Pljačka je bila totalna. Počelo je s krađom nakita, nastavilo se otimačinom bijele tehnike, namještaja i garderobe, a završilo izbijanjem vrata i prozora, utičnica i crjepova. Na kraju bi od kuća i štala ostali samo goli zidovi koje se redovno potpaljivalo ili dizalo eksplozivom u zrak. Kralo se i automobile, poljoprivrednu mehanizaciju, stoku, sijeno, zalihe hrane. Sjeklo se čitave šume i voćnjake.
U završnici se trovalo ili pak miniralo bunare i gusterne s pitkom vodom, kako bi se oni koji su se odlučili na ostanak u dijelovima sjeverne Dalmacije i Like – područjima koja su od veljače 1993. do kolovoza 1995. godine spadala pod zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UNPA) Sektor jug – što prije dali u bijeg, a oni koji su već otišli izgubili svaku nadu u povratak.
Prvo su se u ulozi pljačkaša našli vojnici i policajci. Sve što bi za njima ostalo, do kraja su razgrabili civili, među kojima i čitave obitelji s djecom. Ovisno o periodu rata, mijenjala se i nacionalnost pljačkaša. Od uspostave paradržave Republike Srpske Krajine Srbi su otimali imovinu Hrvata, a s dolaskom “Oluje” hrvatske snage temeljito su pokrale lokalne Srbe.
U oba slučaja pljačka je bila popraćena mučenjima i egzekucijama civila, uništavanjem crkava, kuća, gospodarskih objekata i tvornica – sve to pred očima međunarodnih promatrača, čija imovina također nije bila pošteđena. Njihovi izvještaji, dnevnici i snimke u nadolazećim će godinama postati krucijalni dokazi u postupcima koji su se vodili pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.
Na temelju dijela takvih dokaza, Milan Martić, ministar unutarnjih poslova i posljednji predsjednik Krajine, osuđen je na 35 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, uključujući progone, ubojstva, deportacije i pljačku. Pljačkanje na teritoriju samoproglašene RSK bilo je široko rasprostranjeno za vrijeme cijelog njenog postojanja, navodi se u presudi Haškog tribunala, a vršili su ga pripadnici JNA, Teritorijalne obrane, Milicije Krajine, paravojnih grupa i lokalni Srbi.
Takva nasilna djela posebno su bila intenzivna u periodu od 1992. do 1995. i dovela su do masovnog iseljavanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s tog područja. Mjesta poput Potkonja, Kijeva, Vrlike, Drniša, Poljanka, Polače, Škabrnje i Nadina našla su se na udaru, a u nekima su i zatočeni hrvatski civili prisiljavani da sudjeluju u pljački.
Na širem području Vrlike, prema UN-ovim izvještajima, pripadnici Martićeve milicije redovito su krali od starih i nemoćnih Hrvata, lišavajući ih tako osnovnih sredstava za život. U dokumentu iz 1992. navodi se da su “u Rezićima dvojica uniformiranih policajaca došli u kuću starca, prijetili mu, oborili ga i udarali njegovom glavom o pod, potom ukravši 50 kilograma šećera i dva kilograma slanine”.
Pljačkaši su posebno bili zainteresirani za otimačinu automobila, traktora i druge vrijedne mehanizacije, a česte su bile i krađe alkohola, uključujući kompletne zalihe vinarije u Drnišu. Dokumenti sačuvani u arhivi Haškog tribunala dokazuju da su kamioni puni opljačkane robe sustavno odvoženi u Knin, a odande često dalje u Srbiju. Preko granice je oteta imovina preprodavana ili korištena za opremanje domova paravojnih skupina.
“Ukoliko želite da Vaša policija posjeduje kredibilitet kao nepristrana snaga reda i zakona u obje zajednice, shvatit ćete da je od suštinskog značaja da se prema policajcima toga ranga koji sudjeluju u zločinima protiv slabih i nemoćnih strogo postupa i da oni budu udaljeni iz službe”, navodi se u dopisu koji je Cedric Thornberry, direktor za civilne poslove UNPROFOR-a, 24. kolovoza 1992. uputio Iliji Prijiću iz krajiškog MUP-a.
