Hrvatska kao osmi entitet ili osmi emirat Ujedinjenih Arapskih Emirata, a Plenković kao osmi povjerenik - zašto ne?
Ne znam tko je i što je šeik Saif Alketbi, ali ne razumijem zašto je cijela Hrvatska dignuta na noge jer je arapski poslovni čovjek iz Dubaija za 500 milijuna eura kupio 43,4 % udjela ruskog vlasništva u međunarodnoj kompaniji Fortenova sa sjedištem u Zagrebu!? Samo zato što je to nekada bio hrvatski „Agrokor“, kako smo ga nacionalno prisvajali iako je u stvarnosti bio vlasništvo i prćija jednog čovjeka i jedne obitelji, Ivice Todorića, koji se tako i ponašao isporučivši ga u konačnici Rusima i njihovoj državnoj Sberbank od koje je posudio novac? I koji su ga sada prodali ne bi li vratili uloženo postupivši onako kao što bi svatko od nas postupio spašavajući svoje vlasništvo.
Zašto bi Saif Alktebi bio nepoželjan kao vlasnik, a Ivica Todorić, kojem se sudi pred hrvatskim sudovima s osnovanom sumnjom da je protuzakonito izvlačio novac iz kompanije dovevši je na rub propasti, to nije bio sve dok nije ugrozio i samu državu Hrvatsku? Koja je dozvolila da Todorićevo poslovno carstvo postane veće i od Hrvatske same, pa su i ptice na granama cijukale: „Kad Agrokor kihne, Hrvatska dobije upalu pluća!“.
Broj 1 i Klodovik
Zato što je prvi Arapin, a drugi Hrvat po nacionalnosti? Ako je zbog te, za liberalni kapitalizam potpuno nebitne činjenice, nečije nacionalne pripadnosti, mobiliziran cijeli državni represivni, obavještajni i diplomatski aparat s jednim jedinim zadatkom, „da istraži tko stoji iza arapskog preuzimanja dionica Fortenove“, onda bi se možda prije epiloga valjalo vratiti na prolog i upitati: Tko je stajao iza Todorićevog preuzimanja tvrtki koje su do jučer tvorile „Agrokor“, a danas Fortenovu?
Kako je moguće krenuti iz cvjećarnice, doduše ne iz one alanfordovske, njujorške, a završiti u Kulmerovim dvorima, možda zna samo Broj 1. Ili Klodovik? U poslovnom svijetu uobičajeno je da veliki preuzimaju male ili barem manje od sebe, a jednom obrtu za proizvodnju cvijeće i cvjetnih sadnica koji je 1989. postao „Agrokor“, pošlo je za rukom upravo obrnuto! Da postane vlasnikom Jamnice čija tradicija seže u 1828. godinu, da preuzme Bobis koji je nastao 1949. godine, pa Ledo, proizvođača „Snjeguljice“, prvog industrijskog sladoleda, koji se počeo proizvoditi 1958. dok je istarska „Agrolaguna“ pokrenuta 1963. godine… A tu su i Zvijezda, PIK Vrbovac, Belje, Solana Pag i mnoge druge tvrtke i poduzeća koja su od cvjećarnice stvorile buket koncerna Agrokor, na vrhuncu slave poslodavca sa 60 tisuća zaposlenih!
Ortački kapitalizam
Tko je njih gradio i stvarao svih tih godina i desetljeća? Jesu li radnice i radnici Konzuma i prije nego li im je Todorić postao vlasnik izgradili trgovački lanac koji posluje već 65 godina ili ga je izmislio hrvatski ortački kapitalizam? I gdje su danas njihovi udjeli, njihove dionice, njihov kapital, njihovi privatni otoci i dvorci, je li se njih pitalo kod preuzimanja žele li postati sluge pokorne Gazdi ili ne? Jesu li i oni od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku iako nisu oranice, pitka voda, suncokretovo ulje, salame, vino i sladoled? Zašto cijeli državni represivni, obavještajni i diplomatski aparat za cjelokupnog postojanja ove države nikada nije mobiliziran s jednim jedinim zadatkom, da istraži tko stoji iza uspostave Todorićevog carstva koje je preraslo granice Republike Hrvatske, a sada u konačnici i samog europskog kontinenta?
Nakon tridesetogodišnjeg krčmljenja svega stečenog u jednoj nevaljaloj državi, Jugoslaviji, u jednom još omraženijem sistemu, socijalističkom, je li taj istočni grijeh hrvatske tranzicijske privatizacije, koja je tautološki pljačkaška, doveo do ovakvog raspleta s Fortenovom? Je li ova „bitka za najveću hrvatsku kompaniju“, kako vrišti s naslovnica medijske propagandne mašinerije, izgubljena onog trenutka kada su jedan čovjek i jedna stranka, Franjo Tuđman i HDZ, odlučili nacionalno blago i resurse, podijeliti jednom čovjeku, Ivici Todoriću, i ostalim stranačkim miljenicima, da bi ih onda ti isti todorići, gucići, kutle… svesrdno financirali, na ovaj ili onaj način?
