Foto: fritzling.com
Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristalnachta, pogroma nad njemačkim i austrijskim Židovima koji je potakla i, kao „spontane demonstracije“, organizirala nacistička stranka. Prema službenim podacima u tim „demonstracijama“ ubijen je 91 Židov, spaljene su gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, porazbijano je i opljačkano oko 7500 dućana čiji vlasnici su bili Židovi, a po razbijenom staklu njihovih izloga taj pogrom je i dobio ime.
Dan prije, 8. studenog 1938., izbačena su židovska djeca iz svih osnovnih škola u Njemačkoj, a tokom noći od 9. na 10. studeni tisuće i tisuće Židova napadnuto je u njihovim stanovima, premlaćivano i izbačeno na ulicu a stanovi opljačkani, uz ne mali broj ubojstava i silovanja.
Policija je imala naređenje da ne sprečava „spontani gnjev građana“ ali da pazi da se ne podmeću požari u blizini njemačke imovine. Imala je i naređenje da hapsi mlađe Židove koji su, njih trideset tisuća, poslani u koncentracione logore.
U svom izvještaju Walther Buch, predsjednik internog suda nacističke partije, nabraja poimence žrtve ubojstava i počinitelje, uz napomenu da su postupci obustavljeni “jer su članovi partije samo slijedili naređenja”. S druge strane, članovi partije koji su tokom pogroma silovali Židovke bili su izbačeni iz partije jer su se ogriješili o Nuremberške rasne zakone.
Neposredan povod za taj pogrom, kakav u Europi nije viđen od vjerskih ratova u 16. stoljeću, bio je atentat na Ernst vom Ratha, trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Počinio ga je Herschel Grynszpan, 17 godišnji dječak koga su roditelji poslali iz Njemačke stricu u Pariz kako bi izbjegao sve drastičnije zakonske mjere usmjerene protiv Židova i sve virulentniju antisemitsku atmosferu koju je nacistička vlast sustavno stvarala.
Sam vom Rath bio je slučajna žrtva; što više, pratio ga je Gestapo jer je bio pod sumnjom da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici i da je homoseksualac.
Nacistički vrh iskoristio je taj atentat na više načina: sva poduzeća koja su još bila u vlasništvu Židova država je oduzela njihovim vlasnicima pod optužbom „da međunarodna židovska zavjera stoji iza atentata“, njemački Židovi osuđeni su da plate državi odštetu od miljardu maraka (oko pet miljardi današnjih eura) „zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje su svojim ponašanjem izazvali“, mnogi članovi NSDAP, koji su već počeli pokazivati nezadovoljstvo što njihova vjernost stranci nije još adekvatno nagrađena, domogli su se židovskih dućana, stanova ili imovine, a nasilje prema Židovima Goebbelsova propaganda uspješno je prikazala, barem što se mnogih Njemaca tiče, kao još jedan dokaz da židovska manjina u Njemačkoj terorizira njemačku većinu!?
Brojni njemački dokumenti nađeni po završetku Drugog svjetskog rata nedvosmisleno potvrđuju da je nacistička vlast odlučivala kada će se „spontane demonstracije“ i pogromi dogoditi, kad im odgovaraju, a kad ne. Na to, posredno, ukazuje i jedan sličan ali manje poznat događaj koji se dogodio dvije i pol godine ranije. U veljači 1936. ubijen je Wilhelm Gustloff, osnivač i vođa nacističke stranke u Švicarskoj, inače poznat po svom antisemitizmu. Atentator je bio David Frankfurter, sin nadrabina iz Vinkovaca, koji je došao iz Hrvatske studirati stomatologiju u Njemačkoj, ali se, ogorčen nasilnim nacističkim antisemitizmom, preselio u Bern. U Njemačkoj je za Gustloffa, koji je, za naciste, bio neusporedivo važnija ličnost od vom Ratha, organiziran državni sprovod na kojem je bio cijeli vrh nacističke stranke ali Hitler nije dozvolio nikakve „spontane demonstracije“ jer se bojao da bi to moglo ugroziti održavanje Olimpijskih igara te godine u Berlinu. David Frankfurter proveo je rat u švicarskom zatvoru, a njegovog oca ubili su ustaše u Jasenovcu.
