Masi novinara koja je ispred vrata Banskih dvora dočekala novog ministra vanjskih poslova promaknulo je ono što je uočio novinar Nove TV – da je oratorski dar Gorana Grlića Radmana u sjenu bacio čak i legendarnog Damira ‘Meže’ Krstičevića
Kasnonoćni Dnevnik vjesticu o ‘smrti prvog ledenjaka’ objavljuje en passant, negdje u drugoj polovici emisije. Događaj je bio filmičan, vidjeli smo nadgrobnu ploču (bivšeg) ledenjaka Okjökull, propisan ritual i tugujuću rodbinu (među stotinjak ožalošćenih bile su islandska premijerka i bivša predsjednica Irske). Samo koji dan kasnije pokazat će se kako plamen koji guta Amazonsku prašumu oduzima dah cijelom planetu pa će svi udariti u patetičnu naricaljku. Zemlja se pregrijava, klima se mijenja, ljudska vrsta je pred jednim od većih izazova u povijesti svoga postojanja, a zagađuje se i Jadran, i to u razmjerima kakve dosad nismo viđali. Urednici, čini se, ne bi pogriješili – kad bi bilo inventivnosti, hrabrosti, pameti i šarma – da su tom viješću otvorili Dnevnik. I ne samo jedan – nažalost, bit će toga sve više.
Autor kultnog filma ’Ko to tamo peva’ u ovoj je emisiji ispričao veliku priču svoga života. A ona je prilično opora. Slobodan Šijan je završio likovnu akademiju, a na filmsku se upisao privučen magnetizmom Živojina Pavlovića. Veliki, totalni autor, Žika Pavlović bio je silno hvaljen kao profesor, ali su ga filmovi brutalne kritičnosti skupo koštali. Najprije je prebačen na mjesto šefa odsjeka za učila – tako je Staljin nekog svog doglavnika poslao na poziciju šefa cementare u Kirgistanu – da bi kasnije bio prognan u Sloveniju. Dobro je i prošao. Lazar Stojanović je zbog diplomskog filma, koji publika nije vidjela jer nikad nije ni prikazan, završio na trogodišnjoj robiji. ‘Akademiju su onda preuzele hulje’, kaže Šijan. Petrović, Makavejev, Žilnik, bili su izloženi silovitim pritiscima. Traume koje je to ostavilo na generaciju bile su strašne – osim Šijana, nijedan drugi student iz te generacije nije snimio igrani film. Svi su se, užasnuti, razbježali. Šijan je od crnila pobjegao u vojsku pa je tek nakon toga diplomirao. Nakon susreta s Dušanom Kovačevićem, na preporuku Filipa Davida, počeo je rad na scenariju za ‘Ko to tamo peva’. Do snimanja je izrađeno bezbroj varijanti. Legendarni Miško izmišljen je tri tjedna prije snimanja; Dragan Nikolić upao je slučajno jer je prvi Šijanov izbor otpao pa je Gaga uskočio kao rezerva, što se pokazalo sjajnim rješenjem (autor filma nije Šijana pitao tko mu je bio prvi izbor!). Za vrijeme snimanja scene na mostu, kad Bata Stojković pada u rijeku, cijeli dan je padala kiša, ali kako je budžet filma bilo mali (250.000 maraka), ekipa je morala cupkati na ćupriji i čekati trenutke kad bi kiša stala, jer ako odu u birtiju, propade snimanje… Stojković je ispod odijela, u hladnoj rijeci, nosio i ronilačko odijelo koje mu je nakon snimanja scene Pavle Vuisić morao razrezivati nožem. Šijan kaže da je imao još jedan sjajan geg koji bi oduševio publiku, ali ga nije snimio jer je potrošio i zadnji metar vrpce (indolentni autor emisije opet ga nije pitao o kakvom se to gegu, dovraga, radi, kad ga već nismo vidjeli, da ga barem čujemo). Ipak, postavio je Šijanu središnje pitanje drame njegova života: Kako je to na početku karijere snimiti najbolji film? Šijan mu je dao iskren odgovor: Žalosno, jer je sve dalje onda samo trajno propadanje. To je kao Orson Welles, snimiš ‘Građanina Kanea’ i što onda, kamo dalje, rođače? Šijan je, doduše, snimio i ‘Maratonce’, to je također velik film, ali debi nikad nije nadrastao. Preporuka: pogledati Šijana u prvoj narednoj reprizi.