I pljačkanje na teritoriju samoproglašene RSK bilo je široko rasprostranjeno za vrijeme cijelog njenog postojanja, navodi se u Martićevoj presudi, a vršili su ga pripadnici JNA, Teritorijalne obrane, Milicije Krajine, paravojnih grupa i lokalni Srbi
Sam Martić, stoji u presudi, svojevremeno je naredio raspuštanje jedinice MUP-a RSK za specijalne namjene zbog informacija da su njeni pripadnici bili umiješani u krađu, uništavanje imovine i druga kaznena djela. Zatražio je i pomoć inspektora iz Srbije te naredio hapšenje pojedinih pripadnika paravojnih grupa. No većina tih mjera nikad nije provedena, što je u svom svjedočenju potvrdio Peter Galbraith, bivši veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj.
“Martić mi je jednom prilikom htio pokazati neko hrvatsko selo da bi demonstrirao koliko su Srbi nacionalno tolerantni. No dok sam bio tamo, seljani su se žalili da im se imovina krade, a muškarci odvode i ubijaju. Rekao sam to Martiću koji je obećao da će nešto učiniti po tom pitanju, ali ništa nije učinjeno. Također, jednom sam u njegovoj prisutnosti komentirao razaranja kuća i protjerivanje stanovništva. Na to je odgovorio da su stvari otišle malo predaleko, ali da su to Hrvati izazvali”, izjavio je Galbraith.
Peter Galbraith svjedočio je i u haškom postupku koji se vodio protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, a koji je 2012. rezultirao oslobađajućom presudom. Žalbeno vijeće tada je ukinulo zaključke o udruženom zločinačkom pothvatu pa se nije bavilo drugim dijelovima prvostupanjske presude koji su se odnosili i na pljačku. Međutim, uništavanje, teška krađa i paljenje srpske imovine 1995. godine u UN-ovom Sektoru jug bili su toliko rašireni da ih nisu sporili ni optužba ni obrana.
Prema haškim tužiteljima, u postolujnom valu sistematskog uništavanja, do studenog 1995. u potpunosti je ili djelomično razoreno, spaljeno i opljačkano 17.200 od ukupno 22.313 zgrada. Dok je obrana inzistirala na tome da su za to odgovorni pojedinci motivirani osvetom i koristoljubljem, tužitelji su tvrdili da je krađa bila tolerirana, odnosno poticana s vrha, kao dio sustavne politike zastrašivanja i onemogućavanja povratka Srba.
Pljačka se na području nekadašnje RSK, kazao je u svom svjedočenju promatrač misije Europske zajednice Stig Marker Hansen, odvijala u tri vala: do 8. kolovoza 1995. pljačkali su vojnici koji su bili u borbama, od 8. do 17. kolovoza zajednički su pljačkali vojnici i policija, a od rujna su se u pljačku uključili civili.
“Danas sam bio u ophodnji u Kninu. Sinoć je grad napustila većina vojnika. Sad je tu uglavnom policija, civilna i vojna. Ti tipovi nisu nimalo bolji od prve gomile vojnika. Svaka je kuća ponovno pretresena i uzeti su i zadnji dragocjeni predmeti. Vidio sam kako se vozilo civilne hitne pomoći sa znakom crvenog križa koristi za odvoženje ukradene robe. A jučer – mrtvačka kola. Sve se ovo događa usporedno s uspostavljanjem nove civilne uprave. Pred očima novih vladara vrši se jedan zločin za drugim. Po svemu sudeći, to je nagrada za sudjelovanje u operaciji. Ali o ovome se izvještava i to neće ostati u tajnosti. Tražit ćemo odgovorne… Pljačka se tako otvoreno da je to tragikomično”, zapisao je Hansen 8. kolovoza 1995. u svoj dnevnik.
Ulice Knina nakon završetka ratnih operacija, opisivali su promatrači, postale su svojevrsna kulisa kakvog vesterna. Vojnici u uniformama različitih postrojbi HV-a bili su posvuda, a oko njih su gorjele kuće. Pili su i pucali, a kad bi im ponestalo alkohola, razbijali su izloge preostalih trgovina i kafića te krali sve što im se našlo pod rukom.
