Slobodni dio Europe se iz prezira obično smatra “populističkim i ekstremističkim” i malo tko se potrudio da shvati što se događa u narodima koji su se otvoreno počeli suprotstavljati poretku koji je stvoren nakon Drugog svjetskog rata, a na istok Europe je proširen nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Međutim, ideje ne umiru. Čak i ako ih pokušate pokopati, one će uskrsnuti. Oživljavanja nacionalizma na periferiji Europe, Latinske Amerike i drugdje promiče viziju drugačije, alternativne političke teorije globalističkom liberalizmu. Odmah u početku treba napomenuti da govorimo o zdravom patriotizmu, osjećaju pripadnosti zajednici, čak i naroda u širem smislu, izvan granica nacionalnih država, kao što je slučaj s takozvanim “bolivarskim nacionalizmom” u Latinskoj Americi ili panarapskim antikolonijalnim nacionalizmom. U Europi imamo slučaj buđenja nacionalnog sentimenta u raznih naroda, koji se suprotstavlja monstrumu zvanom Europska unija, gdje ima svijetlih primjera, ali i izljeva šovinizma, koji samo šteti ideji nacionalnog oslobođenja i zbog toga ga treba marginalizirati i iskorijeniti s političke pozornice.
Antiimperijalistička borba u suvremenoj politici ima radikalno patriotski karakter, identitetski, antisistemski i vuče korijene iz pobuna u zemljama Trećeg svijeta. Predstavlja multipolarni svjetski poredak, koji je potpuno suprotan onome nametnutom od strane Washingtona, odnosno elite koja iz sjene vuče konce marioneta u Kongresu i Bijeloj kući.
Svatko danas može vidjeti da politički blokovi, koji su u srcu trenutnih geopolitičkih sukoba, više nisu oni stari ideološki blokovi koji su se natjecali u hegemoniji tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije za vrijeme Hladnog rata. Drugim riječima, prava politika se danas više izražava kroz tripartitnu napetosti između američkog liberalizma, sovjetskog komunizma i talijanskog i njemačkog nacifašizma, a još manje u jazu između kapitalističkog i socijalističkog bloka.
S padom Sovjetskog Saveza i pobjedom američkog liberalizma, nametnutog na globalnoj razini, carstvo američke hegemonije se s virtualne skale popelo do punog širenja neoliberalne ideologije u Sjedinjenim Državama, američkim saveznicima ili vazalima, koji, materijalno potpomognuti snagom NATO pakta, ideološkim pokrićem njihovog projekta žele uspostaviti globalnu dominaciju u svijetu.
Hegemonija može biti ostvarena kroz gospodarstvo i financijskom kontrolom, odnosno dužničkim ropstvom, kao i povećanjem izvoza velikih monopolista i korporacija prema nerazvijenim zemljama, gdje koriste jeftinu radnu snagu i povećanjem profita stječu veliki kapital.
Hegemonija “Američkog carstva” se provodi i kroz vojne intervencije, kako bi pokorile strateški važne nacionalne države. Osim toga, imperija mobilizira svoj aparat nevladinih udruga i obavještajnih službi u promicanju Obojenih revolucija, kojima se svrgavaju vlade koje se smatraju neprijateljima interesa bloka kojim vladaju London, Washington i Izrael, ne nužno ovim redoslijedom.
Ista ruka je koristila razne terorističke skupine na Bliskom istoku da destabilizira njima neprijateljske zemlje i nametne marionetsku vlast. Kada je potrebno, poseže se za jednostranim ekonomskim sankcijama, metoda koja se sve više koristi proteklih godina.
Trijumf liberalnog i američkog modela je dosegao vrhunac proglašavanjem imperativa liberalnih dogmi u ekonomiji i neizostavno globaliziranog svijeta s jednom vladom i jednim centrom. Činilo se da je zaista došao “kraj povijesti”, kojeg su svijetu navijestili Francis Fukuyama i američki neokonzervativci. Činilo se da smo ušli u eru apsolutne kontrole velikog financijskog kapitala u novom svjetskom poretku.
