Foto: northernindianahand
Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.
Nedavno sam u paškom zaleđu vidio valjda najmarkantniju hrvatsku građevinu, hotel od ohoho katova, požutjelih prozora od kiše pune arapskog pijeska, grubom šikarom obrasli bazen i zgradu prepuknutu nadvoje od silnih udara bure i taloženja soli. Projekt života lokalnog baje okončan je u isušenom kalu gramzivosti, gluposti i dugova. Crkva je preuzela objekt pod staranje. Licentia Croatica.
Hrvatska je kao duboko podijeljena zemlja i priprostih ekstrema, uspjela još nekolicinu pridodati dok je većina točala noge u moru. Svi smo složno djelovali u nezainteresiranosti. A bilo je toga za primjetiti, nije da nije. Premijer Plenković je najprije jedva ispljunuo odgovor na svježa medijska saznanja o svom izravnom nadzoru nad stečajem “Agrokora”, hladnom otklonu od glavne operativke Martine Dalić i kako su njegovi momci koji su za izdašan honorar “počistili nered u Agrokoru”, zapravo “reciklirana tema.” Šta, uveli su političku zastaru za djela iz domene kaznenog prava? Zatim su k’o gorski vrhovi ledeni, praktički deaktivirali II. Mirovinski stup učinivši ga besmislenim i tako olakšali pristup novcu, prešutjeli uznemirujuće izvješće HNB-a da nam je država preskupa, odnosno da tijela Državne uprave svojim troškovima “pojedu” pola BDP-a i da zato javni dug raste. Kao odgovor, pod egidom “postupne reforme, transformacije i unutarnje reorganizacije Državne uprave”, zaposlili su cca. pet tisuća novih djelatnika. Niti jednu od jedanaest prozvanih Agencije “za ono i nešto”, nisu ukinuli.
Najavili su poreznu reformu koja će novim nametima opteretiti malo i srednje poduzetništvo u koje su se do jučer kleli kao “generator gospodarskog razvoja”. Vrijeme je da se i njima uzme novac, dosta je bilo “tetošenja”.
La grande cagola, štono bi besidario Gori Ussi Winnetou.
I za prc finale, premijer je smetnuo s uma reći radnicima brodogradilišta “3.maja” i “Uljanika” da jedna od najdužih izvoznih i gospodarskih tradicija, više nikad neće postojati u ovom obliku i da će mnogi ostati bez posla. Vlada ne osjeća odgovornost, konačno radnici su sa 46 % najveći dioničari i de facto, vlasnici.
I tad je uslijedio dragocjen primjer snishodljivosti hrvatskog radništva u novijoj povijesti: Radnici su se obratili Optimus Primeu.
EVO VAM LOVE DO PRVOG I NE PITAJTE TE ME OPET
Nakon što su mu, kako priliči u Hrvata, kao gostinski poklon izlili sto litara govana pred glavni ulaz radnog mjesta – naknadno pažljivo pazeći da ne zagovnjaju rub nogavica svojim protestom – delegacija radnika brodogradilišta 3.maja i Uljanika utonula je u fotelje, par puta se ozbiljno nakašljala i protisnula otprilike “radnici, Uprava, jamstva, prevara, trebamo novac”. Optimus Prime im je metalnim glasom dao ponudu koja se ne odbija “dvije plaće nudim, vi prekidate štrajk, o svemu ostalom ćemo kasnije u radionici dok mi mijenjaju getribu”. Zahvalno su pristali i “pojeli govno”. Taj trenutak osjetili smo svi.
Ta gorka mučnina prelila se u javnost, svi su zauzeli busije. Tu točku loma kad je radništvo u zajedničko ime izgubilo političko dostojanstvo, te prezrelo tradiciju borbe za svoja temeljna prava moleći Poglavara za rješenje situacije jer “on to jedini može”, s dobrom intuicijom je osjetio vlasnik “Indexa” Matija Babić, čije je objavljene teze naknadno britko sažeo novinar Vojislav Mazzocco. Upravo teze ”spornih” tekstova, osim za kolektivni progon novinara, poslužile su kao platforma oštroj raspravi na društvenim mrežama, među kolumnistima, radiostanicama u kojoj je, kao i uvijek, na koncu zavladalo ludilo. Tko je odgovoran, što učiniti sa egzistencijalno ugroženim obiteljima par tisuća radnika, da li bi ste otplaćivali novac koji je Optimus Prime dao radnicima brodogradilišta da vas se prethodno pitalo?”. U Primorju i Istri još kako-tako, ali većinski hrvatski odgovor je hladno “Ne jer to nije moj problem”.
Napokon smo okončali tu pseudomoralnu raspravu: svakog od nas za “one druge” zapravo zabole kurac.