Reporteri Nove TV prepoznali su da se zvijezda rađa! Masi novinara koja je ispred vrata Banskih dvora dočekala novog ministra vanjskih poslova promaknulo je ono što je novinar Nove uočio – da je oratorski dar Gorana Grlića Radmana u sjenu bacio čak i legendarnog Damira ‘Meže’ Krstičevića! Na pitanje hoće li ubuduće biti rađene sigurnosne provjere diplomata kako se u mrežu ne bi ubacivali profili a la Mađarević, Radman je odgovorio: ‘Čujte, svugdje ima i određenih… Mi smo živa zajednica i svi mi želimo raditi, pridonositi, unaprijediti službu, tako da svi oni eventualni propusti bit će u svakom slučaju razmatrani, a nama je u interesu imati jednu dostojnu službu vanjskih poslova, hrvatsku službu vanjskih poslova, tako da ćemo raditi…’ Na konstataciju da su skandal raskrinkali novinari dodao je: ‘Ha, čujte, znate, pazite, sad je, tu je, tu je jako puno nekih novih elemenata i okolnosti, znate. Digitalizacija je suvremena i donosi dakle i neke nove, isto tako, zamke. U svakom slučaju, ono što sam rekao, diplomat koji je upućen u zemlju primateljicu je 24 sata diplomat i on zastupa interese, državne interese Vlade Republike Hrvatske, a i svaki državni službenik koji dolazi u Ministarstvo vanjskih poslova potpisuje upravo tu… evo ga. Žurim, čujte, počet će sastanak, znate, ovaj, oprostite.’
Bez konkurencije, televizija N1 najbolje je pratila napad maskiranih osoba na Srbe u kninskoj okolici. Od jutra do navečer emitirali su izjave svih nadležnih i nenadležnih, pratili Pupovčevu konferenciju za novinare itd. O događajima je sve rečeno pa možemo koju o fenomenologiji. U Hrvatskoj minulih četvrt stoljeća, dakle od ‘Oluje’ naovamo, Srbi nisu sudjelovali ni u čemu: nisu imali moćne političare, nisu proveli privatizaciju, prodali Inu, uništili Uljanik, rasprodali 93 posto banaka strancima, nisu natjerali u egzodus 300.000 ljudi, sasvim sigurno nisu devastirali sudstvo do razine sinkope, postali su, ukratko, nevidljivi, nečujni, neutjecajni i nemoćni, ali nekima i dalje bodu oko. Nemamo Srbe, ali imamo antisrpski sentiment, nemamo Židove, ali imamo antisemitizam, komunista nema ni za lijek, ali se predsjednica i zdrug njezinih istomišljenika obračunavaju s njima kao da je revolucija pred vratima… kakvo je to ludilo? Kao i u svakom antisemitizmu, pogromaška atmosfera nastaje zbog samoskrivljenog truljenja jednog društva, koje krivca traži u manjini, Pedru, nezaštićenoj skupini koja može postati izlikom za neuspjehe i žrtvom. Ovdje, kao i u Bosni i Srbiji, traju zapravo orgije kvazihistorije, kod nas se priča jedino o etnosu, o naciji, o prošlosti, o žrtvama. To je ključni repromaterijal politike koja bolje ne umije naći. Narodi nisu posvađani, ali politička klasa proizvodi svađe. Društva u regiji zapala su u stanje kolektivne psihopatologije; optimisti su se devedesetih nadali da je riječ o akutnom poremećaju, ali sad je jasno da se radi o kroničnoj cirozi mozga, u kojoj ćemo provesti ostatak naših zemaljskih dana, bog nam bio na pomoći.
Riječi ‘briljantno’ i ‘Milanović’ na stupcima ove kritike nisu se sljubljivale odveć često, ali ovoga puta nema druge. Na pitanje reporterke Matee Dominiković, za vrijeme Renesansnog festivala u Koprivnici, da prokomentira Stierovu izjavu kako neće biti protiv Škore nego protiv Milanovića, prozvani kandidat je rekao: ‘Davor Ivo Stier vam je jedan primjer pomirbe u okviru jedne državne institucije u kojoj smo obojica radili. Ja kao nestranački čovjek, on kao HDZ-ovac koji je došao direktno iz Argentine, gdje je uređivao imigrantske novine koje su na naslovnici i na zadnjoj strani imale sliku Kuščevićevog djeda…’ Pljesak za duhovitost, u čemu Milanović, kad je nadahnut, zna dosegnuti visoke razine. Od Kolinde u pet godina nismo čuli nijednu duhovitost, premda joj se često od srca nasmijemo. No duhovitost spada u one stvari koje se ne mogu naučiti napamet.
