Kontrola najprije mainstream, a potom – koliko se bude dalo/moglo – i ostalih medija, daje vlasti osjećaj sigurnosti i moći u svemu što čini. Jest da je to štetno za demokraciju i pogubno za ljudska prava i slobode, ali vlasti znade biti itekako učinkovito. Pogotovo to promišlja ova, kojoj su – s razlogom se pretpostavljalo, a u prvih tri mjeseca mandata i potvrdilo – demagogija, populizam i obmana birača pravo ime za „domoljublje“, „bolji život svih“ i „trajne nacionalne interese“. Osim trajnih sukoba i svađa, nepovjerenja i podmetanja jedni drugima, nesposobnosti vladanja i odgađanja odluka presudnih za dnevni život građana – ništa se drugo ne događa, što bi bilo vrijedno makar jalove nade u bolje sutra
Piše: Marijan Vogrinec
I oni što ne dijele protuevolucijska stajališta, izrazito desnu političko-ideološku zauzetost i konzervativni svjetonazor širokobriješkog filozofa sa Sveučilišta u Zadru Jure Zovka, morat će se ipak složiti s nizom njegovih opaski u kolumni „Modernost se u Hrvatskoj srozala na dodvoravanje milom vođi“, koju je pod stalnom egidom „U zemlji meda i mlijeka“ objavio u jednom mediju odgovarajuće političko-svjetonazorske uređivačke opcije. Kojoj filozof Jure Zovko pripada bez ostatka. Nekako podudarno s autorovim diskursom, a valjda slučajno, javnost je zatečena dvama „desantima“ HDZ&“domoljubi“&Mostove vlasti na medije, pa Zovkova kolumnistička paralela zorno, reklo bi se insajderski, dira u samu esenciju razloga zašto vladajuća politika u RH ne želi medije pustiti na miru. Da obavljaju svoj posao kako je proklamirano u pluralnom, demokratskom društvu.
Javnost je najprije zatečena hladnjikavo-lustracijskom krilaticom spornog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića da njegovo raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije i stavljanje veta na daljnje financiranje ne znači „desant na medije, nego desant na Drvar“. Nekako je istodobno izveden terminatorski blitz-desant v.d. uzdanica nove vlasti Siniše Kovačevića (glavni ravnatelj HRT-a), Katarine Periše-Čakarun (rukovoditeljica Informativno-medijskog servisa HRT-a) i Joze Barišića (ravnatelj Poslovne jedinice Program HRT-a) na nacionalnu javnu kuću. Rigidnom desničarskom desantu na medijski Drvar (ne)očekivano se uskršnjom homilijom pridružio, a tko bi drugi, nego zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ni punih tjedan dana poslije Uskrsa, javnost je zgrozila vijest: u Splitu je fizički i najcrnjim govorom mržnje, već drugi put, napadnut Ante Tomić, ugledni književnik i čitani kolumnist Slobodne Dalmacije.
Nacifašistička mržnja je prešla s riječi na djela. Prije bilo kakvih i samo pokušaja reforma, HDZ&“domoljubi“&Mostova je vlast zagrebla ravanšističko-osvetničkim noktima u ionako bolesno medijsko tkivo. Do krvi. To, čime je aktualni šef HDZ-a Tomislav Karamarko predizborno prijetio „kad mi dođemo na vlast“ – čeličnom lustracijskom metlom posebno dizajniranom za medije, školske programe i represivni aparat – počelo se događati. I neće dobro završiti za jurišnike puštene s lanca. Kao što svibnja 1944. nije drukčije nego totalnom Hitlerovom i blamažom njegovih blizu 1000 elitnih SS padobranaca skončao prepad/desant na partizanski Drvar, kodnog naziva Rösselsprung (Konjićev skok). Maršalu Titu mogli su samo staviti soli na rep, ali ni tome nisu dorasli.
Tko zna te povijesne činjenice, na partizansku čast i slavu, slatko će se nasmijati na Karamarkovu revizionističku ratobornost i još više na Hasanbegovićevu posve neinteligentnu domislicu o „desantu na medijski Drvar“. Pa, dajte, ministre, Drvar! Nije li komično, ako već ne za plakati, da se baš Drvara sjetio upravo ministar, koji glorificira kvislinški režim tzv. NDH (fenjeraša Hitlerovim „konjićima“ pred Titovom špiljom) i slikao se s ustaškom kapom na glavi, u društvu SS manekena i pravomoćno osuđenog narko-dilera u čijem su se talk showu na lokalnom tv-kanalu izredali svi viđeniji likovi nove vlasti. I šire na rigidnoj desnici.
Demagogija, populizam i obmana
Kontrola najprije mainstream, a potom – koliko se bude dalo/moglo – i ostalih medija, daje vlasti osjećaj sigurnosti i moći u svemu što čini. Jest da je to štetno za demokraciju i pogubno za ljudska prava i slobode, ali vlasti znade biti itekako učinkovito. Pogotovo to promišlja ova, kojoj su – s razlogom se pretpostavljalo, a u prvih tri mjeseca mandata i potvrdilo – demagogija, populizam i obmana birača pravo ime za „domoljublje“, „bolji život svih“ i „trajne nacionalne interese“. Osim trajnih sukoba i svađa, nepovjerenja i podmetanja jedni drugima, nesposobnosti vladanja i odgađanja odluka presudnih za dnevni život građana – ništa se drugo ne događa, što bi bilo vrijedno makar jalove nade u bolje sutra.
„Na žalost“, otkriva Zovko toplu vodu, iako se to od jednog uvjerenog desničara ne bi očekivalo na taj način, „četvrt stoljeća od uspostave demokracije u Hrvatskoj svaki oblik konstruktivne kritike ostaje nepoželjna pojava, a politički se angažman uglavnom svodi na natjecanje u dodvoravanju milom vođi partije. Takav se svjetonazor reflektira i u većini medija, posebice na Hrvatskoj radioteleviziji, pa političku blokovsku podijeljenost i instituciju hladnoga rata imamo također i u medijima. Žalobno danas izgleda svaki osvrt na političku kampanju koja je dobila svoj postizborni nastavak u stranačkim nadmetanjima za izbor šefa partije.“ Zato se vladajući trse gazdovati medijima, osobito televizijom kao najutjecajnijim medijem, pa će Siniša Kovačić na HRT-u maknuti s najbolje i bolje plaćenih/utjecajnih mjesta i više od „SDP-ovih“ stotinjak urednika i novinara.