Međutim, povijest se nije zaustavila i nastavila je svoj put.
Kao što je podsjetio pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez, iste sudbonosne 1989. godine u kojoj je Francis Fukuyama objavio svoj esej o “kraju povijesti” u Caracasu je došlo do masovnog narodnog ustanka protiv prisilnih mjera strukturne prilagodbe neoliberalnom modelu. Tadašnji predsjednik Carlos Andres Perez, koji je na prosvjede reagirao nasiljem i ubojstvom stotine Venezuelanaca, nije mogao zaustaviti tijek povijesti.
Ljudi koji su se pobunili su vidjeli da će njihove sudbine biti pogažene buržujskom politikom neokolonijalne eksploatacije. Slične su se pobune sljedećih godina dogodile diljem svijeta, od kojih bi se mogao izdvojiti zapatistički ustanak 1994., bez obzira na to što su te pobune često propadale ili završavale korupcijom političkih klasa.
Ali su se pojavile nove političke snage, koje su se suočile s tiranijom velikog globalnog kapitala i njegovim vojnim krilom – američkom vojskom i NATO paktom u cjelini.
Duh antagonizma i pobune se širio u raznim dijelovima svijeta i na razne načine potkopavao imperijalističku dominaciju. Iako neke od tih sila datiraju prije hegemonije zapadnih sila i neke su u većoj ili manjoj mjeri bile prožete raznim ideologijama koje je porazio liberalizam, te snage se ne može oslikati ideološkim kriterijima starih antiliberalnih ideologija. One su prošle transformaciju, spojile su se i generirale novu subverzivnu ideologiju, koja ima nešto zajedničko s nacionalizmima Trećeg svijeta, patriotskim poticajima za nacionalnim oslobođenjem i sve dijele zajedničkog neprijatelja.
Govorimo o ideologijama kao što je “chavizam” u Venezueli, koji je nesumnjivo patriotska socijalistička doktrina, koja je uspjela stvoriti četvrti put u odnosu na liberalni kapitalizam, komunizam i šovinistički nacionalizam, pomiriti svoje “peroniste” i “velasquiste” s ciljem stvaranja države koja će se temeljiti na produktivnoj autonomiji radnika. Koji je bio njegov cilj? Kao što je navedeno u njegovom uratku “Plan de la Patria“, uspostaviti multipolarni svjetski poredak i učinkovito graditi socijalizam koji će se temeljiti na domoljubnim vrijednostima u Venezueli.
Baš kao što se dogodilo s Libijskom Džamahirijom Muammara Gaddafija, koja je izgrađena na političkoj doktrini pod utjecajem drugih ideologija, ali je također pokušala stvoriti svoj put. Uvažavajući klasnu borbu i nacionalnu emancipaciju, Gaddafi je dao narodu da se organiziran u Narodnim odborima, koji su odigrali ulogu povijesnog političkog subjekta. Dakle, Gaddafi nije isključivo računao na radničku klasu, nego na cijeli narod i sve ljude. Koji je bio njegov cilj? Stvaranje socijalne države temeljene na organskoj demokraciji, prirodnom socijalizmi i očuvanju tradicije, što je opisano u “Zelenoj knjizi“, gdje stoji da je prirodni zakon upravljao društvom prije pojave klasa.
A što je s Hezbollahom u Libanonu? Šiitske organizacije koja čuva identitet, ali je ujedno antiimperijalistička, anticionistička, antikapitalistička i možda najveći trn u oku cionizma i zapadne dominacije na Bliskom istoku. Programski manifest Hezbollaha poziva sve potlačene Libanona i svijeta da podignu oružje protiv “virusa amerikanizma”. Njegov cilj? Osloboditi muslimane, kršćane, Druze i sve Libanonce od marionetske vlade i uspostava države temeljene na religijskim vrijednostima, identitetu i gdje će socijalna pravda biti antikapitalistička i antikolonijalistička.
