostu, golemi i veliki
visinom što se ponosiš.
Zbogom tvom željezu i crvenoj
tvojoj ogradi.
Zbogom kućo!
Zbogom ključevi skromnih soba
i tebi moj crveni krove,
raju moj,
iz kojeg izađoh
jer ni dušom ovdje
više ne živim.
Zbogom grade moj!
I svim tvojim ulicama i pločnicima
svim lažnim i manje važnim
prijateljima - tvojim gostima.
Zbogom grade,
čije uspomene bole.
Spomen na oca
i Hrvatsko proljeće 1971.g.
Slavonski Brod, 2000. g.
NEŠTO SMO HTJELI
Nježni
i oholi,
bezobzirno patimo.
Utisnuti u nemoć
gdje se ni vlastiti
koraci ne prepoznaju.
Mi sanjamo
kao gosti u
raju...
Čekamo uzalud
ovozemaljski
beskraj.
Pravimo
kuće u noći
kao umorni
moreplovci,
šaramo nebo,
tražeći zvukove harfi
i sebe kako plešemo…
Slavonski Brod, 2004. g.
SAD SHVAĆAM
Nismo se upoznali kao mnogi,
kao većina zavoljeli.
Mi smo kao zvijezde
što se brzo gase,
po rođenju zadovoljni sjajimo ,
a zbog jednog
bljeska izgorimo...
Mi samo sanjamo,
letimo,
dišemo,
kao povijest života divljih trava,
kao miris jesenskih ogrozda.
Tako prisutni
živi izgorimo, bez pepela.
Od onog istog pepela,
od kojeg žito se rađa,
bujaju obale rijeka,
plaču talasi mora.
Odlazimo, topimo se u mislima
što ostaju.
Pamtit ćemo se…
Slavonski Brod, Budainka, 2009. g.
MOŽDA ME TRAŽIŠ
Ovo je pjesma o tebi
koju nikad nisam upoznao,
a možda sam trebao.
I meni!
Možda je naš susret bio toliko blizu,
a nikad se nismo sreli.
Tko zna koliko puta si prošla
pokraj mene ?
Za jedan pogled,za jedan korak
se mimoišli.
Ti u neki bolji restoran,
a ja tko zna gdje i tko zna s kim,
izgubio se u nepoznatom pravcu.
A možda me i ti tražiš
isto kao i ja tebe,željna ljubavi
zbog sreće svoje i sreće što je
mogla meni doći.
Što ćemo ako je ovo
jedan jedini život i nema ništa
izvan njega,
a mi se sreli nismo ?
Tko zna,možda je tako trebalo da se i desi.
Slavonski Brod, proljeće, 16. 4. 2014.g.
MOJE IME
Moje ime nećeš naći zapisano u dnevnim novinama,
nećeš ni moj glas čuti na radiju, mene još manje vidjeti na televiziji u filmu kao sporednu ulogu u nekim
ljubavnim romanima prepoznati kao paćenika.
Ali možeš me uvijek prepoznati u mojim pjesmama,
tamo sam stalno prisutan i tamo sam ti sve objasnio
što sam mislio da trebam i ono što nisam stigao ti reći,
tamo me možeš čak i dodirnuti svojim rukama, oštro pogledati svojim pogledom samo onako kako to ti znaš.
Neću ti ništa zamjeriti jer ništa se posebno više neće dogoditi između nas.Naš svijet je sad podijeljen u dvoje, u sve tvoje i sve moje.Putevi naši srest se neće ljubavi iz ljubavi pjesak u pjesak,vrijeme, vjetar iz vjetra voda, iz vode sve nas odnosi kao ploveće sjenke svatko za se ide ovim neveselim svjetom i tako ćemo koračati do kraja, ti bez mene ja bez...tebe...
ZBOGOM
Zbogom mostu, golemi i veliki
visinom što se ponosiš.
Zbogom tvom željezu i crvenoj
tvojoj ogradi.
Zbogom kućo!
Zbogom ključevi skromnih soba
i tebi moj crveni krove,
raju moj,
iz kojeg izađoh
jer ni dušom ovdje
više ne živim.
Zbogom grade moj!
I svim tvojim ulicama i pločnicima
svim lažnim i manje važnim
prijateljima - tvojim gostima.
Zbogom grade,
čije uspomene bole.
Spomen na oca
i Hrvatsko proljeće 1971.g.
Slavonski Brod, 2000. g.
NEŠTO SMO HTJELI
Nježni
i oholi,
bezobzirno patimo.
Utisnuti u nemoć
gdje se ni vlastiti
koraci ne prepoznaju.
Mi sanjamo
kao gosti u
raju...
Čekamo uzalud
ovozemaljski
beskraj.
Pravimo
kuće u noći
kao umorni
moreplovci,
šaramo nebo,
tražeći zvukove harfi
i sebe kako plešemo…
Slavonski Brod, 2004. g.
SAD SHVAĆAM
Nismo se upoznali kao mnogi,
kao većina zavoljeli.
Mi smo kao zvijezde
što se brzo gase,
po rođenju zadovoljni sjajimo ,
a zbog jednog
bljeska izgorimo...
Mi samo sanjamo,
letimo,
dišemo,
kao povijest života divljih trava,
kao miris jesenskih ogrozda.
Tako prisutni
živi izgorimo, bez pepela.
Od onog istog pepela,
od kojeg žito se rađa,
bujaju obale rijeka,
plaču talasi mora.
Odlazimo, topimo se u mislima
što ostaju.
Pamtit ćemo se…
Slavonski Brod, Budainka, 2009. g.