“Dok sam bio u Kninu, vidio sam vojnike kako pljačkaju u svim dijelovima grada. Kao i 6. kolovoza 1995. zajedno sa SIS-ovcima. Uglavnom su to vojnici krali automobile… Svaki automobil koji nije bio uništen ili ga tenk nije pregazio ili nešto slično, neki ga je vojnik krao. U njih bi tovarili alkoholna pića, a stvari kao što su televizori i muzičke linije, iznosili su iz kuća. Puno odjeće”, ispričao je John Hill, zapovjednik međunarodne vojne policije u Sektoru jug, haškim istražiteljima u svibnju 1997. godine.
“Također su izlozi svih kafića ili voćarni bili smrskani iz vatrenog oružja, oni bi ušli pa biste vidjeli vojnike kako izlaze, uglavnom punih ruku. Osobito bi se alkohol brzo razgrabio. Pivo, sva hrana, sve slično tome, to se kralo. I tovarilo u ukradene automobile”, dodao je Hill.
U narednim danima i tjednima pljačka se proširila na okolna sela, pri čemu su pokradeni i preostali srpski civili starije životne dobi. Prema UNCIVPOL-ovom izvještaju od 8. rujna 1995., tri žene, rođene 1915., 1925. i 1929. godine, a koje su živjele zajedno u Mazinu nedaleko od Gračaca, izjavile su da su vojnici dolazili u njihovu kuću nekoliko puta tjedno i da su im ukrali telefon, radioprijemnik i sve poljoprivredne strojeve. Nekoliko puta su dolazila i dva vojna policajca, koji su im prijetili da će ih pobiti i na kraju su im ukrali traktor.
Istog mjeseca krađu je promatračima UN-a prijavio 69-godišnji Bogdan Brkić iz sela Palanka. Izjavio je da su u njegovu kuću, smještenu u zaselku Kusac, došla tri hrvatska vojnika i zaklala 14 njegovih ovaca u dvorištu. Vojnici su ih, zajedno s još 36 njegovih ovaca, utovarili u kamion i odvezli.
“Drugi se incident zbio početkom septembra 1995. Bilo je jutro, a ja sam pred kućom hranio svinje. Cestom je prošao jedan auto. Iznenada se zaustavio, krenuo unatrag, ponovno se zaustavio i iz njega su izašla tri vojnika. Jedan je imao pištolj u ruci koji je uperio na mene. Taj mi je vojnik naredio da uđem u kuću. Budući da je tada moja kuća već bila izgorjela, rekao sam mu da više nemam kuće. Ipak me je uveo unutra, gurnuo na kauč i počeo snažno tući. Slomio mi je dva rebra. Nakon toga su pretražili kuću i uzeli radio, jedan kilogram kave, sto kuna, 20 maraka i ručni sat”, posvjedočio je Brkić.
Na meti pljačkaša u uniformama posebno su bile napuštene kuće iz kojih su otišle izbjeglice. Nakon što bi ih temeljito popljačkali, vojnici su ih spaljivali.
Bilo je slučajeva, ispričao je John Hill, u kojima su vidjeli kako cijele obitelji s djecom sudjeluju u pljački: “Imali bi tablice s nekog mjesta na obali, recimo Splita, došli bi do neke kuće, ušetali, ugrabili stvari i naslagali na krov automobila ili u prikolicu…”
“Vidjeli smo da je većina kuća demolirana, vrata su bila porazbijana, sve kuće su bile zapaljene i vidjelo se da su naglo napuštene i kasnije opljačkane. Ormari su bili razbijeni, namještaj je bio razbacan, uglavnom šporeti i mašine za pranje rublja, radija i televizori su odneseni. Najtužnije mi je bilo vidjeti kako su dječje sobe pretresene i opljačkane ili kad sam vidio porazbijane igračke”, opisao je pak svoja opažanja s kraja kolovoza 1995. Peter Marti, vojni promatrač UN-a.
