Nakon što je ST koji je tada uređivao aktualni zamjenik ministra turizma Robert Pauletić 1991. objavio lažni popis KOS-ovaca koji razaraju Osijek, Vinkova oca Ivana susjedi su počeli verbalno maltretirati vičući mu da mu je sin u četnicima i da napada Hrvatsku. Dvanaest dana kasnije Ivan je sebi oduzeo život
Prema službenom policijskom izvješću, to je bilo samoubojstvo. U popodnevnim satima, 17. rujna 1991. godine, u gradiću nedaleko od Osijeka, Ivan je sebi oduzeo život pištoljem koji je bio u obiteljskom vlasništvu. Sutra ujutro pronašao ga je susjed, koji je čuo pucanj misleći, međutim, da se kava podgrijava na štednjaku. Iako razlozi za taj čin nikada neće biti razjašnjeni, članovi njegove obitelji vjeruju kako je sve ili većinu toga pokrenuo jedan novinski tekst, objavljen 12 dana prije tragičnog čina. U Slobodnom tjedniku, čiji je tadašnji glavni urednik bio Robert Pauletić, aktualni zamjenik ministra turizma, 5. rujna je tiskan popis KOS-ovih agenata i operativaca koji razaraju Osijek. U tekstu koji je objavio novinar pod pseudonimom Zvonimir Hrpka stajalo je ime Ivanova sina Vinka. Prokazan je kao jedan od nekolicine oficira JNA koji zadnjih mjesec dana koordiniraju nesmiljene topničke udare na samu osječku jezgru.
Vinko je, međutim, u tome trenutku bio u vojnom zatvoru u Beogradu. Za njegovu sudbinu od prvoga je dana znala supruga Anka, koja je živjela u Osijeku s djecom. Ne sjeća se kad je točno ugledala popis u ST-u, ali zna da je odmah, po tko zna koji puta, otišla u policiju.
- Trčala sam po Osijeku pod najžešćim granatiranjem. Zahtijevala sam da ga traže, jer nije bio na popisu nestalih. Kad mu je otac počinio suicid, i kad je objavljen taj tekst, proširila se priča da je on zadužen za granatiranje, da puca iz Baranje, što je bila laž - priča.
Iako je nakon njene prijave objavljen demanti u ST-u, stiješnjen u svega nekoliko rečenica, na perifernom dijelu novine, novinski je napis, i sve što je uslijedilo zbog njega, već uzrokovao tragične događaje.
Vinkova oca, naime, susjedi su počeli verbalno maltretirati, vičući mu da mu je sin u četnicima i da napada Hrvatsku.
- Bacali su mu nekakve naprave u dvorište, a kako smo naknadno čuli, netko mu je mahao i s onim tekstom iz Slobodnog tjednika, koji je tobože dokazivao opravdanost njihovih nasrtaja - ističe Anka, koja je gnjev osjetila i na vlastitoj koži.
Primali su pozive u osječkom stanu. Prijetili su im da će ih pobiti ako se ne odsele, kao i Vinkova oca.
- Znali su točnu adresu, zanimanje koje je radio prije umirovljenja i mjesto u kojem je živio. Osjećala sam se kao da smo svi na nišanu - prisjeća se Anka.
Iako je razmišljala o preseljenju, ostala je s djecom u stanu u Osijeku. Na to ju je, među ostalim, ponukao apel predsjednika Franje Tuđmana da građani ostanu u vojnim stanovima, koji su sada hrvatski. Na početku su, kaže, za neke susjede bili ustaška aristokracija, jer su oboje Hrvati. Kako su se stvari razvijale, postali su teški četnici.
- Moji Hrvati su me istjerali iz podruma za vrijeme granatiranja. Zvali su me susjedi Srbi, pa sam se kod njih prebacila s djecom - priča.
Na kraju je završila u njihovoj šupi ispod zgrade, gdje nije bilo uvjeta čak ni za privremeni boravak.
Sve to vrijeme tražila je supruga. Znala je samo da su ga uhitili, ali ne i gdje se nalazi. Gotovo tri mjeseca nakon zadnje informacije o njemu, koncem listopada 1991., dobila je rođendansku čestitku.
- Znala sam da je on, jer je datum rođenja bio pogrešan. Cijeli je život brkao moj i mamin rođendan – kaže.