Hitlerova mržnja prema Židovima može se naći na mnogim stranicama Mein Kampfa. Ali 1936. on ju je još kontrolirao i podložio racionalnim interesima. Događaji oko Kristalnachta jedno su od onih sudbonosnih raskrižja u dvanaestgodišnjoj povijesti tisućgodišnjeg Trećeg Reicha u kojoj se godinama podjarivana nerazumna netrpeljivost i mržnja počela pretvarati u opsesiju. Opsesiju koja će gurnuti nacističku državu prema zločinima Holokausta, nadvladati svaki racionalni interes i voditi prema njenom uništenju.
Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke ali su ih gromoglasno odšutili deseci miljuna Njemaca, kulturnog i civiliziranog naroda koji je godinama bio izložen agresivnoj antisemitskoj propagandi, gdje su višestruko ponavljane klevete i laži počele formirati javno mnijenje.
Kad danas u Hrvatskoj obilježavamo osamdeset godina od Kristalne noći to nije zato što to jeste značajan povijesni događaj nego zato što je to važno upozorenje kuda sustavno poticana netrpeljivost može voditi. Ma koliko plitke bile klevete i laži na kojima se ta netrpeljivost izgrađuje, one značajno utječu na formiranje dijela javnog mnijenja ako se ustrajno ponavljaju.
Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. O svom najnovijem filmu Sedlar kaže: „(Film se bavi) velikosrpskom agresijom na Hrvatsku uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror (nad Hrvatima) (..) Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti“.
Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojima moćna i zlonamjerna židovska manjina, potpomognuta njemačkim izdajicama, trajno provodi teror nad naivnim njemačkim narodom.
Ova godišnjica važna je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnija da podsjeti kako je počeo; s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči u današnjoj Hrvatskoj poznato razlog je za ozbiljnu zabrinutost.
tacno
Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristalnachta, pogroma nad njemačkim i austrijskim Židovima koji je potakla i, kao „spontane demonstracije“, organizirala nacistička stranka. Prema službenim podacima u tim „demonstracijama“ ubijen je 91 Židov, spaljene su gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, porazbijano je i opljačkano oko 7500 dućana čiji vlasnici su bili Židovi, a po razbijenom staklu njihovih izloga taj pogrom je i dobio ime.
Dan prije, 8. studenog 1938., izbačena su židovska djeca iz svih osnovnih škola u Njemačkoj, a tokom noći od 9. na 10. studeni tisuće i tisuće Židova napadnuto je u njihovim stanovima, premlaćivano i izbačeno na ulicu a stanovi opljačkani, uz ne mali broj ubojstava i silovanja.
Policija je imala naređenje da ne sprečava „spontani gnjev građana“ ali da pazi da se ne podmeću požari u blizini njemačke imovine. Imala je i naređenje da hapsi mlađe Židove koji su, njih trideset tisuća, poslani u koncentracione logore.
U svom izvještaju Walther Buch, predsjednik internog suda nacističke partije, nabraja poimence žrtve ubojstava i počinitelje, uz napomenu da su postupci obustavljeni “jer su članovi partije samo slijedili naređenja”. S druge strane, članovi partije koji su tokom pogroma silovali Židovke bili su izbačeni iz partije jer su se ogriješili o Nuremberške rasne zakone.
Neposredan povod za taj pogrom, kakav u Europi nije viđen od vjerskih ratova u 16. stoljeću, bio je atentat na Ernst vom Ratha, trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Počinio ga je Herschel Grynszpan, 17 godišnji dječak koga su roditelji poslali iz Njemačke stricu u Pariz kako bi izbjegao sve drastičnije zakonske mjere usmjerene protiv Židova i sve virulentniju antisemitsku atmosferu koju je nacistička vlast sustavno stvarala.
Sam vom Rath bio je slučajna žrtva; što više, pratio ga je Gestapo jer je bio pod sumnjom da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici i da je homoseksualac.
