Kada se u proljeće 2007. godine Zoran Milanović prvi put kandidirao za predsjednika SDP-a običavao je obraćati se članovima stranke kao “drugaricama i drugovima”, a znao je u kontekstu stranačkog programa spominjati i socijalizam, o kojem u SDP-u dugo nije bilo govora. Izjavljivao je da je SDP moderna evropska socijaldemokratska stranka i da zastupa socijalizam prilagođen 21. stoljeću, kojem je u korijenu briga za radnog čovjeka, zalaganje za otvoreno i solidarno društvo, toleranciju i suradnju. Milanovićevo “drugarice i drugovi” mogli smo čuti još u čitavom nizu prilika, pa i tijekom kampanje za izbore 2011., na kojima je Kukuriku koalicija osvojila vlast. Međutim, otada mediji ne bilježe puno takvih pozdrava predsjednika SDP-a, a što se tiče socijalizma, Milanović ga sada spominje isključivo u negativnom kontekstu, kao kada je lani izjavio da hrvatsku obalu “ni socijalizam nije uspio uništiti”.

Milanović je još ranije medijima otkrio svoj nedostatak interesa za čitanje Marxa, a pri kraju prve godine premijerskog mandata u intervjuu “Novom listu” ustvrdio je da je po pitanju ekonomije pragmatist, dok je svjetonazorski “prije svega liberal”. Razgraničio je stvari, pojasnivši da “SDP obuhvaća i onaj tradicionalni socijaldemokratski, ljevičarski, ali i građansko-liberalan korpus”, dodavši da to ne znači da je on sam neoliberal i bešćutni pobornik darvinizma tržišta. No potom je otišao dovoljno daleko da kaže kako se zalaže za “društvo jednakih šansi, ali ne i društvo jednakih rezultata i jednakih dobitaka”. Dok smo ranije SDP-ovce prepoznavali kao reformirane komuniste, Milanović je u tom intervjuu proizveo novo čudo, kada je za sebe rekao da je “reformirani ljevičar”.

Otkada su Vladini neuspjesi izazivali potres u SDP-u, Milanovićevi izazivači Tonino Picula i Zlatko Komadina počeli su koristiti njegovo ideološko istrčavanje prema liberalizmu i zagovarati obnovu stranke kroz povratak socijaldemokraciji. Komadinina izjava da je SDP “stranka socijaldemokrata, a ne liberalnih tehnokrata”, kao i Piculina izjava da sukob oko isključenja Slavka Linića treba shvatiti kao početak rasprave o političkom profilu SDP-a i o tome “što su socijaldemokratske vrijednosti danas”, pokušaji su da se personalni sukobi u stranci preusmjere u programsko sučeljavanje.

Pokazalo se da politike koje je provodila Kukuriku vlada nisu bile dovoljno snažne ni obuhvatne da izvuku zemlju iz krize. Vladine politike nisu bile ni lijevo ni liberalno radikalne, već je ona u svojem “pragmatizmu” lutala između dvaju polova, i to tako da je liberal Radimir Čačić u jednom trenutku bio najveći zagovornik državnih investicija, a njegovi najžešći protivnici ljevičari osjetljivi na ekološka pitanja. No mjere štednje, nastavak privatizacije, izmjene radnog zakonodavstva i drugi pokušaji primjene globalno propisanih recepata donijeli su Milanoviću optužbe za izdaju socijaldemokracije, a da nisu donijeli vidljiv rezultat.

Dok rješenja koja se kuhaju na ekonomskim skupovima HDZ-a sada sve više idu u tom smjeru, Milanovićevi unutarstranački oponenti počeli su tražiti novu poziciju za SDP kroz zagovor obnove lijevih politika. Ta stranka, međutim, ni u vrijeme vlade Ivice Račana nije provodila bitno drugačije politike, jedino je kriza bila osjetno slabija, a pogleda li se program koji je reformirani SKH-SDP proizveo 1990., već će se u njemu naći sve ključne odrednice sadašnjeg smjera stranke. Najviše se SDP ekonomski približio ljevici kroz reindustrijalizacijski program Ljube Jurčića s kojim je Milanović išao na izbore 2007. godine, a ta tanašna i brzo napuštena baština govori da se stranka nema bog zna čemu vratiti, već bi svoju “socijaldemokraciju” tek trebala osmisliti.