Nakon toga još gotovo godinu dana neće znati gdje se nalazi. Vinko je tada još boravio u istražnom beogradskom zatvoru. Sedam mjeseci proveo je u samici, da bi potom bio prebačen u niški zatvor. Osuđen je na godinu i tri mjeseca, pod optužbom da je u Osijeku ‘dilao’ vojne knjige Zboru narodne garde, s ciljem stjecanja materijalne koristi.
- Riječ je bila o nekoliko knjiga koje sam držao u stanu - prisjeća se Vinko, koji je 1. kolovoza 1991. godine podnio ostavku na sve dužnosti u osječkoj vojarni JNA, mjesec dana prije nego što će u ST-u objaviti tekst u kojem se tvrdilo da on predvodi granatiranje grada u kojem mu žive žena i djeca.
Otkaz je uručio svega dan nakon što je prva minobacačka granata pala na Osijek.
- Podnio sam ostavku kad su prešli Dunav, napali Dalj i Drmaš. Otprije sam imao namjere da odem, ali sam bio svjestan da ne mogu tek tako pobjeći - ističe.
U ostavci je napisao kako to više nije JNA za koju je položio zakletvu, da je Hrvat i da se ne smatra pripadnikom ove vojske. U zarobljeništvu ga, kaže, nisu fizički zlostavljali, ali su mu svakodnevno govorili da će od ustaša naručiti ubojstvo njegove obitelji. Na koncu će 14. kolovoza 1992., godinu dana nakon uhićenja, dočekati razmjenu zarobljenika. Došao je u Osijek ne znajući što mu se dogodilo s ocem. Supruga mu nije željela reći.
- Tada sam pročitao i tekst u novinama, jer su mi ispričali što je sve uzrokovao. Riječ je vjerojatno bila o popisu dežurstava u vojarni. Na njemu nije bio nijedan KOS-ovac – kaže nam.
Nije imao ni vremena ni želje baviti se s time jer je odmah tražio pristupanje Hrvatskoj vojsci. Na hrvatskoj je strani među ostalim sudjelovao u akciji ‘Maslenica’ i u ‘Oluji’, nakon čega je dobio časni otpust i odlazak u penziju.
Iako smo vodili dugi razgovor, Vinko se nevoljko osvrće na naša pitanja o događajima koji su doveli do smrti njegova oca. Našao je mir i ne želi se, kaže, vraćati na taj događaj.
- Što će mi to donijeti? - pita se.
Čak je i zaboravio u kojem je točno listu izašla huškačka potjernica. Upitan kako komentira činjenicu da je tadašnji urednik danas zamjenik ministra turizma, kaže kako ga danas ništa ne iznenađuje.
- U stanju sam shvatiti što su neki ljudi kadri učiniti da bi se dokazali. Glumataju još i dan danas. Tako su se rađale Hrvatine. Normalni su radili svoj posao ili išli u vojsku, a oni što su htjeli biti veći od pape smišljali su razne zle stvari – kaže Vinko.
Njegova supruga, pak, u ormaru čuva onaj primjerak ST-a. Čim smo je kontaktirali znala je da je Robert Pauletić bio tada glavni urednik, a Marinko Božić vlasnik zloglasnog tjednika.
Oboje odbijaju izlaziti s pravim imenom i prezimenom, zbog čega ih navodimo pod pseudonimima. Boje se, kažu, zbog unuka i djece. Sin je, nakon višekratnih otpuštanja, nedavno otvorio privatnu radnju, pa ga ne žele ugrožavati. Stigma jugooficirske prošlosti i dalje prati njihovu obitelj, unatoč činjenici da joj je muž od početka rata bio u zatvoru, a potom se borio na hrvatskoj strani. Danas žive u gradiću nedaleko od Osijeka. U obiteljskoj kući gdje se prije 25 godina desila tragedija zbog jednog medijskog napisa. I dalje su okruženi nekim od susjeda koji su, po informacijama koje je dobivao, tih dana sudjelovali u hajci.
- Neki se uredno jave, drugi ne gledaju u oči kad se sretnemo na ulici. Možda ih je stid, a možda me drže četničkim izdajicom zbog staža u JNA – kaže Vinko.
- Bilo nam je strašno - dodaje njegova supruga - Nikada se nitko nije pokajao. Tu smo nailazili na svašta, od toga da su vrijeđali one koji bi me zaposlili, do toga da ljudi koje znamo desetljećima okreću glave.