Pošteđene su ostale samo one kuće koje su bile označene kao hrvatske. Prema tvrdnjama Johna Hilla, u označavanju objekata koji su navodno pripadali Hrvatima sudjelovali su pripadnici Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane RH (SIS).
Hill je na vlastite oči u selima oko Drniša svjedočio i kako su u pljački sudjelovali pripadnici MUP-a. “Civilna je policija usmjeravala promet i gledala kako njihovi kolege i civili pljačkaju. Čak su i stoku tovarili na prikolice. Oni (pljačkaši, op. a.) bi došli pred neku kuću, a policajac bi davao znak vozilima da prođu. Jedan je civilni policajac iz jedne kuće ukrcavao konje na kamionsku prikolicu da ih odveze. Tako je bilo duž cijele ceste koja vodi u Pakovo Selo. Radili su to cijelim putem”, rekao je nekadašnji zapovjednik međunarodne vojne policije u Sektoru jug.
Bilo je slučajeva, dodao je Hill, u kojima su vidjeli kako cijele obitelji s djecom sudjeluju u pljački: “Imali bi tablice s nekog mjesta na obali, recimo Splita, došli bi do neke kuće, ušetali, ugrabili stvari i naslagali na krov automobila ili u prikolicu… Čim bi se zaustavili, ljudi bi počeli piljiti u nas, a potom su nastavljali tamo gdje su stali.”
Osim splitskih registracija, tokom promatračkih misija na postolujnim područjima viđeni su i civilni automobili s područja Zadra i Šibenika. U krađi su zaticani povratnici, koji su ranije i sami bili žrtve pljačke i koji su se praktički jučer vratili u svoje opustošene domove. Ponekad su im pri iznošenju stvari iz srpskih kuća pomagali muškarci u vojnim uniformama.
Zbog kaotične situacije na terenu i općeg bezakonja, pripadnici UN-a obraćali su se lokalnim centralama HV-a. Neposredno nakon završetka “Oluje” u pravilu su od hrvatskih časnika dobivali odgovore kako “ne mogu kontrolirati situaciju u cijelom području”. Kada su vojnom vrhu i domaćim vlastima pokušali skrenuti pažnju na pljačku, rečeno im je da to ne čine vojnici nego kriminalci koji nose hrvatske uniforme.
“Kada bismo Čermaku i ostalim članovima hrvatskog vodstva rekli za pljačkanje i uništavanje, oni bi prvo negirali, a onda izjavljivali da to nisu mogli počiniti pripadnici HV-a i da moramo biti precizniji. A kad bismo mi bili precizniji i identificirali jedinice HV-a i broj vozila, jednostavno nije bilo odgovora s hrvatske strane, a pogotovo ne obećanja da će se to što smo im rekli istražiti”, rekao je haškim istražiteljima u listopadu 2005. Søren Liborius, operativni časnik promatrača misije Europske zajednice i vođa tima stacioniranog u Kninu za vrijeme “Oluje”.
“Bio sam čvrsto uvjeren da je postojala politika sustavnog uništavanja i pljačkanja kako bi se provelo etničko čišćenje, s obzirom na opseg uništavanja i na udaljenosti koje su hrvatske snage prelazile kako bi nastavile s razaranjem i na logističku podršku koju su za to dobivale. To nisu bili sporadični i spontani zločini. Oni su morali biti isplanirani unaprijed i morali su imati odobrenje viših zapovjednika kako bi se nekažnjeno kontinuirano provodili”, dodao je Liborius.
Međutim, bilo je i situacija u kojima hrvatskom vojnom vrhu nije bilo druge nego priznati da su pljačkaši pripadnici HV-a. Novosti su u posjedu dvije zapovijedi Ivana Čermaka iz prve polovice kolovoza 1995. godine u kojima general od vojne policije i Policijske postaje Knin zahtijeva formiranje specijalne ekipe. Sve sa zadatkom da se što prije pronađe UN-ova oprema, procijenjena na preko milijun američkih dolara, a koja je, navodi se, “neovlašteno otuđena od strane pripadnika HV-a”.