„A gdje se ti vidiš u novoj kadrovskoj križaljci?“ – navodno je propitivala Katarina Periša-Čakarun unaprijed smijenjene urednike HTV-ova Dnevnika Stipu Alfiera, Sanju Mikleušević-Pavić, Đuricu Drobca i Zdravka Klevu, loveći ih po hodnicima zgrade na Prisavlju. U subotu i nedjelju, takorekuć sat-dva nakon što je kao v.d. šefice IMS-a HRT-a zasjela na mjesto smijenjene Lamije Alečković. Nikom od smijenjenih – a teško im je utvrditi broj na svim razinama HRT-a, nisu navedeni razlozi za smjenu, jer ih po profesionalnim kriterijima ni nema. Paušalna ocjena novih vladara o tome da je „Radmanova uredničko-novinarska ekipa bila loša, jer je radila u interesu jedne političke opcije, SDP-a“ jednostavno ne drži vodu, ali… Smjene na HRT-u su bile očekivane, u skladu s tradicijom kad se mijenja vlast, ali baš svjetlosnom brzinom, to je ipak izum HDZ&“domoljubi“&Mostove vlasti.
„Mislim da svatko ima pravo birati tim s kojim želi ostvariti neki cilj“, ustvrdio je Jozo Barišić Jutarnjem listu, u svom prvom intervjuu na novoj dužnosti. „Moj je cilj što bolji i sadržajniji program (floskula koju opetuju svi novopostavljeni šefovi, svih medija, svaki put u istoj prigodi, pa će i Barišić kao Švabo tralala, op. a.), u potpunosti okrenut temeljima javne televizije, odnosno objektivnosti, nepristranosti i vjerodostojnosti. Ne želim se uopće nadmetati i utrkivati s komercijalnim medijima. Ne moramo biti prvi, ali zato gledatelji moraju znati da će na HRT-u dobiti vjerodostojnu i točnu informaciju, potpuno objektivnu i bez ikakva favoriziranja.“ Sve to, kaže, dosadašnji program nije bio, jer je „HRT trčao za komercijalnim medijima“.
Kako to kad je Siniša Kovačić dvadesetak godina uređivao središnji Dnevnik HTV-a, a Jozo Barišić bio urednik u informativnim emisijama? Tko im je branio da budu objektivni, a emisije profesionalno urađene? Ako su bili pod političkim diktatom, zašto nisu dignuli ruke od te tlake? Kovačić, Barišić, Periša-Čakarun i većina od političko-ideološki „ugnjetavanih tv-zvijezda“ s Prisavlja spadaju u red prosječnih i ispodprosječnih novinara, a s obzirom na okolnosti i razloge zašto su se našli u (zasad) v.d. upravljačkoj orbiti javne kuće HRT-a ne ostavlja prostora uvjerenju da će uistinu biti kadri profesionalno unaprijediti medij radija i televizije. Nema šanse ni za to da su autoritetom i zaslugama u struci materijal za oduprijeti se političkoj moći, koja ih je dovela na v.d. mjesta s jakim izgledima za ostanak na njima i po isteku šest mjeseci. Vratit će im se istom mjerom.
Katarina Periša-Čakarun je svjesna toga da u medijima/novinarstvu ništa nije „za cijeli radni vijek“, što znači da danas možeš biti glavni urednik, a sutra izvjestitelj s tržnice. Ovisi. Činjenica je u tom osobitom poslu i to da upravo najnesposobniji šefovi medija, čim dođu na vlast, počinju najglasnije govoriti o personalnim i „kvalitativnim uređivačkim promjenama“, što se ubrzo svede na podjelu „svojima“ unosnih ugovora s visokim koeficijentima i premiještanje redakcijskih stolova i ormara, nove fikuse i namještaj u uredu „glavnog“ i pomoćnika… „Odlučili smo se za programska osvježenja, i sadržajno i vizualno“, ističe Katarina Periša-Čakarun u Jutarnjem listu. „Uveli smo nove ljude u Dnevnik HRT-a, poput Mirjane Posavac ili Branimira Farkaša. Ne radi se o drastičnim i dramatičnim smjenama. Svi će biti raspoređeni na dužnosti u skladu s njihovim sposobnostima i iskustvom. HRT je velika ustanova, puno je posla, u Informativnom programu posebno i za svakog od njih ima mjesta.“
Ako je programsko ili koje drugo osvježenje dovesti navečer Branimira Farkaša da u središnjem Dnevniku glumi zombija ledeno zagledanog u blesimetar i plaši malu djecu neprirodnom ozbiljnošću, gledatelju samo preostaje pritisnuti gumb na daljincu. I prepustiti Siniši Kovačiću, Jozi Barišiću i Katarini Periši-Čakarun da uživaju u Farkaševu nastupu, do mile volje. Ili u Ljudevitu Grguriću Grgi, koji u voditeljskoj epizodi „Djed i praunuka (Jelena Pajić)“ HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ uveseljava općinstvo. Nadasve napadno umjetnom mahagonij bojom kose. No, kapa dolje profesionalnosti „novootkrivenih“ u istoj emisiji voditelja Ljiljane Vinković i Mirka Fodora, ali, brate, nisu dobar izbor na pravom mjestu. Gerijatrijsko iskustvo kao osvježenje?
Jesu li v.d. šefovi drugog po gledanosti HTV-ovog formata bacili oko na voditeljske parove istih i sličnih tv-uradaka u Sloveniji, Srbiji, BiH…? U RH od sada vrijede neki drugi kriteriji, pa je svejedno koga se i zašto dovodi gledateljima pred oči. Ako je CRO ili klanovski podoban, onda je in, ako nije (kao Sanja Doležal i Robert Ferlin u „Dobrom jutru, Hrvatska“, mora biti – out. Bez suvišnih zašto. Kao što ni šefica rečenog formata Ana Milić nema zato na pitanje, čime su pojedinačno, ali i svih troje zajedno Vinković, Grgurić Grga i Fodor bolji izbor od vanjske akvizicije Doležal ili radijskog pulena Ferlina. No, dobro, medijski desant na Drvar ide dalje punom žestinom, iako jurišni odredi ne znaju da ovog puta ne postoji Tito, a iz konspirativnog ih se stožera obmanjuje i u tome tko bi „u Drvaru“ imali biti zloglasni, „protuhrvatski partizani“.