RADNIČKA SOLIDARNOST DANAS ŽIVI SAMO U MEMORIJI ČASNIH STARINA
U Hrvatskoj već dugo ne postoji radnička solidarnost, osim u sjećanjima starina. Empatičan smo narod, svaka humanitarna akcija za djecu naišla je na veliki odaziv javnosti, ali nekako smo bezosjećajni na muke manje sretnih ljudi od nas. Mnoge tvornice, pogoni, od tekstilnih radnika do novinarskih honoraraca dizali su glas, tražili pomoć od kolega i radničke klase, rijetko kad su je dobili. Oduvijek je hrvatski narod bio hipotetski zamišljen kao trograno deblo na kojem visi trećina kleronacionalista koja vlada i radi što joj na pamet padne, s neograničenim financijskim resursima i pristupu crkvenom tijelu, trećinu disfunkcionalnih ljevičara vođenih različitim političkim motivima i trećinu “border line” ekipe kojima je svejedan rasplet jer “svi su isti”, ali redovito bi dali ruku oporbi u svakoj demokratski važnoj inicijativi.
Danas je i taj mit srušen. Odsad igramo svaki za sebe. Radništvo se mora samoorganizirati, dobro provjetriti Sindikate i postati važan politički faktor u gospodarskim pregovorima. Ekipa poznata po reputaciji da zna što radi, koja uz postojeći vozni park od par desetaka limuzina kupuje blinidirane “mercedese” kojima niti raketa ”Hellfire” neće ogrebati šajbu, službeno će parati madrace narodu u potrazi za parama dok istovremeno za eksperimentalne terapije i lijekove teško oboljeloj djeci, predlaže istome da sam donira za njih? I pritom, ne uplate niti simboličnu kunu. Veli ministar zdravstva Kujundžić “ljudi umiru s liječnikom i bez njega”. Lik iz LSD horror bajke.
NIKOME SE NE SUDJELUJE VIŠE
Zbog poglavlja 23. o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima zbog kojeg skoro nismo primljeni u Europsku uniju, linijom manjeg otpora dopustili su potpunu slobodu procjeni suca u svim slučajevima, osim od “posebnog društvenog značaja”. U takvim slučajevima, sin generala Kruljca kod kojeg je pronađeno toliko droge i para da bi im se i Bronx razveselio, dobije 720 sati društveno korisnog rada i 200 tisuća kuna kazne. Ništa za sedam godina života, ali će zato skupocjene dvije u zatvoru izgubiti Huanito Luksetic koji je za svoje terapijske potrebe kao oboljeli od multiple skleroze zasadio 11 biljaka?!
Zagreb gleda Grčku, Rijeka vidi Učku, Split je svoja pravosudna priča. Državnog tužitelja smo zadnji put čuli i vidjeli kad je imenovan. Toliko je diskretan lik da mi treba vremena da se sjetim kako se zove. Ne brinite Jeleniću, nikome se više ne sudjeluje u ovoj šaradi.
A mi preostali? Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.
tacno
Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.
Nedavno sam u paškom zaleđu vidio valjda najmarkantniju hrvatsku građevinu, hotel od ohoho katova, požutjelih prozora od kiše pune arapskog pijeska, grubom šikarom obrasli bazen i zgradu prepuknutu nadvoje od silnih udara bure i taloženja soli. Projekt života lokalnog baje okončan je u isušenom kalu gramzivosti, gluposti i dugova. Crkva je preuzela objekt pod staranje. Licentia Croatica.
Hrvatska je kao duboko podijeljena zemlja i priprostih ekstrema, uspjela još nekolicinu pridodati dok je većina točala noge u moru. Svi smo složno djelovali u nezainteresiranosti. A bilo je toga za primjetiti, nije da nije. Premijer Plenković je najprije jedva ispljunuo odgovor na svježa medijska saznanja o svom izravnom nadzoru nad stečajem “Agrokora”, hladnom otklonu od glavne operativke Martine Dalić i kako su njegovi momci koji su za izdašan honorar “počistili nered u Agrokoru”, zapravo “reciklirana tema.” Šta, uveli su političku zastaru za djela iz domene kaznenog prava? Zatim su k’o gorski vrhovi ledeni, praktički deaktivirali II. Mirovinski stup učinivši ga besmislenim i tako olakšali pristup novcu, prešutjeli uznemirujuće izvješće HNB-a da nam je država preskupa, odnosno da tijela Državne uprave svojim troškovima “pojedu” pola BDP-a i da zato javni dug raste. Kao odgovor, pod egidom “postupne reforme, transformacije i unutarnje reorganizacije Državne uprave”, zaposlili su cca. pet tisuća novih djelatnika. Niti jednu od jedanaest prozvanih Agencije “za ono i nešto”, nisu ukinuli.
Najavili su poreznu reformu koja će novim nametima opteretiti malo i srednje poduzetništvo u koje su se do jučer kleli kao “generator gospodarskog razvoja”. Vrijeme je da se i njima uzme novac, dosta je bilo “tetošenja”.
La grande cagola, štono bi besidario Gori Ussi Winnetou.
I za prc finale, premijer je smetnuo s uma reći radnicima brodogradilišta “3.maja” i “Uljanika” da jedna od najdužih izvoznih i gospodarskih tradicija, više nikad neće postojati u ovom obliku i da će mnogi ostati bez posla. Vlada ne osjeća odgovornost, konačno radnici su sa 46 % najveći dioničari i de facto, vlasnici.