Nacistički vrh iskoristio je taj atentat na više načina: sva poduzeća koja su još bila u vlasništvu Židova država je oduzela njihovim vlasnicima pod optužbom „da međunarodna židovska zavjera stoji iza atentata“, njemački Židovi osuđeni su da plate državi odštetu od miljardu maraka (oko pet miljardi današnjih eura) „zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje su svojim ponašanjem izazvali“, mnogi članovi NSDAP, koji su već počeli pokazivati nezadovoljstvo što njihova vjernost stranci nije još adekvatno nagrađena, domogli su se židovskih dućana, stanova ili imovine, a nasilje prema Židovima Goebbelsova propaganda uspješno je prikazala, barem što se mnogih Njemaca tiče, kao još jedan dokaz da židovska manjina u Njemačkoj terorizira njemačku većinu!?
Brojni njemački dokumenti nađeni po završetku Drugog svjetskog rata nedvosmisleno potvrđuju da je nacistička vlast odlučivala kada će se „spontane demonstracije“ i pogromi dogoditi, kad im odgovaraju, a kad ne. Na to, posredno, ukazuje i jedan sličan ali manje poznat događaj koji se dogodio dvije i pol godine ranije. U veljači 1936. ubijen je Wilhelm Gustloff, osnivač i vođa nacističke stranke u Švicarskoj, inače poznat po svom antisemitizmu. Atentator je bio David Frankfurter, sin nadrabina iz Vinkovaca, koji je došao iz Hrvatske studirati stomatologiju u Njemačkoj, ali se, ogorčen nasilnim nacističkim antisemitizmom, preselio u Bern. U Njemačkoj je za Gustloffa, koji je, za naciste, bio neusporedivo važnija ličnost od vom Ratha, organiziran državni sprovod na kojem je bio cijeli vrh nacističke stranke ali Hitler nije dozvolio nikakve „spontane demonstracije“ jer se bojao da bi to moglo ugroziti održavanje Olimpijskih igara te godine u Berlinu. David Frankfurter proveo je rat u švicarskom zatvoru, a njegovog oca ubili su ustaše u Jasenovcu.
Hitlerova mržnja prema Židovima može se naći na mnogim stranicama Mein Kampfa. Ali 1936. on ju je još kontrolirao i podložio racionalnim interesima. Događaji oko Kristalnachta jedno su od onih sudbonosnih raskrižja u dvanaestgodišnjoj povijesti tisućgodišnjeg Trećeg Reicha u kojoj se godinama podjarivana nerazumna netrpeljivost i mržnja počela pretvarati u opsesiju. Opsesiju koja će gurnuti nacističku državu prema zločinima Holokausta, nadvladati svaki racionalni interes i voditi prema njenom uništenju.
Kristallnacht-galería
Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke ali su ih gromoglasno odšutili deseci miljuna Njemaca, kulturnog i civiliziranog naroda koji je godinama bio izložen agresivnoj antisemitskoj propagandi, gdje su višestruko ponavljane klevete i laži počele formirati javno mnijenje.
Kad danas u Hrvatskoj obilježavamo osamdeset godina od Kristalne noći to nije zato što to jeste značajan povijesni događaj nego zato što je to važno upozorenje kuda sustavno poticana netrpeljivost može voditi. Ma koliko plitke bile klevete i laži na kojima se ta netrpeljivost izgrađuje, one značajno utječu na formiranje dijela javnog mnijenja ako se ustrajno ponavljaju.
Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristalnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)“. O svom najnovijem filmu Sedlar kaže: „(Film se bavi) velikosrpskom agresijom na Hrvatsku uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror (nad Hrvatima) (..) Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti“.
Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojima moćna i zlonamjerna židovska manjina, potpomognuta njemačkim izdajicama, trajno provodi teror nad naivnim njemačkim narodom.
Ova godišnjica važna je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnija da podsjeti kako je počeo; s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči u današnjoj Hrvatskoj poznato razlog je za ozbiljnu zabrinutost.
tacno
