Osamdesete su bile godine… kao i svake druge

Psa obično izvedem van nakon dnevnika, a prekjučer sam pomno pazila da to učinim na vrijeme kako bih u osam u pidžami sjela na kauč i čekala nešto što želim gledati.

Ne, ne, nije ovo kritika ni pohvala Mirkovićeva Crno-bijelog svijeta. Iskreno, očekivanja su bila tolika da im je bilo teško udovoljiti, a meni je, sredovječnoj kakva jesam, bilo dovoljno već i samo otfuravanje u mladost. Dakle, nije ovo tekst o seriji koja je naciju, s razlogom ili bez, prikovala uz ekrane i za koji je, uostalom, još prerano.

Osamdesete su bile godine... zapravo kao i svake druge. Tako mi se čini. I vjerojatno bi mi se činilo zauvijek da ne vidim kako mit o tom desetljeću raste.

Nije stvar u tome da je meni poznato vidjeti da se muzika slušala tako da zatvoriš u sobu i blejiš u kazetofon, stvar je u tome da to želi gledati generacija koja je svoju muziku počela slušati na ajpedu. Možda i više od nas.

Nije stvar ni u tome da su meni poznati uzorci zidnih tapeta, tapirane frizure, izvještaji o zdravstvenom stanju Josipa Broza, za koje se ne sjećam da su, među nama koji smo tada odrastali, ikoga zanimali.

Stvar je o tome da su te tapete, frizure i medicinski bilteni danas postali ključno mjesto nekog čudnog prepoznavanja generacija kojima su tada, u sudaru socijalističkih vrijednosti i nanosa sa Zapada, stasali roditelji.

Mi se, naime, nikad nismo furali na svoje starce. Oni su nama bili dosadni, loše su se oblačili, nisu čuli za marihuanu, a o njihovom glazbenom ukusu da i ne govorim. Nimalo nas nije zanimalo da s nama podijele stihove iz neke Robićeve pjesme, nismo se ložili na njihov stil, način zabave, njihove vrijednosti. Ništa.

Beatlese smo smatrali cmoljavcima, dvokorak debilanom, sindikalne polovice u frižideru društveno prihvatljivom ostavštinom njihova seljačkog porijekla. Uglavnom, svoje smo starce smatrali manje-više davežima koje je vrijeme totalno pregazilo, čak možda i prije nego što smo se mi rodili, iako su bili tek tridesetogodišnjaci i ako su uopće ikome ikada mogli biti zanimljivi. Iskreno smo vjerovali da su nas na svijet donijele rode, ne zato jer nas je netko indoktrinirao tom pričom nego jer nam je bilo nezamislivo i pomisliti da su ti naši roditelji ikada radili išta zanimljivo, a kamoli...

Kako se onda dogodilo da naša djeca ili ljudi nešto stariji od naše djece misle da je naša muzika bila super, da smo bili neka strašno cool generacija i da smo, naprosto živjeli neku super poetičnu mladost kakva je postojala samo tada i nikad više?

Kako se dogodilo da svi ti klinci sa svojim slušalicama u ušima vjeruju da su rođeni u krivo vrijeme, da su omanuli dvadesetak godina, da su profulali krajnju poetiku dvadesetog stoljeća i da, nakon tri pive, nafrlje Azru, Čorbu i Pankrte?

Mislim da odgovor na to pitanje ne leži u onome što smo mi imali, jer, objektivno, nismo imali bogznašto. Prevelike pidžame pod borom, maslinaste školske torbe kupljene na vojnom otpadu, dečke u nekoj strašnoj kasarni, starce s odgojnim metodama iz desetog stoljeća, telefone s brojčanikom, stalnu glad i žeđ za svime iz Trsta...

Odgovor, onda, vjerojatno leži u onome što imaju oni danas. Točnije, što nemaju oni danas. Iako imaju sve. Ni limenke Coca Cole im nisu svetinja, šutaju ih nogom po pločniku, većina ih je bila dalje od mitskog Trsta, ne nose iste traperice ni tenisice, vježbaju jogu i pilates, čitaju s kindla... Znaju što je dizajn, razumiju se u modu, nitko ih ne tjera da jedu pečenu svinjetinu svake nedjelje... What the fuck je njima?

Nemam pojma, ali sam sigurna da im nedostaje nešto do te mjere ključno da to ničim što im je na raspolaganju (a sve im je na raspolaganju) ne mogu nadoknaditi. Jer je to jedini razumljiv razlog zašto bi netko posezao u tuđu mladost, želio je smatrati svojom, veličao je do neslućenih razmjera i suzio na prošlost koju nije doživio, osjetio, omirisao...

Ili da je nama nedostajalo svašta, pa ključno nismo ni tražili. Možda smo već onda znali da ga nema.