Možda će o tome više i produbljenije znati perjanica „hrvatske dalekovidnice“ i Nove TV Hloverka Novak-Srzić, do jučer u HRT-ovoj nemilosti, pa kao glavna urednica gastarbajtuje u Mostaru na Našoj TV:
„Izašla sam na novinarsko tržište i našla svoje mjesto pod suncem. A ove neke doskorašnje urednike s HRT-a ja recimo nikad ne bih primila ni ovdje na ovu tzv. malu Našu TV, jer su jednostavno poluobrazovani, polupismeni i uglavnom su političkom linijom došli do tih mjesta i domogli se visokih plaća. Samo se nadam da se Božu Petrova neće morati pitati (a Karamarka hoće? – op. a.) tko je dobar i podoban za HRT, a kako sam s njim imala jednu polemiku jer sam kao novinarka propitivala što je to Božo Petrov kao nacionalni spasitelj napravio u Metkoviću, mislim da on ne bi bio za to da se ja vratim na HRT. A primjerice Mirjana Rakić koja je radila za Centralni komitet i neke druge službe bivšeg režima, za razliku od mene (Hloverka Novak-Srzić je također bila članica Saveza komunista, još u gimnaziji, op. a.), postala je ugledna profesionalna novinarka slobodarskih načela. Nju su partijski kadrovi u novinarstvu prometnuli u građanskog liberala, a mene u ognjištara.“
„Neosporna je činjenica da u Hrvatskoj živimo u razdoblju eutanazije kritičke misli i posvemašnje erozije moralnih vrednota“, tvrdi filozof Jure Zovko. „Posljedice svega toga što danas proživljavamo skupo će plaćati naša djeca u budućnosti. Kao rezultat takve određenosti imamo neobičnu situaciju da su nam mili vođe dviju najvećih političkih partija istodobno najnepopularniji političari. A u partiji se pjevuši ona stara dobra melodija ‘Što je više kleveta i laži, vođa nam je miliji i draži’.“ Jest, tako je. Međutim, pitat će se školovaniji čitatelj, kako je moguća demokracija – štoviše, uspostavljena prije četvrt stoljeća – u kojoj je eutanazirana kritička misao, vladaju nemoral i političko uvlakaštvo, partitokracija, titoistički kult, uhljebnički mentalitet i nema budućnosti za djecu?
Padobranci nove CRO vlasti
Prije će biti da je riječ o anarhiji i „državi“ bez temeljnih atributa države ili nekom neototalitarističkom društvu, a nikako o demokraciji „uspostavljenoj prije četvrt stoljeća“. Na ponos građanima koji preziru Hegelovu liberalnu modernost „po kojoj je pojedinac slobodan kao građanin države, a ne zato jer je Hercegovac, Ciganin, Srbin ili katolik“. U RH je od „osamostaljenja“ in, to se službeno potiče na iks načina, biti dijelom svog nacionalnog jata, a stigmatizirati drugog. Etnički, politički, vjerski, rodno… Taj „nije naš“ i „ne treba nam“ u „našoj državi“. To je izravan i neizravan poklič pod kojim padobranci nove CRO vlasti izvode desant na medijski Drvar. I na neistomišljenike: bili Srbi (predsjednik Srpskog narodnog vijeća i manjinski saborski zastupnik Milorad Pupovac) ili pripadnici vlastite nacije (Ante Tomić, Oliver Frljić…). Zlo sjeme mržnje i netrpeljivosti sije se široke ruke.
„Kada pogledam sve te mlade ljude koji mašu zastavicama po partijskim skupovima s nadom da će njihova vjernost biti nagrađena, duša me zaboli“, jada se Jure Zovko. „To je realna slika jednog svijeta bez nade koji je zapravo trebao biti naša budućnost.“ A točka na i: „Jürgen Habermas, neosporno najutjecajniji živući filozof, (…) je u duhu Hegelove filozofije naveo četiri temeljne značajke modernosti na kojima je izgrađena zapadna civilizacija: individualnost, neosporno pravo na kritiku, autonomnost djelovanja i idealističko poimanje slobode. Razmotrimo li ozbiljnije ove četiri odrednice europske modernosti, razvidno je da gotovo nijedna od njih još uvijek nije etablirana u hrvatskom društvu.“
Lucifer ni zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nikako ne ostavlja na miru. Pa ga ni na sam Uskrs ne želi poštedjeti jako zauzetog sudjelovanja u desantu na medijski Drvar. Pa ni za propovjedaonicom prvostolnice sv. Stjepana na zagrebačkom Kaptolu. Mora da mu je sam vrag držao vrijednu desnicu – kao što mu za tv-poslanica svaki put neprirodno zamrzava pogled na blesimetru – kad je u miran sat sastavljao homiliju za uskrsno euharistijsko slavlje. Kako drukčije objasniti da se kardinal, pa još u nazočnosti apostolskog nuncija u RH mons. Alessandra D’Errica, odvažio u uobičajeno nepodnošljivim količinama gemišta evanđeoskih istina (ovog puta o milosrđu) i političke kaljuže pljusnuti na vjerničko stado i poveće grumenje protumedijskog blata? Medije osobito uzima na zub za Uskrs ili oko tog vjerskog blagdana, najvećeg u kršćana.
U politički, društveno i moralno krajnje rovitim okolnostima u zemlji, blago rečeno, gospodarske ostavimo po strani, samopozvao se poduprijeti opako podčinjavanje medija „domoljubnim“ interesima. Našao je potrebnim/razložnim/razumnim, kao duhovni vođa katoličkih vjernika, arbitrirati u stvarima slobode medija. A za to niti je nadležan, jer je to građansko/sekularno i pitanje demokracije, niti je pastoralno primjereno duhovnom pastiru kontaminirati vjersku propovijed svojim privatnim političko-ideološkim stajalištima. Vjernici su u tom svjetovnom smislu pluralna družina – od krajnje lijevih do ekstremno desnih i posve apolitičnih. Slobodni su konzumirati u medijskom pluralizmu što žele. Nikakvi bozanići nisu im tutori. A oni to silom žele biti, koliko god je neprilično i – kontraproduktivno.