U ovaj popis možemo uvrstiti i stranku Baath u Siriji, posljednjeg predstavnika panarapskog nacionalizma, koja je rođena ideološkom sintezom nacionalnih i revolucionarnih osjećaja, pod utjecajem socijalizma, ali autentičnog patriotskog socijalizma svojstvenog Arapima, odbacujući klasični marksizam i buržujski šovinizam.
Nakon pada komunističkih i nacionalističkih režima, borba je nastavljena, ali je oblikovana drugom logikom. Nema više logika prošlosti i ideologija dvadesetog stoljeća i danas se jedine prave borbe vode između naroda svijeta, na različite načine, protiv globalizma i hiperkapitalizma koji predstavlja dugoročne interese anglo-američkog carstva i Izraela. Upravo zbog toga imamo izrazito jak otpor na periferiji i konformizam u centru.
Otpor statusu quo i Novom svjetskom poretku u suvremenom dobu odgovara obrani identiteta, što se počinje pojavljivati na periferiji Europe, među zemljama koje nisu ušle u EU i zemljama istoka Europe, poput Mađarske, iako još uvijek u latentnom obliku.
Postoje samo dvije mogućnosti i dvije strane barikade. Ako zauzmete stav jedne strane, vi ste automatski protiv druge i obrnuto. Svatko mora zauzeti svoju poziciju i više nema izgovora.
Povijesna sudbina zemalja poput Argentine, Brazila i većine Latinske Amerike ovisi na koju će se ljudi stranu svrstati. Na stranu otpora ili konformizma. Isto se odnosi i na zemlje poput Egipta, Turske i drugih arapskih zemalja. Ako se odluče uskladiti s anglo-američkim projektom, zauvijek će ostati kolonija carstva bankara i njihovih namjesnika.
Oni koji se odluče na otpor, suverenitet, uzimanje svoje povijesne sudbine u vlastite ruke, morat će hodati cestom revolucije, ne nužno onakvih o kakvima čitamo u povijesnim udžbenicima, ali ta revolucija podrazumijeva obranu svog suvereniteta i identiteta i traži žrtvu. To je borba koja će uništiti i kriminalizirati financijsku i poduzetničku elitu i ukinuti sva prava oligarhiji na političku zastupljenost. Primjer Sirije i Libanona su nam pokazali kakva se cijena ponekad mora platiti.
U kontekstu gore navedenog, vjerojatno je mnogima jasno da pojam nacionalizam ne treba poistovjećivati sa šovinizmom, da socijalna pravda nije komunizam iz 19. ili 20. stoljeća i juriš na “Zimski dvorac”.
Identitet, nacija, vjera, ideologija koja teži izgradnji socijalno pravedne države, možda komunističke koja zvuči kao utopija, sve su to elementi koje treba objediniti u pravednoj borbi protiv jedinog neprijatelja svjetskih naroda. To nam govori i da su oni koji rade na uništenju starih ideologija i uništenju identiteta i nacija, posebno na raspirivanju mržnje između različitih skupina koje se bore protiv neoliberalizma, ali i međusobno, zapravo odrađuju najvažniji dio posla u očuvanju unipolarnog svjetskog poretka i hegemonije financijske oligarhije koja vlada “Američkim carstvom”.