To se pak pokazuje kao daleko zahtjevniji zadatak. “Novosti” su pokušale doznati imaju li Picula i Komadina, osim spomenutih općih najava, kakvih konkretnih ideja o sadržaju socijaldemokracije koju zagovaraju, no Milanovićevi izazivači u ovom trenutku nisu pokazali spremnost za razgovor o tome. Picula se ispričao burnim briselskim rasporedom, a Komadina nam je uzvratio kratkim pisanim odgovorom u kojem navodi da je nužna promjena SDP-ova kursa ulijevo jer Vlada svojim sadašnjim potezima udara na vlastito biračko tijelo, na one s dna hijerarhijskog lanca koje bi socijaldemokracija morala štititi.

“Stranka se podijelila na socijaldemokratsko krilo i na one koji su postali liberalni tehnokrati. SDP-u nedostaje više socijalnog i više demokratskog. Demokratskog u odnosima unutar stranke, a socijalnog u smislu veće socijalne sigurnosti građana”, napisao nam je Komadina.

Socijaldemokracija ima težak problem, kaže za “Novosti” ljevičarski intelektualac Vjeran Zuppa, dodajući da bi, kada bi njen problem bio samo Zoran Milanović, ona bila bez problema.

- Pitanje socijaldemokracije danas je doista izuzetno teško pitanje, a u SDP-u sve ove godine ništa nije napravljeno na onome što bi se zvalo ratio stranke. Devastirana je čitava struktura mišljenja koja je u SDP-u “kadrovski” postojala, sve što je Milanoviću smetalo udaljeno je iz diskusije. Ali to mu je uzalud, diskusija će trajati jer uspomene ostaju, ne uspomene na Račana i slično, nego na činjenicu socijaldemokracije, Clare Zetkin, radničke klase i bilo čega drugoga – kaže Zuppa, za kojeg je glavni problem današnje socijaldemokracije to što je potpuno dezorijentirana i teško može sebe definirati.

Zuppa upozorava na to da se nalazimo u teškoj situaciji u kojoj se država povlači pred principima kapitala i navale slobodnog tržišta, u kojoj radnička klasa više ne postoji u smislu u kojem je Marx računao na proletarijat i u kojoj čitav niz uporišnih rješenja više nije relevantan. Stoga smatra da se problem socijaldemokrata neće riješiti bez intelektualaca koji su na njihovoj strani i koji misle modernitet.

- Mislim da ljevica mora raditi na sebi, to je broj jedan, raditi na onome što je naprosto ratio te stvari, kao što su Šveđani ranije radili i stvorili jedan tip politike koja je u svakom slučaju puno socijalna i puno zanimljivija, a takav rad je gotovo dnevno institutski posao – kaže Zuppa.

Da bi se shvatila dubina problema SDP-a treba otići u znatno ranije razdoblje, tvrdi Hrvoje Štefan, koji je nastupajući s ljevičarskih pozicija prošle godine dobio 36 posto glasova kandidiravši se za šefa riječkog SDP-a protiv Vojka Obersnela.

- Taj problem seže najmanje do 1970-ih, kada se u tadašnjem Savezu komunista iskristalizirala ta tehnomenadžerska struja. Zato je važno shvatiti što su bile kontradikcije tog bivšeg sistema iz kojih su proizašli i SDP i HDZ, između kojih u ekonomskoj platformi danas nema bitnih razlika, da bi se shvatilo zašto je postala prominentna ideja da jedino privatizacija, tržište i ti nekakvi liberalni instituti mogu donijeti nešto dobro. Kada su se naši komunisti reformirali, odrekli su se marksizma kao jedine doktrinarne osnove, ali su se time odrekli i cijele kritike političke ekonomije i to je ostao nekakav proturječni mozaik svih mogućih i nemogućih doktrina. Zato je to do danas jedna isprazna priča, pa se, kada se dođe na vlast, pokazuje da iza toga ne stoji ništa – kaže Štefan.