Kardinalu Bozaniću nije prvi put da je, i za euharistije prošlog Uskrsa, pobrkao molitvenik i politički manifest. Nije ni jedini u haljinu kostimirani katolik pod mitrom nepopravljivo u političko-ideološkim stvarima slab pred Nečastivim. Je li uistinu svjestan činjenice koliku štetu nanosi i sebi i najvećoj globalnoj udruzi građana kojoj pripada? Protiv medijskih sloboda u demokratskom društvu nije ustao ni sam Jorge Mario Bergoglio, jedan od najrazumnijih nasljednika sv. Petra u dvomilenijskoj povijesti Crkve. Ali jest kardinal Josip Bozanić kojem je navijačko politikantstvo već godinama preče od katekizma.
„Međutim, rekao je Kardinal“, donosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije na službenom portalu, „ondje gdje kršćani ne prolijevaju krv prečesto se razapinju vrjednote koje su niknule iz Kristova križa. Zato se agresivno, pod valutom slobode izražavanja, javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti. Zato se obiteljima koje svjedoče kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom, šalju poruke da su manje poželjni od nekih drugih oblika suživota, kojima se želi predstaviti tzv. novi oblik obiteljskoga života, a mlade vjernike koji svoju pripadnost Kristu žele posvjedočiti okupljanjem na kršćanskim susretima pokušava predstaviti kao nenapredne. Svi su oni svjedoci koji ometaju plan Zloga, i zato nekom smetaju.
„Ma, dajte najte, presvetli!“ – nasmijao bi se dobri Štijef za šankom, nakon šestog gemišteca. Prokužio je prezabrinutog kardinala, koji se goropadno prometnuo u odvjetnika – čijeg? – pa trojice visokopozicioniranih hadezeovaca u novoj vlasti: prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka, minstra kulture Zlatka Hasanbegovića i ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara. I, gle vraga, mediji „zlorabe“ (sic) slobode izražavanja, pa „prokazuju“ te „svjedoke“ (sic), jer „ne kriju svoje kršćansko uvjerenje“: političar Karamarko vjeruje u Boga i tu i tamo se promidžbeno dopušta tv-kamerama snimiti na važnijoj euharistiji, Hasanbegović, iako musliman, živi genetsku nacionalnu spoznaju Hrvati über alles, a Šustar ni za mikron ne odstupa od stajališta da je Bog dizajnirao Svemir i teoriji evolucije ne daje pravo građanstva.
Dio inteligencije i medija to ne prihvaćaju, dokazuju drukčije, „kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom“ ne drže jedino mogućom niti smatraju da su okupljanja mladih vjernika nešto, što treba udarati na sva zvona. Život se manifestira u različitim oblicima i ljudske potrebe imaju iks dimenzija, pa je prirodno uvažavati sve različitosti. Crkva je od pamtivijeka svikla uplitati se u ljudske živote, pojedinačne i obiteljske, dirigirati i arbitrirati, nametati svoj autoritet milom i silom, inkvizicijskim lomačama i krvavim marijama, pa ni kardinal Bozanić u 21. stoljeću ne trpi ništa izvan onog što kler propiše stadu da je za njega dobro. U tu svrhu valja se oboriti na slobodu medija, pa i otvoreno lagati o „progonima kršćana“ samo zbog njihovih „kršćanskih uvjerenja u politici, kulturi i znanosti“, jer kad svi postanu inačice Glasa Koncila – puna šaka brade.
U službi Sotone?
Malo sutra, ne ide to tako. Toga su hrvatski (nad)biskupi i niži kler svjesni, pa su zato ogorčeni i na strani su svake vlasti koja im ostavlja slobodne ruke u društvu i dopušta im partnerski pristup upravljanju zemljom. Desant na medijski Drvar već je počeo osjetno pokazivati rezultate: HRT je barem 20 posto pojačao katoličke sadržaje u svim formatima, a ta vrst „objektivnosti i nepristranosti“ za više je od 30 posto prevagnula u političku korist HDZ-a, Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar-Kitarović. Više od ičega to potvrđuju sadržaj i plasman tih vijesti, gostiju i sugovornika, izjave u različitim formatima te izrazitija (ne)kritičnost prema lijevoj oporbi, osobito SDP-u. Ali, vlast to ne doživljava, mamuza revanšističku mazgu.
Samorazumljivo je to da kardinalu Bozaniću dio medija ne ide pod mitru, ali to je njegov problem. Ne vjernički i ne općedruštveni, što on lažno svjedoči. Tko brani kršćanima upražnjavati „svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti“? Nitko normalan, pa ni najrigidniji lijevi mediji. No, otkud hrabrost/pravo jednom svećeniku postavljati se iznad interesa demokracije i sekularnog ustroja zemlje, pa medije optužiti da su u službi Sotone? Heeej, kardinale, tko je u Crkvi u službi Sotone kad je dobri papa Franjo primoran hrpimice bacati s oltara pedofile, lopine, besprizorne…? Zašto „Crkva u Hrvata“ šuti o svojim sotonama u misnom ruhu, a kardinal se posipa pepelom: „Mediji selektivno pišu o pedofilima“? Nije Crkva jedina koja u slobodi medija i slobodnim medijima prepoznaje neprijatelja.