Za natpis u ST-u nitko nikada nije odgovarao, ni uredništvo, kao ni autor, potpisan pod pseudonimom. Od lipnja do rujna u ST-u je objavljeno šest sličnih tekstova s osječkog područja, u kojima je više pseudonima, najčešće Zvonimir Hrpka, razotkrivalo jugoudbaše, četnike i KOS-ovce po osječkoj bolnici, Vodovodu, tadašnjoj robnoj kući i u Glasu Slavonije, nedugo prije nego što će naoružani zdrug Branimira Glavaša zauzeti ovu medijsku kuću uz pomoć kalašnjikova. Ništa drugačije nije bilo ni u gradovima poput Siska, gdje je u kolovozu 1998. nestalo više umirovljenih civila, nakon što im je ime osvanulo na ST-ovim stranicama.
Iako je pseudonim Zvonimir Hrpka po našim informacijama koristilo više novinara, prije više je godina u medijima objavljena informacija da ga je najčešće upražnjavao novinar Josip Kelemen, koji će naknadno postati glavni urednik Glasa Slavonije. On je, pak, to žestoko demantirao, ističući kako je riječ o falsifikatima Marinka Božića, pokojnog vlasnika ST-a. Zna se zato ime glavnog urednika, Roberta Pauletića.
Povodom serijala tekstova o ST-u, zamjeniku ministra turizma prije nekoliko smo dana poslali zahtjev da se očituje na ovo životno razdoblje. Iako je od početka tvrdio da je list uređivao Božić, bez obzira na sadržaj impressuma, naveli smo mu kako je po medijskim zakonima on kao glavni urednik odgovoran za cijeli sadržaj novina, pa nas je zanimalo zašto je preuzeo ovu funkciju. Odgovor i dalje čekamo, baš kao i u slučaju upita poslanog Mostu, koji ga je postavio na mjesto zamjenika ministra turizma. Mostu smo poslali i presliku teksta u kojem je ST napravio sličnu listu KOS-ovaca i četnika u Metkoviću i Pločama. Zamolili smo ih pritom da pitaju sugrađane s popisa što je 1991. značilo objavljivanje njihova imena u ovom tjedniku. Možda će odgovor uslijediti nakon ovog teksta.
portalnovosti
Prema službenom policijskom izvješću, to je bilo samoubojstvo. U popodnevnim satima, 17. rujna 1991. godine, u gradiću nedaleko od Osijeka, Ivan je sebi oduzeo život pištoljem koji je bio u obiteljskom vlasništvu. Sutra ujutro pronašao ga je susjed, koji je čuo pucanj misleći, međutim, da se kava podgrijava na štednjaku. Iako razlozi za taj čin nikada neće biti razjašnjeni, članovi njegove obitelji vjeruju kako je sve ili većinu toga pokrenuo jedan novinski tekst, objavljen 12 dana prije tragičnog čina. U Slobodnom tjedniku, čiji je tadašnji glavni urednik bio Robert Pauletić, aktualni zamjenik ministra turizma, 5. rujna je tiskan popis KOS-ovih agenata i operativaca koji razaraju Osijek. U tekstu koji je objavio novinar pod pseudonimom Zvonimir Hrpka stajalo je ime Ivanova sina Vinka. Prokazan je kao jedan od nekolicine oficira JNA koji zadnjih mjesec dana koordiniraju nesmiljene topničke udare na samu osječku jezgru.
Vinko je, međutim, u tome trenutku bio u vojnom zatvoru u Beogradu. Za njegovu sudbinu od prvoga je dana znala supruga Anka, koja je živjela u Osijeku s djecom. Ne sjeća se kad je točno ugledala popis u ST-u, ali zna da je odmah, po tko zna koji puta, otišla u policiju.
- Trčala sam po Osijeku pod najžešćim granatiranjem. Zahtijevala sam da ga traže, jer nije bio na popisu nestalih. Kad mu je otac počinio suicid, i kad je objavljen taj tekst, proširila se priča da je on zadužen za granatiranje, da puca iz Baranje, što je bila laž - priča.
Iako je nakon njene prijave objavljen demanti u ST-u, stiješnjen u svega nekoliko rečenica, na perifernom dijelu novine, novinski je napis, i sve što je uslijedilo zbog njega, već uzrokovao tragične događaje.
Bacali su mu nekakve naprave u dvorište, a kako smo naknadno čuli, netko mu je mahao i s onim tekstom iz ST-a, ističe nevjesta Anka, koja je gnjev osjetila i na vlastitoj koži
Vinkova oca, naime, susjedi su počeli verbalno maltretirati, vičući mu da mu je sin u četnicima i da napada Hrvatsku.