Dubai via Moskva
Otkud onda pravo na tom hadezeovskom tresetu izniklom Andreju Plenkoviću sada viriti u džepove i lisnicu tamo nekom arapskom šeiku i pitati se otkud mu 500 milijuna eura i što će mu Fortenova kada je upravo on svojim lex Agrokorom, darovanom prijateljskom društvancu iz ekipe Borg, omogućio da Fortenova preko Moskve odleti za Dubai? I što se to njega tiče krše li Ujedinjeni Arapski Emirati ovom transakcijom sankcije prema Rusiji ili ne, kada će, kome god u konačnici pripala Fortenova, ona ponajmanje biti hrvatska kompanija!?
S još manjim nacionalnim predznakom od Ine čija je upravljačka prava HDZ-ova klika na čelu s Ivom Sanaderom za smiješnih 10 milijuna eura mita prepustila Mađarima. Još manje hrvatska od banaka koje plove i zgrću novac pod austrijskim, talijanskim i drugim stranim zastavama i s još manjim utjecajem hrvatske Vlade na odluke Uprave od mirovinskih fondova od kojih je onaj u njemačkom vlasništvu, Allianz, iz samo Nijemcima znanih razloga, odlučio odustati od Fortenove u pet do 12, praktički je izručivši u arapske ruke.
Bespuća rasprodaje
I sada kada se ispisuje posljednje poglavlje Bespuća povijesne neozbiljnosti HDZ-ove tridesetogodišnje rasprodaje Hrvatske u režiji stranke kojoj su puna usta državotvornosti, a čak kad bi i bila istina da je HDZ stvorio Hrvatsku, to se dogodilo samo zato da bi je budzašto preprodali stavljajući proviziju u vlastite džepove, sada se Plenković pravi da ni on ni Vlada, ni ministarstva, ni međuresorne skupine za praćenje sankcija, baš kao ni ptice na grani, nisu imale pojma o tome što se događa!?
„Pitajte SOA-u, poručuje zainteresiranoj javnosti bahati premijer ne bi li spinom svoju i krivicu svoje stranke za ovakvo vođenje države prebacio na nekog drugog koji bi, valjda umjesto njega i HDZ-a, trebao podnijeti ostavku i raspisati izbore. Ili Plenković možda zna da upravo SOA i (para)obavještajne službe a ne on i njegova Vlada upravljaju ovom državom? Ona SOA čiji se visokorangirani pripadnici u slobodno vrijeme bave stotinama milijuna kuna vrijednim nekretninskim poslovima i koji se kuće u raskošnim stambenim zdanjima zajedno s hrvatskim biznismenima koji su, gle čuda, svoje bogatstvo zgrnuli poslujući upravo s Rusima!
Šivanje Dalekovoda
Da se hrvatski obavještajci bolje razumiju u gospodarske i poslovne odnose od Plenkovićeve Vlade, uvjerio nas je nedavno Josip Jurčević, nekada drugi čovjek SOA-e, koji je u samo deset godina svoje poduzetničke karijere uspio postići zavidne uspjehe i steći pažnje vrijedno bogatstvo. Jurčević je nedavno javnosti pokušao objasniti kako je njegova tvrtka s Malte za 23 milijuna kuna otkupila od tvrtke „Tri D Rada“ iz Šibenika, čija je vlasnica majka uskočkog uhićenika Damira Škugora, direktora u Ini osumnjičenog da je organizirao pljačku tešku milijardu kuna, dugovanja Dalekovoda.
Tako je tvrtka Rade Škugor, trgovkinje za šivanje, pletenje i heklanje, bez ijednog zaposlenog, tom transakcijom, nakon samo šest dana, zaradila 9,4 milijuna kuna. Inače, Jurčevićev je poslovni partner u tom i drugim ulaganjima Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva odnosno ENNA Grupe, suvlasnik Fortenove i Pevexa, čiji je core business vezan za plin i ruski Gazprom, ali isto tako posluje i s hrvatskom Vladom s kojom je spašavao kutinsku Petrokemiju. Baš kao i stranku HDZ kojoj je svojedobno posudio neki sitan novac u usporedbi sa Škugorima na zamolbu tadašnjeg glavnog tajnika Milijana Brkića.
(https://www.nacional.hr/pavao-vujnovac-2016-hdz-mi-je-duzan-42-milijuna-kuna/)
Central Business Agency
Ako je ključna riječ u akronimu CIA, MI5, MI6 i drugih bjelosvjetskih obavještajnih službi INTELLIGENCE, u hrvatskoj bi verziji to mogao biti BUSINESS pa ne bismo pogriješili kad bismo SOA-u preimenovali u Central Business Agency. Zna li nešto premijer Plenković o poduzetničkim karijerama hrvatskih obavještajaca, zanima li ga kako dolaze do poslovnih informacija i zašto se kao kupci upuštaju u milijunske investicije a da prije toga nisu napravili dubinsku provjeru (due diligence), što predbacuje šeiku iz Dubaija, ili mu je sve to potpuno nebitno budući da se ne radi o „arapskom preuzimanju“?