portalnovosti
Dnevnik, HRT, 19. kolovoza, 23:00
Kasnonoćni Dnevnik vjesticu o ‘smrti prvog ledenjaka’ objavljuje en passant, negdje u drugoj polovici emisije. Događaj je bio filmičan, vidjeli smo nadgrobnu ploču (bivšeg) ledenjaka Okjökull, propisan ritual i tugujuću rodbinu (među stotinjak ožalošćenih bile su islandska premijerka i bivša predsjednica Irske). Samo koji dan kasnije pokazat će se kako plamen koji guta Amazonsku prašumu oduzima dah cijelom planetu pa će svi udariti u patetičnu naricaljku. Zemlja se pregrijava, klima se mijenja, ljudska vrsta je pred jednim od većih izazova u povijesti svoga postojanja, a zagađuje se i Jadran, i to u razmjerima kakve dosad nismo viđali. Urednici, čini se, ne bi pogriješili – kad bi bilo inventivnosti, hrabrosti, pameti i šarma – da su tom viješću otvorili Dnevnik. I ne samo jedan – nažalost, bit će toga sve više.
Slike duše – Slobodan Šijan, Klasik TV, 20. kolovoza, 12:50
Autor kultnog filma ’Ko to tamo peva’ u ovoj je emisiji ispričao veliku priču svoga života. A ona je prilično opora. Slobodan Šijan je završio likovnu akademiju, a na filmsku se upisao privučen magnetizmom Živojina Pavlovića. Veliki, totalni autor, Žika Pavlović bio je silno hvaljen kao profesor, ali su ga filmovi brutalne kritičnosti skupo koštali. Najprije je prebačen na mjesto šefa odsjeka za učila – tako je Staljin nekog svog doglavnika poslao na poziciju šefa cementare u Kirgistanu – da bi kasnije bio prognan u Sloveniju. Dobro je i prošao. Lazar Stojanović je zbog diplomskog filma, koji publika nije vidjela jer nikad nije ni prikazan, završio na trogodišnjoj robiji. ‘Akademiju su onda preuzele hulje’, kaže Šijan. Petrović, Makavejev, Žilnik, bili su izloženi silovitim pritiscima. Traume koje je to ostavilo na generaciju bile su strašne – osim Šijana, nijedan drugi student iz te generacije nije snimio igrani film. Svi su se, užasnuti, razbježali. Šijan je od crnila pobjegao u vojsku pa je tek nakon toga diplomirao. Nakon susreta s Dušanom Kovačevićem, na preporuku Filipa Davida, počeo je rad na scenariju za ‘Ko to tamo peva’. Do snimanja je izrađeno bezbroj varijanti. Legendarni Miško izmišljen je tri tjedna prije snimanja; Dragan Nikolić upao je slučajno jer je prvi Šijanov izbor otpao pa je Gaga uskočio kao rezerva, što se pokazalo sjajnim rješenjem (autor filma nije Šijana pitao tko mu je bio prvi izbor!). Za vrijeme snimanja scene na mostu, kad Bata Stojković pada u rijeku, cijeli dan je padala kiša, ali kako je budžet filma bilo mali (250.000 maraka), ekipa je morala cupkati na ćupriji i čekati trenutke kad bi kiša stala, jer ako odu u birtiju, propade snimanje… Stojković je ispod odijela, u hladnoj rijeci, nosio i ronilačko odijelo koje mu je nakon snimanja scene Pavle Vuisić morao razrezivati nožem. Šijan kaže da je imao još jedan sjajan geg koji bi oduševio publiku, ali ga nije snimio jer je potrošio i zadnji metar vrpce (indolentni autor emisije opet ga nije pitao o kakvom se to gegu, dovraga, radi, kad ga već nismo vidjeli, da ga barem čujemo). Ipak, postavio je Šijanu središnje pitanje drame njegova života: Kako je to na početku karijere snimiti najbolji film? Šijan mu je dao iskren odgovor: Žalosno, jer je sve dalje onda samo trajno propadanje. To je kao Orson Welles, snimiš ‘Građanina Kanea’ i što onda, kamo dalje, rođače? Šijan je, doduše, snimio i ‘Maratonce’, to je također velik film, ali debi nikad nije nadrastao. Preporuka: pogledati Šijana u prvoj narednoj reprizi.