A naveli smo nekoliko primjera gdje su se uspjeli pomiriti nacionalizam i socijalizam, socijalizam i plemenski identitet, nacionalizam i socijalizam u Siriji ili vjerski identitet i sloboda i socijalna pravda za sve građane Libanona, za što se bori Hezbollah, a svima je zajednički nazivnik antiimperijalizam, sloboda i samoodređenje naroda. Dakle, može se! Samo treba htjeti. U suprotnom slučaju, možemo ostati konformisti ili pak čvrsto držati položaje iza barikada odavno transformiranih ideologija i vrijednosti prošlih stoljeća, čime se zapravo borimo da očuvamo status quo.
logično
Međutim, ideje ne umiru. Čak i ako ih pokušate pokopati, one će uskrsnuti. Oživljavanja nacionalizma na periferiji Europe, Latinske Amerike i drugdje promiče viziju drugačije, alternativne političke teorije globalističkom liberalizmu. Odmah u početku treba napomenuti da govorimo o zdravom patriotizmu, osjećaju pripadnosti zajednici, čak i naroda u širem smislu, izvan granica nacionalnih država, kao što je slučaj s takozvanim “bolivarskim nacionalizmom” u Latinskoj Americi ili panarapskim antikolonijalnim nacionalizmom. U Europi imamo slučaj buđenja nacionalnog sentimenta u raznih naroda, koji se suprotstavlja monstrumu zvanom Europska unija, gdje ima svijetlih primjera, ali i izljeva šovinizma, koji samo šteti ideji nacionalnog oslobođenja i zbog toga ga treba marginalizirati i iskorijeniti s političke pozornice.
Antiimperijalistička borba u suvremenoj politici ima radikalno patriotski karakter, identitetski, antisistemski i vuče korijene iz pobuna u zemljama Trećeg svijeta. Predstavlja multipolarni svjetski poredak, koji je potpuno suprotan onome nametnutom od strane Washingtona, odnosno elite koja iz sjene vuče konce marioneta u Kongresu i Bijeloj kući.
Svatko danas može vidjeti da politički blokovi, koji su u srcu trenutnih geopolitičkih sukoba, više nisu oni stari ideološki blokovi koji su se natjecali u hegemoniji tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije za vrijeme Hladnog rata. Drugim riječima, prava politika se danas više izražava kroz tripartitnu napetosti između američkog liberalizma, sovjetskog komunizma i talijanskog i njemačkog nacifašizma, a još manje u jazu između kapitalističkog i socijalističkog bloka.
S padom Sovjetskog Saveza i pobjedom američkog liberalizma, nametnutog na globalnoj razini, carstvo američke hegemonije se s virtualne skale popelo do punog širenja neoliberalne ideologije u Sjedinjenim Državama, američkim saveznicima ili vazalima, koji, materijalno potpomognuti snagom NATO pakta, ideološkim pokrićem njihovog projekta žele uspostaviti globalnu dominaciju u svijetu.
Hegemonija može biti ostvarena kroz gospodarstvo i financijskom kontrolom, odnosno dužničkim ropstvom, kao i povećanjem izvoza velikih monopolista i korporacija prema nerazvijenim zemljama, gdje koriste jeftinu radnu snagu i povećanjem profita stječu veliki kapital.
Hegemonija “Američkog carstva” se provodi i kroz vojne intervencije, kako bi pokorile strateški važne nacionalne države. Osim toga, imperija mobilizira svoj aparat nevladinih udruga i obavještajnih službi u promicanju Obojenih revolucija, kojima se svrgavaju vlade koje se smatraju neprijateljima interesa bloka kojim vladaju London, Washington i Izrael, ne nužno ovim redoslijedom.
Ista ruka je koristila razne terorističke skupine na Bliskom istoku da destabilizira njima neprijateljske zemlje i nametne marionetsku vlast. Kada je potrebno, poseže se za jednostranim ekonomskim sankcijama, metoda koja se sve više koristi proteklih godina.
Trijumf liberalnog i američkog modela je dosegao vrhunac proglašavanjem imperativa liberalnih dogmi u ekonomiji i neizostavno globaliziranog svijeta s jednom vladom i jednim centrom. Činilo se da je zaista došao “kraj povijesti”, kojeg su svijetu navijestili Francis Fukuyama i američki neokonzervativci. Činilo se da smo ušli u eru apsolutne kontrole velikog financijskog kapitala u novom svjetskom poretku.