Dugogodišnjeg riječkog SDP-ovca njegov izborni rezultat, iako mu nije donio pobjedu, uvjerio je da u SDP-u postoji potencijal za snažniju lijevu orijentaciju. On navodi da mu je upravo komunikacija s običnim članovima dala potvrdu da ljudi u stranačkoj bazi nisu nikakvi neoliberali, da ne podržavaju taj generalni smjer stranke i da postoji jaz između članstva i rukovodstva stranke, pogotovo kada ona dođe na vlast. Smatra da bi se socijaldemokracija, koja nije neka fiksirana doktrina, morala vratiti ljevici, inače će se potpuno izgubiti. Štefan zbog toga pozdravlja najave Picule i Komadine, bez obzira na mogućnost da ostanu samo deklarativne, ali kao i Zuppa smatra da ranija rješenja više nisu primjenjiva i da stoga put do konkretnih politika nije lagan.

- Neće se ništa moći napraviti bez da se, prije svega, razumije koja je naša pozicija na periferiji te kapitalističke ekonomije. Mislim da se krivo razumije da mi tu možemo imati neki svoj put i da bez povezivanja s ostalim perifernim ekonomijama i izgradnje zajedničke platforme na razini Balkana i regije prema kapitalu centra i njegovim političkim predstavnicima možemo napraviti nešto drugačije. Treba najprije osvjetljavati tu našu poziciju u globalnoj podjeli rada, jer bilo koje rješenje koje bi se predložilo bez objašnjenja u čemu je problem djelovat će utopijsko ili nepravedno – kaže Štefan.

SDP je, pokuša li stranka krenuti ulijevo, očito na samom početku, no i Zuppa drži da je ključno otvoriti raspravu i uz nešto preostalih intelektualaca, ali i mlađih ljudi kojih ima u SDP-u, shvatiti važnost političke imaginacije i otvoriti vrata onima koji o pitanju socijaldemokracije misle na zainteresiran način.

- Rješenja ne postoje u zacrtanom smislu, ali postoji vrijeme u kojem se ljude mora naučiti na razgovor o onome što im je važno, a mi se umjesto toga stalno nadmećemo sa svojim praznim glavama, tako da je buka postala općenita – govori Zuppa, koji nema puno poštovanja ni za površnost kojom su Hrvatski laburisti pristupili problemu.

On, kaže, pozdravlja principijelnost i stavove Komadine, ali dodaje da Komadina ipak nije osoba s kojom bi rado razgovarao o socijaldemokraciji. O Piculi ima nešto drugačije mišljenje.

- On je jedna izuzetno pametna i nepretenciozna osoba, pa sam malo i začuđen da je izašao van s onim za što on ima kapacitet. On sigurno za to ima kapacitet, a drugo je sada pitanje ko ga bu štel – kaže Zuppa.

Premda skeptičan prema njemu, Hrvoje Štefan ne odbacuje unaprijed ni Komadinu.

- Vidjet ćemo što će slijediti iza njihovih najava, koje u svakom slučaju pozdravljam jer je to puno bolje nego da se govori tko je lopov, a tko nije. Taj diskurs poštenih i nepoštenih je promašena priča, a nama treba priča na programskoj osnovi i to, po meni, ide u dobrom pravcu. No takve najave mogu biti i čisto pozicioniranje nekog odmaka, koji također može ostati bez supstance. Ako Komadina kaže da su ovo liberalni tehnokrati, onda treba zajedno s ostalima gurati u stranci drugačiju platformu i pojašnjavati što nije dobro s liberalnim i tehnokratskim te što bi bila alternativa. On je sa svoje pozicije i dosad imao autoritet da gura takve stvari, pa to nismo vidjeli. Ali nikoga ne otpisujem unaprijed – kaže Štefan.

On je svjestan da se u SDP-u ne može potpuno otvoreno govoriti, pogotovo to ne mogu oni koji su sa stranačkim rukovodstvom napravili kompromis osiguravši si neke pozicije, ali dodaje da je njegovo iskustvo takvo da se ipak može otvoreno nastupati kada se to čini načelno i programski.

- Mislim da je pogrešno da se ljudi, pogotovo intelektualci ljevičari, povuku i udalje od SDP-a zbog toga što je ovakvo rukovodstvo. Slažem se da je to problem, ali to je borba i uvijek apeliram na moje kolege koji su radikalno lijevo da mi se pridruže jer SDP sa svojih 40 tisuća članova ima određenu infrastrukturu koju treba iskoristi za mobilizaciju građana. A i taj prosječni član SDP-a je prosječni hrvatski građanin, on nije ni neoliberal ni kapitalist, i svaka ljevica koja misli nešto napraviti morat će opet s takvim ljudima raditi – poručuje Štefan.

Izvor: novosti