Desant na medijski Drvar, u globalu, polučit će isti rezultat kao i Hitlerovih SS padobranaca 25. svibnja 1944. na partizanski Drvar. Današnjim će jurišnicima, možebitno, dopasti u ruke samo prazna maršalska odora i vlastite popišane gaće a povijest će se pisati na drugim mjestima. Zahvaljujući kilavo priznatom u RH znanstvenom geniju Nikoli Tesli i okolnostima McLuhanovog uistinu globalnog sela, razumnog medijskog konzumenta ne mogu ni Tomislav Karamarko niti kardinal Josip Bozanić spriječiti da pritisnu odgovarajući gumb na daljincu i duh Antuna Vrdoljaka na „Hrvatskoj dalekovidnici“ pošalju u vražju mater. Zajedno s vođama ešalona iz desanta na medijski Drvar. Konkurencija kvalitetnih medijskih sadržaja, srećom, jača je od nakaradne volje nerazboritih politikanata, koji nisu kadri pojmiti što (ni)je dobro i što građani (ne) žele u suvremenom društvu.
tacno
Piše: Marijan Vogrinec
I oni što ne dijele protuevolucijska stajališta, izrazito desnu političko-ideološku zauzetost i konzervativni svjetonazor širokobriješkog filozofa sa Sveučilišta u Zadru Jure Zovka, morat će se ipak složiti s nizom njegovih opaski u kolumni „Modernost se u Hrvatskoj srozala na dodvoravanje milom vođi“, koju je pod stalnom egidom „U zemlji meda i mlijeka“ objavio u jednom mediju odgovarajuće političko-svjetonazorske uređivačke opcije. Kojoj filozof Jure Zovko pripada bez ostatka. Nekako podudarno s autorovim diskursom, a valjda slučajno, javnost je zatečena dvama „desantima“ HDZ&“domoljubi“&Mostove vlasti na medije, pa Zovkova kolumnistička paralela zorno, reklo bi se insajderski, dira u samu esenciju razloga zašto vladajuća politika u RH ne želi medije pustiti na miru. Da obavljaju svoj posao kako je proklamirano u pluralnom, demokratskom društvu.
Javnost je najprije zatečena hladnjikavo-lustracijskom krilaticom spornog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića da njegovo raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije i stavljanje veta na daljnje financiranje ne znači „desant na medije, nego desant na Drvar“. Nekako je istodobno izveden terminatorski blitz-desant v.d. uzdanica nove vlasti Siniše Kovačevića (glavni ravnatelj HRT-a), Katarine Periše-Čakarun (rukovoditeljica Informativno-medijskog servisa HRT-a) i Joze Barišića (ravnatelj Poslovne jedinice Program HRT-a) na nacionalnu javnu kuću. Rigidnom desničarskom desantu na medijski Drvar (ne)očekivano se uskršnjom homilijom pridružio, a tko bi drugi, nego zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ni punih tjedan dana poslije Uskrsa, javnost je zgrozila vijest: u Splitu je fizički i najcrnjim govorom mržnje, već drugi put, napadnut Ante Tomić, ugledni književnik i čitani kolumnist Slobodne Dalmacije.
Nacifašistička mržnja je prešla s riječi na djela. Prije bilo kakvih i samo pokušaja reforma, HDZ&“domoljubi“&Mostova je vlast zagrebla ravanšističko-osvetničkim noktima u ionako bolesno medijsko tkivo. Do krvi. To, čime je aktualni šef HDZ-a Tomislav Karamarko predizborno prijetio „kad mi dođemo na vlast“ – čeličnom lustracijskom metlom posebno dizajniranom za medije, školske programe i represivni aparat – počelo se događati. I neće dobro završiti za jurišnike puštene s lanca. Kao što svibnja 1944. nije drukčije nego totalnom Hitlerovom i blamažom njegovih blizu 1000 elitnih SS padobranaca skončao prepad/desant na partizanski Drvar, kodnog naziva Rösselsprung (Konjićev skok). Maršalu Titu mogli su samo staviti soli na rep, ali ni tome nisu dorasli.
Tko zna te povijesne činjenice, na partizansku čast i slavu, slatko će se nasmijati na Karamarkovu revizionističku ratobornost i još više na Hasanbegovićevu posve neinteligentnu domislicu o „desantu na medijski Drvar“. Pa, dajte, ministre, Drvar! Nije li komično, ako već ne za plakati, da se baš Drvara sjetio upravo ministar, koji glorificira kvislinški režim tzv. NDH (fenjeraša Hitlerovim „konjićima“ pred Titovom špiljom) i slikao se s ustaškom kapom na glavi, u društvu SS manekena i pravomoćno osuđenog narko-dilera u čijem su se talk showu na lokalnom tv-kanalu izredali svi viđeniji likovi nove vlasti. I šire na rigidnoj desnici.
Demagogija, populizam i obmana
Kontrola najprije mainstream, a potom – koliko se bude dalo/moglo – i ostalih medija, daje vlasti osjećaj sigurnosti i moći u svemu što čini. Jest da je to štetno za demokraciju i pogubno za ljudska prava i slobode, ali vlasti znade biti itekako učinkovito. Pogotovo to promišlja ova, kojoj su – s razlogom se pretpostavljalo, a u prvih tri mjeseca mandata i potvrdilo – demagogija, populizam i obmana birača pravo ime za „domoljublje“, „bolji život svih“ i „trajne nacionalne interese“. Osim trajnih sukoba i svađa, nepovjerenja i podmetanja jedni drugima, nesposobnosti vladanja i odgađanja odluka presudnih za dnevni život građana – ništa se drugo ne događa, što bi bilo vrijedno makar jalove nade u bolje sutra.
„Na žalost“, otkriva Zovko toplu vodu, iako se to od jednog uvjerenog desničara ne bi očekivalo na taj način, „četvrt stoljeća od uspostave demokracije u Hrvatskoj svaki oblik konstruktivne kritike ostaje nepoželjna pojava, a politički se angažman uglavnom svodi na natjecanje u dodvoravanju milom vođi partije. Takav se svjetonazor reflektira i u većini medija, posebice na Hrvatskoj radioteleviziji, pa političku blokovsku podijeljenost i instituciju hladnoga rata imamo također i u medijima. Žalobno danas izgleda svaki osvrt na političku kampanju koja je dobila svoj postizborni nastavak u stranačkim nadmetanjima za izbor šefa partije.“ Zato se vladajući trse gazdovati medijima, osobito televizijom kao najutjecajnijim medijem, pa će Siniša Kovačić na HRT-u maknuti s najbolje i bolje plaćenih/utjecajnih mjesta i više od „SDP-ovih“ stotinjak urednika i novinara.