Stoga, da se mene pita, trebali bismo slaviti a ne plakati i progoniti šeika Saifa Alketbija! Štoviše, trebali bismo zamoliti gospodu iz Dubaija da nas kolektivno, sa svih 20 županija i Gradom Zagrebom, kooptiraju u sastav Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao svoj sastavni i ravnopravni dio! Možda je ovo glas hereze ili pak vapijućeg u pustinji, ali, kad je već pijesak po srijedi, što bi nam falilo u zajednici u kojoj su, uz Dubai, Abu Dhabi, Ajman, Fujairah, Ras al-Khaimah, Sharjah i Umm al-Quwain? Ako Hrvatska nije postala Švicarska, kao što su nam obećavale HDZ-ove perjanice i predsjednice, ako nam je dakle nedostižan švicarski BDP od 93.457,44 USD po glavi stanovnika, zašto barem ne bismo došli kao državljani UAE do 45 tisuća dolara po lobanji?
Fly Emirates
Hrvatska kao osmi entitet ili osmi emirat UAE, zašto ne? Životni standard ljudi evidentno bi se poboljšao, a oni koji ionako odlaze u inozemstvo mogli bi, kao ravnopravni građani, sreću potražiti na Arapskom poluotoku, gdje bi im, bez ikakve sumnje, osmo gospodarstvo svijeta osiguralo pristojnu egzistenciju. Također, Hrvatska bi, bez obzira na posljedice rata u Ukrajini, energetski bila sigurna i bezbrižna kao sastavni dio osmog proizvođača nafte i 18 plina na svijetu, pa građani više ne bi u strahu čekali svaki utorak i nove cijene goriva. Osim što bi gospodarstvo brzinski raslo, ne samo zahvaljujući Fortenovi već i turizmu kao našoj najpropulzivnijoj grani kojoj bi, u sinergiji s iskustvima Dubaija i globalnom aviokompanijom, samo nebo bilo granica, Hrvatska bi, kao slobodna trgovinska zona, privlačila strane ulagače nudeći im 100 posto vlasničku strukturu i nultu stopu poreza.
Dakako, i mi bismo morali za sve te benefite nešto zauzvrat ponuditi konfederativnim kolegama. UAE je, kao i Hrvatska, mlada država, osnovana 1971. godine, a našim bi ulaskom povećala broj svog stanovništva za trećinu, te na taj način odmah dobila potrebnu radnu snagu. No, ono najvažnije što bismo mi u miraz donijeli Emiratima, postojbini tradicionalnih konjskih trka i sokolarstva, svjetski je sportski prestiž koji se ne može nikakvim novcem platiti, a to su svjetski viceprvaci u nogometu, tom jedinom suverenom i reprezentativnom što nam je, uz zastavu i himnu, ostalo nakon ove tridesetogodišnje pljačke.
Vengo coj!
I to bi se, baš kao i s Fortenovom, moglo dogoditi preko noći, već na Svjetskom prvenstvu u Kataru! Ta bi integracija bila posve bezbolna budući da je naš izbornik Zlatko Dalić svoju trenersku karijeru brusio upravo u FC Al-Ainu iz Abu Dhabija i bio proglašen najboljim trenerom Emirata! Za protuuslugu mi bismo u Zagrebu mogli napokon dobiti moderan i reprezentativan nogometni stadion koji bi se s pravom mogao zvati Emirates! Mogli bismo sada nabrajati sve veze i pogodnosti koje nas, iako geografski udaljene, čvrsto spajaju, poput svakodnevne avio veze Zagreb – Dubai kojom su mnogi Hrvati već poslovno, turistički ili pak u šoping putovali, dobro upoznavši i Burj Al Arab i Burj Khalifu i Palm Jumeirah i Akvarij i skijalište na 45 stupnjeva Celzijusa!
Dakako, i Fortenova bi tako uistinu postala hrvatska, mogli bismo joj i promijeniti ime u, zašto ne, Dubai Cronova. Uglavnom, sve win-win kombinacije, u ropotarnicu povijesti otišlo bi ovo razdoblje kad smo sami sebe potkradali više i od crnog Arapina, a svijetla budućnost svima bi se nasmiješila. Jedino bi se Andrej Plenković morao odreći svoje premijerske fotelje, no on bi dalje bio naš osmi povjerenik, koji na posao ne bi putovao ništa duže nego do Trećića.
A to i nije tako velika žrtva ako bismo našu Hrvatsku faktički, baš kao Renato Baretić fikcijski svoj Trećić, pretvorili u otok naših želja, u tu svojevrsnu utopiju i arkadiju bez političara, „kurvi, lopova i pizdi“. Probajmo, vidjet ćete, isplatit će se svima!
Vengo coj!