Vijesti, Nova TV, 21. kolovoza, 10:46
Reporteri Nove TV prepoznali su da se zvijezda rađa! Masi novinara koja je ispred vrata Banskih dvora dočekala novog ministra vanjskih poslova promaknulo je ono što je novinar Nove uočio – da je oratorski dar Gorana Grlića Radmana u sjenu bacio čak i legendarnog Damira ‘Meže’ Krstičevića! Na pitanje hoće li ubuduće biti rađene sigurnosne provjere diplomata kako se u mrežu ne bi ubacivali profili a la Mađarević, Radman je odgovorio: ‘Čujte, svugdje ima i određenih… Mi smo živa zajednica i svi mi želimo raditi, pridonositi, unaprijediti službu, tako da svi oni eventualni propusti bit će u svakom slučaju razmatrani, a nama je u interesu imati jednu dostojnu službu vanjskih poslova, hrvatsku službu vanjskih poslova, tako da ćemo raditi…’ Na konstataciju da su skandal raskrinkali novinari dodao je: ‘Ha, čujte, znate, pazite, sad je, tu je, tu je jako puno nekih novih elemenata i okolnosti, znate. Digitalizacija je suvremena i donosi dakle i neke nove, isto tako, zamke. U svakom slučaju, ono što sam rekao, diplomat koji je upućen u zemlju primateljicu je 24 sata diplomat i on zastupa interese, državne interese Vlade Republike Hrvatske, a i svaki državni službenik koji dolazi u Ministarstvo vanjskih poslova potpisuje upravo tu… evo ga. Žurim, čujte, počet će sastanak, znate, ovaj, oprostite.’
Novi dan, N1, 23. kolovoza, 08:00
Bez konkurencije, televizija N1 najbolje je pratila napad maskiranih osoba na Srbe u kninskoj okolici. Od jutra do navečer emitirali su izjave svih nadležnih i nenadležnih, pratili Pupovčevu konferenciju za novinare itd. O događajima je sve rečeno pa možemo koju o fenomenologiji. U Hrvatskoj minulih četvrt stoljeća, dakle od ‘Oluje’ naovamo, Srbi nisu sudjelovali ni u čemu: nisu imali moćne političare, nisu proveli privatizaciju, prodali Inu, uništili Uljanik, rasprodali 93 posto banaka strancima, nisu natjerali u egzodus 300.000 ljudi, sasvim sigurno nisu devastirali sudstvo do razine sinkope, postali su, ukratko, nevidljivi, nečujni, neutjecajni i nemoćni, ali nekima i dalje bodu oko. Nemamo Srbe, ali imamo antisrpski sentiment, nemamo Židove, ali imamo antisemitizam, komunista nema ni za lijek, ali se predsjednica i zdrug njezinih istomišljenika obračunavaju s njima kao da je revolucija pred vratima… kakvo je to ludilo? Kao i u svakom antisemitizmu, pogromaška atmosfera nastaje zbog samoskrivljenog truljenja jednog društva, koje krivca traži u manjini, Pedru, nezaštićenoj skupini koja može postati izlikom za neuspjehe i žrtvom. Ovdje, kao i u Bosni i Srbiji, traju zapravo orgije kvazihistorije, kod nas se priča jedino o etnosu, o naciji, o prošlosti, o žrtvama. To je ključni repromaterijal politike koja bolje ne umije naći. Narodi nisu posvađani, ali politička klasa proizvodi svađe. Društva u regiji zapala su u stanje kolektivne psihopatologije; optimisti su se devedesetih nadali da je riječ o akutnom poremećaju, ali sad je jasno da se radi o kroničnoj cirozi mozga, u kojoj ćemo provesti ostatak naših zemaljskih dana, bog nam bio na pomoći.
Dnevnik u 18, N1, 23. kolovoza, 18:00
Riječi ‘briljantno’ i ‘Milanović’ na stupcima ove kritike nisu se sljubljivale odveć često, ali ovoga puta nema druge. Na pitanje reporterke Matee Dominiković, za vrijeme Renesansnog festivala u Koprivnici, da prokomentira Stierovu izjavu kako neće biti protiv Škore nego protiv Milanovića, prozvani kandidat je rekao: ‘Davor Ivo Stier vam je jedan primjer pomirbe u okviru jedne državne institucije u kojoj smo obojica radili. Ja kao nestranački čovjek, on kao HDZ-ovac koji je došao direktno iz Argentine, gdje je uređivao imigrantske novine koje su na naslovnici i na zadnjoj strani imale sliku Kuščevićevog djeda…’ Pljesak za duhovitost, u čemu Milanović, kad je nadahnut, zna dosegnuti visoke razine. Od Kolinde u pet godina nismo čuli nijednu duhovitost, premda joj se često od srca nasmijemo. No duhovitost spada u one stvari koje se ne mogu naučiti napamet.
portalnovosti