„A gdje se ti vidiš u novoj kadrovskoj križaljci?“ – navodno je propitivala Katarina Periša-Čakarun unaprijed smijenjene urednike HTV-ova Dnevnika Stipu Alfiera, Sanju Mikleušević-Pavić, Đuricu Drobca i Zdravka Klevu, loveći ih po hodnicima zgrade na Prisavlju. U subotu i nedjelju, takorekuć sat-dva nakon što je kao v.d. šefice IMS-a HRT-a zasjela na mjesto smijenjene Lamije Alečković. Nikom od smijenjenih – a teško im je utvrditi broj na svim razinama HRT-a, nisu navedeni razlozi za smjenu, jer ih po profesionalnim kriterijima ni nema. Paušalna ocjena novih vladara o tome da je „Radmanova uredničko-novinarska ekipa bila loša, jer je radila u interesu jedne političke opcije, SDP-a“ jednostavno ne drži vodu, ali… Smjene na HRT-u su bile očekivane, u skladu s tradicijom kad se mijenja vlast, ali baš svjetlosnom brzinom, to je ipak izum HDZ&“domoljubi“&Mostove vlasti.
„Mislim da svatko ima pravo birati tim s kojim želi ostvariti neki cilj“, ustvrdio je Jozo Barišić Jutarnjem listu, u svom prvom intervjuu na novoj dužnosti. „Moj je cilj što bolji i sadržajniji program (floskula koju opetuju svi novopostavljeni šefovi, svih medija, svaki put u istoj prigodi, pa će i Barišić kao Švabo tralala, op. a.), u potpunosti okrenut temeljima javne televizije, odnosno objektivnosti, nepristranosti i vjerodostojnosti. Ne želim se uopće nadmetati i utrkivati s komercijalnim medijima. Ne moramo biti prvi, ali zato gledatelji moraju znati da će na HRT-u dobiti vjerodostojnu i točnu informaciju, potpuno objektivnu i bez ikakva favoriziranja.“ Sve to, kaže, dosadašnji program nije bio, jer je „HRT trčao za komercijalnim medijima“.
Kako to kad je Siniša Kovačić dvadesetak godina uređivao središnji Dnevnik HTV-a, a Jozo Barišić bio urednik u informativnim emisijama? Tko im je branio da budu objektivni, a emisije profesionalno urađene? Ako su bili pod političkim diktatom, zašto nisu dignuli ruke od te tlake? Kovačić, Barišić, Periša-Čakarun i većina od političko-ideološki „ugnjetavanih tv-zvijezda“ s Prisavlja spadaju u red prosječnih i ispodprosječnih novinara, a s obzirom na okolnosti i razloge zašto su se našli u (zasad) v.d. upravljačkoj orbiti javne kuće HRT-a ne ostavlja prostora uvjerenju da će uistinu biti kadri profesionalno unaprijediti medij radija i televizije. Nema šanse ni za to da su autoritetom i zaslugama u struci materijal za oduprijeti se političkoj moći, koja ih je dovela na v.d. mjesta s jakim izgledima za ostanak na njima i po isteku šest mjeseci. Vratit će im se istom mjerom.
Katarina Periša-Čakarun je svjesna toga da u medijima/novinarstvu ništa nije „za cijeli radni vijek“, što znači da danas možeš biti glavni urednik, a sutra izvjestitelj s tržnice. Ovisi. Činjenica je u tom osobitom poslu i to da upravo najnesposobniji šefovi medija, čim dođu na vlast, počinju najglasnije govoriti o personalnim i „kvalitativnim uređivačkim promjenama“, što se ubrzo svede na podjelu „svojima“ unosnih ugovora s visokim koeficijentima i premiještanje redakcijskih stolova i ormara, nove fikuse i namještaj u uredu „glavnog“ i pomoćnika… „Odlučili smo se za programska osvježenja, i sadržajno i vizualno“, ističe Katarina Periša-Čakarun u Jutarnjem listu. „Uveli smo nove ljude u Dnevnik HRT-a, poput Mirjane Posavac ili Branimira Farkaša. Ne radi se o drastičnim i dramatičnim smjenama. Svi će biti raspoređeni na dužnosti u skladu s njihovim sposobnostima i iskustvom. HRT je velika ustanova, puno je posla, u Informativnom programu posebno i za svakog od njih ima mjesta.“
Ako je programsko ili koje drugo osvježenje dovesti navečer Branimira Farkaša da u središnjem Dnevniku glumi zombija ledeno zagledanog u blesimetar i plaši malu djecu neprirodnom ozbiljnošću, gledatelju samo preostaje pritisnuti gumb na daljincu. I prepustiti Siniši Kovačiću, Jozi Barišiću i Katarini Periši-Čakarun da uživaju u Farkaševu nastupu, do mile volje. Ili u Ljudevitu Grguriću Grgi, koji u voditeljskoj epizodi „Djed i praunuka (Jelena Pajić)“ HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ uveseljava općinstvo. Nadasve napadno umjetnom mahagonij bojom kose. No, kapa dolje profesionalnosti „novootkrivenih“ u istoj emisiji voditelja Ljiljane Vinković i Mirka Fodora, ali, brate, nisu dobar izbor na pravom mjestu. Gerijatrijsko iskustvo kao osvježenje?
Jesu li v.d. šefovi drugog po gledanosti HTV-ovog formata bacili oko na voditeljske parove istih i sličnih tv-uradaka u Sloveniji, Srbiji, BiH…? U RH od sada vrijede neki drugi kriteriji, pa je svejedno koga se i zašto dovodi gledateljima pred oči. Ako je CRO ili klanovski podoban, onda je in, ako nije (kao Sanja Doležal i Robert Ferlin u „Dobrom jutru, Hrvatska“, mora biti – out. Bez suvišnih zašto. Kao što ni šefica rečenog formata Ana Milić nema zato na pitanje, čime su pojedinačno, ali i svih troje zajedno Vinković, Grgurić Grga i Fodor bolji izbor od vanjske akvizicije Doležal ili radijskog pulena Ferlina. No, dobro, medijski desant na Drvar ide dalje punom žestinom, iako jurišni odredi ne znaju da ovog puta ne postoji Tito, a iz konspirativnog ih se stožera obmanjuje i u tome tko bi „u Drvaru“ imali biti zloglasni, „protuhrvatski partizani“.