U tom navratu UN-ovcima je ukradeno nekoliko vozila natovarenih osobnim stvarima, buldožer, čistač mina, gusjeničar i druga inženjerijska oprema, a ranije su im ukradeni kompjuteri, radio-stanica, fotoaparati i civilna odjeća. Opljačkani su i promatrači Europske zajednice, kao i humanitarci Međunarodnog crvenog križa kojima je bio ukraden kamion.
Dio ukradene robe, posvjedočio je zapovjednik John Hill, koristio se za opremanje kontrolnih punktova policije koji su bili posvuda i na kojima se, tobože, trebala kontrolirati i otuđena imovina. Hill je u svom iskazu naveo da je 10. kolovoza 1995. vidio civilnu policiju kako pljačka kuće u Srbu i ukradene stvari odnosi na jedan slabo namješten punkt.
“Počeli su opremati kontrolne točke sa stvarima koje bi ukrali… Dođete do kontrolne točke, okrenete se, a onda ugledate dvije plave uniforme, izlaze iz neke kuće, nose veliki kauč… Svaki dan kad prođeš, kontrolne točke sve bolje izgledaju: jedan dan imaju stol, pa par stolica, pa kauč, pa peć uzetu iz neke kuće. To nije čuvanje imovine, to je oduzimanje za vlastite potrebe”, rekao je Hill.
Paralelno su, dodao je svjedok Jacques Morneau, tadašnji zapovjednik Kanadskog bataljuna UNPROFOR-a, kroz kontrolne punktove bez ikakvih problema prolazili kamioni s ukradenom robom. “Vidio sam to diljem mog područja odgovornosti. Katkad bih vidio da policija zaustavlja nekog takvog vozača i postavlja mu nekoliko pitanja pa ga pušta proći. Katkad bih vidio kako policajci vade neke predmete iz vozila i stavljaju ih sa strane a vozilo propuštaju. Nikad nisam vidio da bi nekoga od tih vozača uhapsili”, izjavio je Morneau.
Novosti su u posjedu dvije Čermakove zapovijedi iz prve polovice kolovoza 1995. u kojima od vojne policije i Policijske postaje Knin zahtijeva formiranje specijalne ekipe. Sve sa zadatkom da se što prije pronađe UN-ova oprema, procijenjena na preko milijun američkih dolara, a koja je, navodi se, “neovlašteno otuđena od strane pripadnika HV-a”
Do zaokreta u postupanju vojne i civilne policije dolazi početkom listopada 1995. godine, kada je, kao odgovor na do danas nerazriješeno ubojstvo devet starijih mještana istoimenog sela kraj Kistanja, pokrenuta operativna akcija “Varivode”. Vrh vojne policije tada je odlučio da će njihove jedinice biti uključene u rad na nadzornim punktovima temeljne i specijalne policije te da će u tom području djelovati motorizirane patrole.
Pukovnik Damir Kozić uskoro je izvijestio da su od 7. do 10. listopada 1995. legitimirana 1.282 pripadnika HV-a, da je pregledano 1.050 vozila HV-a, i da ih je naposljetku privedeno 36 zbog pljačke imovine, od čega je njih 15 zaradilo stegovne mjere. Nepoznato je koliko je osoba naposljetku optuženo, odnosno osuđeno zbog teške krađe i oružane pljačke nakon “Oluje”. Uvidom u nekoliko presuda Vojnog suda u Splitu, uvjerili smo se da su počinitelji u pravilu kažnjavani uvjetnim kaznama zatvora, prosječnog trajanja do jedne godine.
Klimava su bila i svjedočenja tadašnjih pripadnika hrvatskog državnog i vojnog vrha u Hagu, koji su odreda tvrdili da su nakon “Oluje” izdali brojne upute kojima se izričito zabranjuju sve vrste “nediscipliniranog ponašanja”.
Jure Radić, potpredsjednik Tuđmanove vlade i glavni operativac izmjene etničke slike krajinskog prostora, u svom je svjedočenju tako izjavio da hrvatske vlasti nisu imale plan progona Srba. Po njegovim riječima, napuštene kuće izbjeglih pljačkali su i palili “lopovi i probisvijeti u vojnim uniformama”, čemu se hrvatski državni vrh “oštro suprotstavljao”, ali “nije bilo dovoljno snaga za kontrolu cijeloga oslobođenog područja”. Kazao je i da je cilj Vladine Uredbe o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom iz rujna 1995. – kojom se izbjeglim Srbima imovina oduzimala ako se ne vrate u roku od 30 dana – bio “očuvanje napuštene imovine na način da se ona zaštiti od pljačke i paleža”.