I tad je uslijedio dragocjen primjer snishodljivosti hrvatskog radništva u novijoj povijesti: Radnici su se obratili Optimus Primeu.
EVO VAM LOVE DO PRVOG I NE PITAJTE TE ME OPET
Nakon što su mu, kako priliči u Hrvata, kao gostinski poklon izlili sto litara govana pred glavni ulaz radnog mjesta – naknadno pažljivo pazeći da ne zagovnjaju rub nogavica svojim protestom – delegacija radnika brodogradilišta 3.maja i Uljanika utonula je u fotelje, par puta se ozbiljno nakašljala i protisnula otprilike “radnici, Uprava, jamstva, prevara, trebamo novac”. Optimus Prime im je metalnim glasom dao ponudu koja se ne odbija “dvije plaće nudim, vi prekidate štrajk, o svemu ostalom ćemo kasnije u radionici dok mi mijenjaju getribu”. Zahvalno su pristali i “pojeli govno”. Taj trenutak osjetili smo svi.
Ta gorka mučnina prelila se u javnost, svi su zauzeli busije. Tu točku loma kad je radništvo u zajedničko ime izgubilo političko dostojanstvo, te prezrelo tradiciju borbe za svoja temeljna prava moleći Poglavara za rješenje situacije jer “on to jedini može”, s dobrom intuicijom je osjetio vlasnik “Indexa” Matija Babić, čije je objavljene teze naknadno britko sažeo novinar Vojislav Mazzocco. Upravo teze ”spornih” tekstova, osim za kolektivni progon novinara, poslužile su kao platforma oštroj raspravi na društvenim mrežama, među kolumnistima, radiostanicama u kojoj je, kao i uvijek, na koncu zavladalo ludilo. Tko je odgovoran, što učiniti sa egzistencijalno ugroženim obiteljima par tisuća radnika, da li bi ste otplaćivali novac koji je Optimus Prime dao radnicima brodogradilišta da vas se prethodno pitalo?”. U Primorju i Istri još kako-tako, ali većinski hrvatski odgovor je hladno “Ne jer to nije moj problem”.
Napokon smo okončali tu pseudomoralnu raspravu: svakog od nas za “one druge” zapravo zabole kurac.
RADNIČKA SOLIDARNOST DANAS ŽIVI SAMO U MEMORIJI ČASNIH STARINA
U Hrvatskoj već dugo ne postoji radnička solidarnost, osim u sjećanjima starina. Empatičan smo narod, svaka humanitarna akcija za djecu naišla je na veliki odaziv javnosti, ali nekako smo bezosjećajni na muke manje sretnih ljudi od nas. Mnoge tvornice, pogoni, od tekstilnih radnika do novinarskih honoraraca dizali su glas, tražili pomoć od kolega i radničke klase, rijetko kad su je dobili. Oduvijek je hrvatski narod bio hipotetski zamišljen kao trograno deblo na kojem visi trećina kleronacionalista koja vlada i radi što joj na pamet padne, s neograničenim financijskim resursima i pristupu crkvenom tijelu, trećinu disfunkcionalnih ljevičara vođenih različitim političkim motivima i trećinu “border line” ekipe kojima je svejedan rasplet jer “svi su isti”, ali redovito bi dali ruku oporbi u svakoj demokratski važnoj inicijativi.
Danas je i taj mit srušen. Odsad igramo svaki za sebe. Radništvo se mora samoorganizirati, dobro provjetriti Sindikate i postati važan politički faktor u gospodarskim pregovorima. Ekipa poznata po reputaciji da zna što radi, koja uz postojeći vozni park od par desetaka limuzina kupuje blinidirane “mercedese” kojima niti raketa ”Hellfire” neće ogrebati šajbu, službeno će parati madrace narodu u potrazi za parama dok istovremeno za eksperimentalne terapije i lijekove teško oboljeloj djeci, predlaže istome da sam donira za njih? I pritom, ne uplate niti simboličnu kunu. Veli ministar zdravstva Kujundžić “ljudi umiru s liječnikom i bez njega”. Lik iz LSD horror bajke.
NIKOME SE NE SUDJELUJE VIŠE
Zbog poglavlja 23. o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima zbog kojeg skoro nismo primljeni u Europsku uniju, linijom manjeg otpora dopustili su potpunu slobodu procjeni suca u svim slučajevima, osim od “posebnog društvenog značaja”. U takvim slučajevima, sin generala Kruljca kod kojeg je pronađeno toliko droge i para da bi im se i Bronx razveselio, dobije 720 sati društveno korisnog rada i 200 tisuća kuna kazne. Ništa za sedam godina života, ali će zato skupocjene dvije u zatvoru izgubiti Huanito Luksetic koji je za svoje terapijske potrebe kao oboljeli od multiple skleroze zasadio 11 biljaka?!
Zagreb gleda Grčku, Rijeka vidi Učku, Split je svoja pravosudna priča. Državnog tužitelja smo zadnji put čuli i vidjeli kad je imenovan. Toliko je diskretan lik da mi treba vremena da se sjetim kako se zove. Ne brinite Jeleniću, nikome se više ne sudjeluje u ovoj šaradi.
A mi preostali? Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.
tacno