Međutim, povijest se nije zaustavila i nastavila je svoj put.
Kao što je podsjetio pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez, iste sudbonosne 1989. godine u kojoj je Francis Fukuyama objavio svoj esej o “kraju povijesti” u Caracasu je došlo do masovnog narodnog ustanka protiv prisilnih mjera strukturne prilagodbe neoliberalnom modelu. Tadašnji predsjednik Carlos Andres Perez, koji je na prosvjede reagirao nasiljem i ubojstvom stotine Venezuelanaca, nije mogao zaustaviti tijek povijesti.
Ljudi koji su se pobunili su vidjeli da će njihove sudbine biti pogažene buržujskom politikom neokolonijalne eksploatacije. Slične su se pobune sljedećih godina dogodile diljem svijeta, od kojih bi se mogao izdvojiti zapatistički ustanak 1994., bez obzira na to što su te pobune često propadale ili završavale korupcijom političkih klasa.
Ali su se pojavile nove političke snage, koje su se suočile s tiranijom velikog globalnog kapitala i njegovim vojnim krilom – američkom vojskom i NATO paktom u cjelini.
Duh antagonizma i pobune se širio u raznim dijelovima svijeta i na razne načine potkopavao imperijalističku dominaciju. Iako neke od tih sila datiraju prije hegemonije zapadnih sila i neke su u većoj ili manjoj mjeri bile prožete raznim ideologijama koje je porazio liberalizam, te snage se ne može oslikati ideološkim kriterijima starih antiliberalnih ideologija. One su prošle transformaciju, spojile su se i generirale novu subverzivnu ideologiju, koja ima nešto zajedničko s nacionalizmima Trećeg svijeta, patriotskim poticajima za nacionalnim oslobođenjem i sve dijele zajedničkog neprijatelja.
Govorimo o ideologijama kao što je “chavizam” u Venezueli, koji je nesumnjivo patriotska socijalistička doktrina, koja je uspjela stvoriti četvrti put u odnosu na liberalni kapitalizam, komunizam i šovinistički nacionalizam, pomiriti svoje “peroniste” i “velasquiste” s ciljem stvaranja države koja će se temeljiti na produktivnoj autonomiji radnika. Koji je bio njegov cilj? Kao što je navedeno u njegovom uratku “Plan de la Patria“, uspostaviti multipolarni svjetski poredak i učinkovito graditi socijalizam koji će se temeljiti na domoljubnim vrijednostima u Venezueli.
Baš kao što se dogodilo s Libijskom Džamahirijom Muammara Gaddafija, koja je izgrađena na političkoj doktrini pod utjecajem drugih ideologija, ali je također pokušala stvoriti svoj put. Uvažavajući klasnu borbu i nacionalnu emancipaciju, Gaddafi je dao narodu da se organiziran u Narodnim odborima, koji su odigrali ulogu povijesnog političkog subjekta. Dakle, Gaddafi nije isključivo računao na radničku klasu, nego na cijeli narod i sve ljude. Koji je bio njegov cilj? Stvaranje socijalne države temeljene na organskoj demokraciji, prirodnom socijalizmi i očuvanju tradicije, što je opisano u “Zelenoj knjizi“, gdje stoji da je prirodni zakon upravljao društvom prije pojave klasa.
A što je s Hezbollahom u Libanonu? Šiitske organizacije koja čuva identitet, ali je ujedno antiimperijalistička, anticionistička, antikapitalistička i možda najveći trn u oku cionizma i zapadne dominacije na Bliskom istoku. Programski manifest Hezbollaha poziva sve potlačene Libanona i svijeta da podignu oružje protiv “virusa amerikanizma”. Njegov cilj? Osloboditi muslimane, kršćane, Druze i sve Libanonce od marionetske vlade i uspostava države temeljene na religijskim vrijednostima, identitetu i gdje će socijalna pravda biti antikapitalistička i antikolonijalistička.