- Bacali su mu nekakve naprave u dvorište, a kako smo naknadno čuli, netko mu je mahao i s onim tekstom iz Slobodnog tjednika, koji je tobože dokazivao opravdanost njihovih nasrtaja - ističe Anka, koja je gnjev osjetila i na vlastitoj koži.
Primali su pozive u osječkom stanu. Prijetili su im da će ih pobiti ako se ne odsele, kao i Vinkova oca.
- Znali su točnu adresu, zanimanje koje je radio prije umirovljenja i mjesto u kojem je živio. Osjećala sam se kao da smo svi na nišanu - prisjeća se Anka.
Iako je razmišljala o preseljenju, ostala je s djecom u stanu u Osijeku. Na to ju je, među ostalim, ponukao apel predsjednika Franje Tuđmana da građani ostanu u vojnim stanovima, koji su sada hrvatski. Na početku su, kaže, za neke susjede bili ustaška aristokracija, jer su oboje Hrvati. Kako su se stvari razvijale, postali su teški četnici.
- Moji Hrvati su me istjerali iz podruma za vrijeme granatiranja. Zvali su me susjedi Srbi, pa sam se kod njih prebacila s djecom - priča.
Na kraju je završila u njihovoj šupi ispod zgrade, gdje nije bilo uvjeta čak ni za privremeni boravak.
Sve to vrijeme tražila je supruga. Znala je samo da su ga uhitili, ali ne i gdje se nalazi. Gotovo tri mjeseca nakon zadnje informacije o njemu, koncem listopada 1991., dobila je rođendansku čestitku.
- Znala sam da je on, jer je datum rođenja bio pogrešan. Cijeli je život brkao moj i mamin rođendan – kaže.
Nakon toga još gotovo godinu dana neće znati gdje se nalazi. Vinko je tada još boravio u istražnom beogradskom zatvoru. Sedam mjeseci proveo je u samici, da bi potom bio prebačen u niški zatvor. Osuđen je na godinu i tri mjeseca, pod optužbom da je u Osijeku ‘dilao’ vojne knjige Zboru narodne garde, s ciljem stjecanja materijalne koristi.
- Riječ je bila o nekoliko knjiga koje sam držao u stanu - prisjeća se Vinko, koji je 1. kolovoza 1991. godine podnio ostavku na sve dužnosti u osječkoj vojarni JNA, mjesec dana prije nego što će u ST-u objaviti tekst u kojem se tvrdilo da on predvodi granatiranje grada u kojem mu žive žena i djeca.
Otkaz je uručio svega dan nakon što je prva minobacačka granata pala na Osijek.
- Podnio sam ostavku kad su prešli Dunav, napali Dalj i Drmaš. Otprije sam imao namjere da odem, ali sam bio svjestan da ne mogu tek tako pobjeći - ističe.
U ostavci je napisao kako to više nije JNA za koju je položio zakletvu, da je Hrvat i da se ne smatra pripadnikom ove vojske. U zarobljeništvu ga, kaže, nisu fizički zlostavljali, ali su mu svakodnevno govorili da će od ustaša naručiti ubojstvo njegove obitelji. Na koncu će 14. kolovoza 1992., godinu dana nakon uhićenja, dočekati razmjenu zarobljenika. Došao je u Osijek ne znajući što mu se dogodilo s ocem. Supruga mu nije željela reći.
- Tada sam pročitao i tekst u novinama, jer su mi ispričali što je sve uzrokovao. Riječ je vjerojatno bila o popisu dežurstava u vojarni. Na njemu nije bio nijedan KOS-ovac – kaže nam.
Nije imao ni vremena ni želje baviti se s time jer je odmah tražio pristupanje Hrvatskoj vojsci. Na hrvatskoj je strani među ostalim sudjelovao u akciji ‘Maslenica’ i u ‘Oluji’, nakon čega je dobio časni otpust i odlazak u penziju.
Tada sam pročitao i tekst iz ST-a, jer su mi ispričali što je sve uzrokovao. Riječ je vjerojatno bila o popisu dežurstava u vojarni. Na njemu nije bio nijedan KOS-ovac, kaže Vinko
Iako smo vodili dugi razgovor, Vinko se nevoljko osvrće na naša pitanja o događajima koji su doveli do smrti njegova oca. Našao je mir i ne želi se, kaže, vraćati na taj događaj.
