Karamarko, Petrov, Orešković i Milan Bandić napravili su od Hrvatske lakrdiju kakva je nezamisliva u parlamentarnoj demokraciji
Prije pola godine, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pitao je Tihomira Oreškovića, tada šefa Tevinih financija za Europu, želi li biti potpredsjednik ili ministar financija u njegovoj vladi, ako bude formirana nakon parlamentarnih izbora.
Orešković je, međutim, radije prihvatio ponudu da vodi financijsko poslovanje Teve za cijeli svijet. Onda su izbori prošli a Božo Petrov je iznenadno raskinuo suradnju sa Zoranom Milanovićem i dogovorio koaliciju s Karamarkom, ali je inzistirao na nestranačkom premijeru. Karamarko je zamolio Oreškovića da preuzme dužnost predsjednika Vlade i on je prije desetak dana pristao. Sada je Orešković mandatar i čita predizborne programe HDZ-a i Mosta i općenito se informira i konzultira o stanju u Hrvatskoj i što bi trebalo napraviti.
Ovih nekoliko rečenica ne predstavljaju pokušaj da se temeljem nekakvih poluinformacija diskreditira vjerojatnog budućeg premijera, Orešković je sam to ispričao u intervjuu Jutarnjem listu.
Može se, dakle, zaključiti da je riječ o čovjeku koji nije sklon lagati i to, posebno za političara, nije mala stvar. Ali, Orešković je u tom razgovoru zapravo objasnio zašto nikako ne bi smio postati predsjednik Vlade. Ovih dana on tvrdi za sebe da je domoljub i da hoće pomoći Hrvatskoj, u kojoj je rođen, ali je tek kratko živio. Zar kao domoljub nije mogao služiti domovini na mjestu potpredsjednika Vlade ili ministra? Kad mu je Karamarko to predložio, Orešković ga je, prema vlastitom priznanju, odbio, jer važnije mu je bilo napredovati u međunarodnoj farmaceutskoj korporaciji.
Toliki domoljub, znači, ipak nije. Ili prije šest mjeseci možda nije vjerovao u izbornu pobjedu HDZ-a?
Kako god, u trenucima kad je predsjednica Karamarku i Petrovu dala rok od 24 sata da joj dovedu kandidata za mandatara, Orešković se zatekao u Zagrebu na božićnim blagdanima i ovaj put je odgovorio pozitivno. Spomenutoj dvojici hitno je trebao netko da na Pantovčak odnese potpise i Orešković je zgrabio priliku da Hrvatskoj pomogne kao premijer.
Premda o njoj gotovo ništa ne zna. Da bi nekako nadoknadio propušteno, Orešković se bacio na proučavanje programa s kojima su, u vrijeme kad on sam nije ni slutio da će uskoro useliti u Banske dvore, Karamarko i Petrov išli na izbore. I sastaje se s brojnim ljudima da mu kažu što je to s Hrvatskom, koji su joj glavni problemi. Ivu Sanadera ili Zorana Milanovića s pravom bi se ismijavalo da su po dobivanju mandata za sastavljanje Vlade nastupali na Oreškovićev način. Pitalo bi ih se kako su se usudili tako nepripremljeni i pomisliti da bi upravljali državom. Za Oreškovića se ima razumijevanja, jer, naravno, ne može se od njega očekivati da je ekspert za Hrvatsku, u kojoj je od svojih 49 proveo svega nekoliko godina.
No, upravo zbog toga nije kvalificiran za premijersku dužnost. Karamarko, Petrov, Orešković i Milan Bandić napravili su od Hrvatske lakrdiju kakva je nezamisliva u parlamentarnoj demokraciji.
novilist