U ovaj popis možemo uvrstiti i stranku Baath u Siriji, posljednjeg predstavnika panarapskog nacionalizma, koja je rođena ideološkom sintezom nacionalnih i revolucionarnih osjećaja, pod utjecajem socijalizma, ali autentičnog patriotskog socijalizma svojstvenog Arapima, odbacujući klasični marksizam i buržujski šovinizam.
Nakon pada komunističkih i nacionalističkih režima, borba je nastavljena, ali je oblikovana drugom logikom. Nema više logika prošlosti i ideologija dvadesetog stoljeća i danas se jedine prave borbe vode između naroda svijeta, na različite načine, protiv globalizma i hiperkapitalizma koji predstavlja dugoročne interese anglo-američkog carstva i Izraela. Upravo zbog toga imamo izrazito jak otpor na periferiji i konformizam u centru.
Otpor statusu quo i Novom svjetskom poretku u suvremenom dobu odgovara obrani identiteta, što se počinje pojavljivati na periferiji Europe, među zemljama koje nisu ušle u EU i zemljama istoka Europe, poput Mađarske, iako još uvijek u latentnom obliku.
Postoje samo dvije mogućnosti i dvije strane barikade. Ako zauzmete stav jedne strane, vi ste automatski protiv druge i obrnuto. Svatko mora zauzeti svoju poziciju i više nema izgovora.
Povijesna sudbina zemalja poput Argentine, Brazila i većine Latinske Amerike ovisi na koju će se ljudi stranu svrstati. Na stranu otpora ili konformizma. Isto se odnosi i na zemlje poput Egipta, Turske i drugih arapskih zemalja. Ako se odluče uskladiti s anglo-američkim projektom, zauvijek će ostati kolonija carstva bankara i njihovih namjesnika.
Oni koji se odluče na otpor, suverenitet, uzimanje svoje povijesne sudbine u vlastite ruke, morat će hodati cestom revolucije, ne nužno onakvih o kakvima čitamo u povijesnim udžbenicima, ali ta revolucija podrazumijeva obranu svog suvereniteta i identiteta i traži žrtvu. To je borba koja će uništiti i kriminalizirati financijsku i poduzetničku elitu i ukinuti sva prava oligarhiji na političku zastupljenost. Primjer Sirije i Libanona su nam pokazali kakva se cijena ponekad mora platiti.
U kontekstu gore navedenog, vjerojatno je mnogima jasno da pojam nacionalizam ne treba poistovjećivati sa šovinizmom, da socijalna pravda nije komunizam iz 19. ili 20. stoljeća i juriš na “Zimski dvorac”.
Identitet, nacija, vjera, ideologija koja teži izgradnji socijalno pravedne države, možda komunističke koja zvuči kao utopija, sve su to elementi koje treba objediniti u pravednoj borbi protiv jedinog neprijatelja svjetskih naroda. To nam govori i da su oni koji rade na uništenju starih ideologija i uništenju identiteta i nacija, posebno na raspirivanju mržnje između različitih skupina koje se bore protiv neoliberalizma, ali i međusobno, zapravo odrađuju najvažniji dio posla u očuvanju unipolarnog svjetskog poretka i hegemonije financijske oligarhije koja vlada “Američkim carstvom”.
A naveli smo nekoliko primjera gdje su se uspjeli pomiriti nacionalizam i socijalizam, socijalizam i plemenski identitet, nacionalizam i socijalizam u Siriji ili vjerski identitet i sloboda i socijalna pravda za sve građane Libanona, za što se bori Hezbollah, a svima je zajednički nazivnik antiimperijalizam, sloboda i samoodređenje naroda. Dakle, može se! Samo treba htjeti. U suprotnom slučaju, možemo ostati konformisti ili pak čvrsto držati položaje iza barikada odavno transformiranih ideologija i vrijednosti prošlih stoljeća, čime se zapravo borimo da očuvamo status quo.
logično