Prave intencije takvog zakonskog rješenja ranije je, prilikom zaustavljanja Vlaka slobode 26. kolovoza 1995. godine u Karlovcu, obznanio Franjo Tuđman. U svom je govoru pozvao “hrvatske ljude da se ne osvećuju, da ne uništavaju kuće Srba koji su otišli”, jer je to “sada hrvatska imovina”.
“Mi moramo smjestiti tih svojih još uvijek 380.000 prognanika i izbjeglica, moramo ih smjestiti u domove, kuće i na imanja koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda i hrvatske države”, nastavio je Tuđman, pa na kraju poentirao: “A mi, draga hrvatska braćo i sestre, izgradimo svoju Hrvatsku u zemlju sreće i blagostanja. Izgradimo svoju Hrvatsku tako da ona bude, ne samo da više nikada iz nje ne odlaze ljudi hrvatski u sve krajeve i sve zemlje svijeta, nego da se u nju vraćaju. Bit će takvih sve više i bit će nam Hrvatska zemlja svih sloboda, blagostanja i sreće.”
Trideset godina kasnije područja na kojima se nekad vodila “borba” za posljednji komad namještaja i bijele tehnike, gotovo su u potpunosti demografski opustošena. Proći će, očigledno je, još pokoji popis stanovništva kako bi se ustanovilo da nema više srpske, a potom ni hrvatske “braće i sestara” koji bi ih koristili. Sve to u obećanoj zemlji “slobode, blagostanja i sreće”.
S pljačkašima u vlaku
Neposredno nakon završetka akcije “Oluja”, pljački u Kninu svjedočili su Silvana Srdoč i Hrvoje Polan, tadašnja novinarka i fotoreporter Feral Tribunea. U Knin su se uputili kako bi napravili reportažu o netom oslobođenom gradu, a ono što su tamo zatekli u međuvremenu preminuli Polan opisao je 11. kolovoza 2015. u tekstu za portal Forum.tm.
“Ukrcali smo se u Splitu u vlak koji je vlast besplatno organizirala za povratnike, kako su rekli, premda je bilo jasno da je situacija na terenu još daleko od sigurne (mine, zaostala eksplozivna sredstva, nepostojanje civilne vlasti), pa nije bilo nikakvih realnih preduvjeta za vraćanje građana. Kako bilo, krenuli smo. U vlaku sam vidio gomilu ljudi s praznim torbama. Razgovarajući s njima, nisam stekao dojam da se vraćaju kući. Siguran sam da je dio ljudi, naravno, želio otići pogledati što je ostalo od njihove imovine, ali najveći broj putnika zapravo je iskoristio besplatno organiziran prijevoz da ode po nešto što nije njihovo, da uzme, ukrade tuđe stvari jer su Kninjani otišli iz grada u kojem su bili samo pripadnici Hrvatske vojske”, napisao je fotoreporter.
“Čim smo došli, oni koji su se sramno predstavljali kao povratnici, počeli su puniti prazne torbe u obližnjoj kninskoj robnoj kući koja je na moje oči ispražnjena do posljednjeg artikla. Čak su i lutke iz izloga rastavili i odnijeli. Grabež je bila pripremljena i masovna. Ti su ‘povratnici’ jako dobro znali po što dolaze. Hrpe donesenih praznih torbi punile su se brzo i bezbrižno jer se ono malo nadležnih u uniformama samo cerekalo promatrajući tu nadrealnu situaciju”, dodao je Polan.
Nakon objave fotografija i teksta, redakciju Feral Tribunea je zbog prijetnji morala čuvati specijalna policija. “Svi su znali za razmjere pljačke, ali nitko nije želio govoriti o tome. Bilo je lakše zabiti glavu u pijesak, s intencijom da tamo ostanu zauvijek”, istaknuo je Polan.