- Što će mi to donijeti? - pita se.
Čak je i zaboravio u kojem je točno listu izašla huškačka potjernica. Upitan kako komentira činjenicu da je tadašnji urednik danas zamjenik ministra turizma, kaže kako ga danas ništa ne iznenađuje.
- U stanju sam shvatiti što su neki ljudi kadri učiniti da bi se dokazali. Glumataju još i dan danas. Tako su se rađale Hrvatine. Normalni su radili svoj posao ili išli u vojsku, a oni što su htjeli biti veći od pape smišljali su razne zle stvari – kaže Vinko.
Njegova supruga, pak, u ormaru čuva onaj primjerak ST-a. Čim smo je kontaktirali znala je da je Robert Pauletić bio tada glavni urednik, a Marinko Božić vlasnik zloglasnog tjednika.
Oboje odbijaju izlaziti s pravim imenom i prezimenom, zbog čega ih navodimo pod pseudonimima. Boje se, kažu, zbog unuka i djece. Sin je, nakon višekratnih otpuštanja, nedavno otvorio privatnu radnju, pa ga ne žele ugrožavati. Stigma jugooficirske prošlosti i dalje prati njihovu obitelj, unatoč činjenici da joj je muž od početka rata bio u zatvoru, a potom se borio na hrvatskoj strani. Danas žive u gradiću nedaleko od Osijeka. U obiteljskoj kući gdje se prije 25 godina desila tragedija zbog jednog medijskog napisa. I dalje su okruženi nekim od susjeda koji su, po informacijama koje je dobivao, tih dana sudjelovali u hajci.
- Neki se uredno jave, drugi ne gledaju u oči kad se sretnemo na ulici. Možda ih je stid, a možda me drže četničkim izdajicom zbog staža u JNA – kaže Vinko.
- Bilo nam je strašno - dodaje njegova supruga - Nikada se nitko nije pokajao. Tu smo nailazili na svašta, od toga da su vrijeđali one koji bi me zaposlili, do toga da ljudi koje znamo desetljećima okreću glave.
Za natpis u ST-u nitko nikada nije odgovarao, ni uredništvo, kao ni autor, potpisan pod pseudonimom. Od lipnja do rujna u ST-u je objavljeno šest sličnih tekstova s osječkog područja, u kojima je više pseudonima, najčešće Zvonimir Hrpka, razotkrivalo jugoudbaše, četnike i KOS-ovce po osječkoj bolnici, Vodovodu, tadašnjoj robnoj kući i u Glasu Slavonije, nedugo prije nego što će naoružani zdrug Branimira Glavaša zauzeti ovu medijsku kuću uz pomoć kalašnjikova. Ništa drugačije nije bilo ni u gradovima poput Siska, gdje je u kolovozu 1998. nestalo više umirovljenih civila, nakon što im je ime osvanulo na ST-ovim stranicama.
Iako je pseudonim Zvonimir Hrpka po našim informacijama koristilo više novinara, prije više je godina u medijima objavljena informacija da ga je najčešće upražnjavao novinar Josip Kelemen, koji će naknadno postati glavni urednik Glasa Slavonije. On je, pak, to žestoko demantirao, ističući kako je riječ o falsifikatima Marinka Božića, pokojnog vlasnika ST-a. Zna se zato ime glavnog urednika, Roberta Pauletića.
Povodom serijala tekstova o ST-u, zamjeniku ministra turizma prije nekoliko smo dana poslali zahtjev da se očituje na ovo životno razdoblje. Iako je od početka tvrdio da je list uređivao Božić, bez obzira na sadržaj impressuma, naveli smo mu kako je po medijskim zakonima on kao glavni urednik odgovoran za cijeli sadržaj novina, pa nas je zanimalo zašto je preuzeo ovu funkciju. Odgovor i dalje čekamo, baš kao i u slučaju upita poslanog Mostu, koji ga je postavio na mjesto zamjenika ministra turizma. Mostu smo poslali i presliku teksta u kojem je ST napravio sličnu listu KOS-ovaca i četnika u Metkoviću i Pločama. Zamolili smo ih pritom da pitaju sugrađane s popisa što je 1991. značilo objavljivanje njihova imena u ovom tjedniku. Možda će odgovor uslijediti nakon ovog teksta.
portalnovosti