Možda će o tome više i produbljenije znati perjanica „hrvatske dalekovidnice“ i Nove TV Hloverka Novak-Srzić, do jučer u HRT-ovoj nemilosti, pa kao glavna urednica gastarbajtuje u Mostaru na Našoj TV:
„Izašla sam na novinarsko tržište i našla svoje mjesto pod suncem. A ove neke doskorašnje urednike s HRT-a ja recimo nikad ne bih primila ni ovdje na ovu tzv. malu Našu TV, jer su jednostavno poluobrazovani, polupismeni i uglavnom su političkom linijom došli do tih mjesta i domogli se visokih plaća. Samo se nadam da se Božu Petrova neće morati pitati (a Karamarka hoće? – op. a.) tko je dobar i podoban za HRT, a kako sam s njim imala jednu polemiku jer sam kao novinarka propitivala što je to Božo Petrov kao nacionalni spasitelj napravio u Metkoviću, mislim da on ne bi bio za to da se ja vratim na HRT. A primjerice Mirjana Rakić koja je radila za Centralni komitet i neke druge službe bivšeg režima, za razliku od mene (Hloverka Novak-Srzić je također bila članica Saveza komunista, još u gimnaziji, op. a.), postala je ugledna profesionalna novinarka slobodarskih načela. Nju su partijski kadrovi u novinarstvu prometnuli u građanskog liberala, a mene u ognjištara.“
„Neosporna je činjenica da u Hrvatskoj živimo u razdoblju eutanazije kritičke misli i posvemašnje erozije moralnih vrednota“, tvrdi filozof Jure Zovko. „Posljedice svega toga što danas proživljavamo skupo će plaćati naša djeca u budućnosti. Kao rezultat takve određenosti imamo neobičnu situaciju da su nam mili vođe dviju najvećih političkih partija istodobno najnepopularniji političari. A u partiji se pjevuši ona stara dobra melodija ‘Što je više kleveta i laži, vođa nam je miliji i draži’.“ Jest, tako je. Međutim, pitat će se školovaniji čitatelj, kako je moguća demokracija – štoviše, uspostavljena prije četvrt stoljeća – u kojoj je eutanazirana kritička misao, vladaju nemoral i političko uvlakaštvo, partitokracija, titoistički kult, uhljebnički mentalitet i nema budućnosti za djecu?
Padobranci nove CRO vlasti
Prije će biti da je riječ o anarhiji i „državi“ bez temeljnih atributa države ili nekom neototalitarističkom društvu, a nikako o demokraciji „uspostavljenoj prije četvrt stoljeća“. Na ponos građanima koji preziru Hegelovu liberalnu modernost „po kojoj je pojedinac slobodan kao građanin države, a ne zato jer je Hercegovac, Ciganin, Srbin ili katolik“. U RH je od „osamostaljenja“ in, to se službeno potiče na iks načina, biti dijelom svog nacionalnog jata, a stigmatizirati drugog. Etnički, politički, vjerski, rodno… Taj „nije naš“ i „ne treba nam“ u „našoj državi“. To je izravan i neizravan poklič pod kojim padobranci nove CRO vlasti izvode desant na medijski Drvar. I na neistomišljenike: bili Srbi (predsjednik Srpskog narodnog vijeća i manjinski saborski zastupnik Milorad Pupovac) ili pripadnici vlastite nacije (Ante Tomić, Oliver Frljić…). Zlo sjeme mržnje i netrpeljivosti sije se široke ruke.
„Kada pogledam sve te mlade ljude koji mašu zastavicama po partijskim skupovima s nadom da će njihova vjernost biti nagrađena, duša me zaboli“, jada se Jure Zovko. „To je realna slika jednog svijeta bez nade koji je zapravo trebao biti naša budućnost.“ A točka na i: „Jürgen Habermas, neosporno najutjecajniji živući filozof, (…) je u duhu Hegelove filozofije naveo četiri temeljne značajke modernosti na kojima je izgrađena zapadna civilizacija: individualnost, neosporno pravo na kritiku, autonomnost djelovanja i idealističko poimanje slobode. Razmotrimo li ozbiljnije ove četiri odrednice europske modernosti, razvidno je da gotovo nijedna od njih još uvijek nije etablirana u hrvatskom društvu.“
Lucifer ni zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nikako ne ostavlja na miru. Pa ga ni na sam Uskrs ne želi poštedjeti jako zauzetog sudjelovanja u desantu na medijski Drvar. Pa ni za propovjedaonicom prvostolnice sv. Stjepana na zagrebačkom Kaptolu. Mora da mu je sam vrag držao vrijednu desnicu – kao što mu za tv-poslanica svaki put neprirodno zamrzava pogled na blesimetru – kad je u miran sat sastavljao homiliju za uskrsno euharistijsko slavlje. Kako drukčije objasniti da se kardinal, pa još u nazočnosti apostolskog nuncija u RH mons. Alessandra D’Errica, odvažio u uobičajeno nepodnošljivim količinama gemišta evanđeoskih istina (ovog puta o milosrđu) i političke kaljuže pljusnuti na vjerničko stado i poveće grumenje protumedijskog blata? Medije osobito uzima na zub za Uskrs ili oko tog vjerskog blagdana, najvećeg u kršćana.
U politički, društveno i moralno krajnje rovitim okolnostima u zemlji, blago rečeno, gospodarske ostavimo po strani, samopozvao se poduprijeti opako podčinjavanje medija „domoljubnim“ interesima. Našao je potrebnim/razložnim/razumnim, kao duhovni vođa katoličkih vjernika, arbitrirati u stvarima slobode medija. A za to niti je nadležan, jer je to građansko/sekularno i pitanje demokracije, niti je pastoralno primjereno duhovnom pastiru kontaminirati vjersku propovijed svojim privatnim političko-ideološkim stajalištima. Vjernici su u tom svjetovnom smislu pluralna družina – od krajnje lijevih do ekstremno desnih i posve apolitičnih. Slobodni su konzumirati u medijskom pluralizmu što žele. Nikakvi bozanići nisu im tutori. A oni to silom žele biti, koliko god je neprilično i – kontraproduktivno.
Kardinalu Bozaniću nije prvi put da je, i za euharistije prošlog Uskrsa, pobrkao molitvenik i politički manifest. Nije ni jedini u haljinu kostimirani katolik pod mitrom nepopravljivo u političko-ideološkim stvarima slab pred Nečastivim. Je li uistinu svjestan činjenice koliku štetu nanosi i sebi i najvećoj globalnoj udruzi građana kojoj pripada? Protiv medijskih sloboda u demokratskom društvu nije ustao ni sam Jorge Mario Bergoglio, jedan od najrazumnijih nasljednika sv. Petra u dvomilenijskoj povijesti Crkve. Ali jest kardinal Josip Bozanić kojem je navijačko politikantstvo već godinama preče od katekizma.
„Međutim, rekao je Kardinal“, donosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije na službenom portalu, „ondje gdje kršćani ne prolijevaju krv prečesto se razapinju vrjednote koje su niknule iz Kristova križa. Zato se agresivno, pod valutom slobode izražavanja, javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti. Zato se obiteljima koje svjedoče kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom, šalju poruke da su manje poželjni od nekih drugih oblika suživota, kojima se želi predstaviti tzv. novi oblik obiteljskoga života, a mlade vjernike koji svoju pripadnost Kristu žele posvjedočiti okupljanjem na kršćanskim susretima pokušava predstaviti kao nenapredne. Svi su oni svjedoci koji ometaju plan Zloga, i zato nekom smetaju.
„Ma, dajte najte, presvetli!“ – nasmijao bi se dobri Štijef za šankom, nakon šestog gemišteca. Prokužio je prezabrinutog kardinala, koji se goropadno prometnuo u odvjetnika – čijeg? – pa trojice visokopozicioniranih hadezeovaca u novoj vlasti: prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka, minstra kulture Zlatka Hasanbegovića i ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara. I, gle vraga, mediji „zlorabe“ (sic) slobode izražavanja, pa „prokazuju“ te „svjedoke“ (sic), jer „ne kriju svoje kršćansko uvjerenje“: političar Karamarko vjeruje u Boga i tu i tamo se promidžbeno dopušta tv-kamerama snimiti na važnijoj euharistiji, Hasanbegović, iako musliman, živi genetsku nacionalnu spoznaju Hrvati über alles, a Šustar ni za mikron ne odstupa od stajališta da je Bog dizajnirao Svemir i teoriji evolucije ne daje pravo građanstva.
Dio inteligencije i medija to ne prihvaćaju, dokazuju drukčije, „kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom“ ne drže jedino mogućom niti smatraju da su okupljanja mladih vjernika nešto, što treba udarati na sva zvona. Život se manifestira u različitim oblicima i ljudske potrebe imaju iks dimenzija, pa je prirodno uvažavati sve različitosti. Crkva je od pamtivijeka svikla uplitati se u ljudske živote, pojedinačne i obiteljske, dirigirati i arbitrirati, nametati svoj autoritet milom i silom, inkvizicijskim lomačama i krvavim marijama, pa ni kardinal Bozanić u 21. stoljeću ne trpi ništa izvan onog što kler propiše stadu da je za njega dobro. U tu svrhu valja se oboriti na slobodu medija, pa i otvoreno lagati o „progonima kršćana“ samo zbog njihovih „kršćanskih uvjerenja u politici, kulturi i znanosti“, jer kad svi postanu inačice Glasa Koncila – puna šaka brade.
U službi Sotone?
Malo sutra, ne ide to tako. Toga su hrvatski (nad)biskupi i niži kler svjesni, pa su zato ogorčeni i na strani su svake vlasti koja im ostavlja slobodne ruke u društvu i dopušta im partnerski pristup upravljanju zemljom. Desant na medijski Drvar već je počeo osjetno pokazivati rezultate: HRT je barem 20 posto pojačao katoličke sadržaje u svim formatima, a ta vrst „objektivnosti i nepristranosti“ za više je od 30 posto prevagnula u političku korist HDZ-a, Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar-Kitarović. Više od ičega to potvrđuju sadržaj i plasman tih vijesti, gostiju i sugovornika, izjave u različitim formatima te izrazitija (ne)kritičnost prema lijevoj oporbi, osobito SDP-u. Ali, vlast to ne doživljava, mamuza revanšističku mazgu.
Samorazumljivo je to da kardinalu Bozaniću dio medija ne ide pod mitru, ali to je njegov problem. Ne vjernički i ne općedruštveni, što on lažno svjedoči. Tko brani kršćanima upražnjavati „svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti“? Nitko normalan, pa ni najrigidniji lijevi mediji. No, otkud hrabrost/pravo jednom svećeniku postavljati se iznad interesa demokracije i sekularnog ustroja zemlje, pa medije optužiti da su u službi Sotone? Heeej, kardinale, tko je u Crkvi u službi Sotone kad je dobri papa Franjo primoran hrpimice bacati s oltara pedofile, lopine, besprizorne…? Zašto „Crkva u Hrvata“ šuti o svojim sotonama u misnom ruhu, a kardinal se posipa pepelom: „Mediji selektivno pišu o pedofilima“? Nije Crkva jedina koja u slobodi medija i slobodnim medijima prepoznaje neprijatelja.
Desant na medijski Drvar, u globalu, polučit će isti rezultat kao i Hitlerovih SS padobranaca 25. svibnja 1944. na partizanski Drvar. Današnjim će jurišnicima, možebitno, dopasti u ruke samo prazna maršalska odora i vlastite popišane gaće a povijest će se pisati na drugim mjestima. Zahvaljujući kilavo priznatom u RH znanstvenom geniju Nikoli Tesli i okolnostima McLuhanovog uistinu globalnog sela, razumnog medijskog konzumenta ne mogu ni Tomislav Karamarko niti kardinal Josip Bozanić spriječiti da pritisnu odgovarajući gumb na daljincu i duh Antuna Vrdoljaka na „Hrvatskoj dalekovidnici“ pošalju u vražju mater. Zajedno s vođama ešalona iz desanta na medijski Drvar. Konkurencija kvalitetnih medijskih sadržaja, srećom, jača je od nakaradne volje nerazboritih politikanata, koji nisu kadri pojmiti što (ni)je dobro i što građani (ne) žele u suvremenom društvu.
tacno
