PRIJE nekoliko tjedana premijer Islanda je podnio ostavku. Razlog podnošenja ostavke bio je skandal u kojemu je njegovo ime povezano s „papirima iz Paname“, tj. dovedeno je u kontekst izbjegavanja plaćanja poreza putem offshore poreznih oaza. Premijer nije dao ostavku zato jer je dobra i moralna osoba te je osjetio grižnju savjesti. Mislim da je tako nešto teško očekivati od političara, bez obzira o kojem se dijelu svijeta radilo te bez obzira koliko napredni bili demokratski sustavi i standardi. Ne, premijera su na ostavku prisilili masovni javni prosvjedi, te javni pritisak.
Hrvati ne znaju, ili ne žele javnim pritiskom mijenjati politiku
S druge strane, Hrvati su u svojih 25 godina demokracije dokazali da – ne znaju prosvjedovati niti javnim pritiskom izvršiti promjene u ponašanju vlasti ili političara općenito. Hrvati će uporno glasati po matrici „naši i vaši“ bez obzira koliko to „naši“ ili „vaši“ zaslužuju. Stoga i imamo vlast kakvu imamo – ne kaže se bez razloga da se u demokraciji dobiva vlast kakva se zaslužuje.
Zato ovih dana nismo vidjeli masovni, jasni i glasno artikulirani pritisak javnosti zbog toga što je Karamarko (posredno) godinama bio na platnoj listi MOL-a. Da bi se danas, začuđujuće, zalagao za izmjenu politike države koja bi najviše pogodovala upravo MOL-u. Za takvo nešto, u zemljama razvijene demokracije, Karamarko bi već odavno bio politički mrtvac za sva vremena. A prvi bi ga se odrekao – HDZ. Umjesto toga, stranka se javno zaklinje na vječnu odanost milom vođi, a HDZ u istraživanjima javnog mijenja i dalje bespogovorno dobiva svojih tridesetak posto podrške.
Time je teza s početka ovog teksta dokazana – hrvatska javnost jednostavno ne zna i / ili ne želi javnim pritiskom, pa i putem masovnih demonstracija, mijenjati javne politike i političare. Prosječni građanin će prije odmahnuti rukom uz komentar „Ma svi oni tako i onako to rade“ nego li izaći na javni prosvjed.
Da, rade, upravo zato jer ih se pušta.
Jesmo li u svojoj rezignaciji došli do stupnja da nas je baš briga i za djecu?
Prodaja nacionalnih interesa za siću od par tisuća eura mjesečno očigledno nije razlog da građani izađu na ulice. Neće prosvjedovati ni zbog ubrzane devastacije javnog zdravstva. Zdravstvo se i tako već desetljećima u javnoj i političkoj komunikaciji priprema za privatizaciju, pa još jedan korak (ili nekoliko njih) u tom smjeru nikoga ne uzbuđuje previše. Rezignacija je postojana.
No jesmo li u svojoj rezignaciji došli do stupnja da nas je baš briga i za djecu?
Možda čak i da. Djeca su, nažalost, godinama zloupotrebljavana u političkim i ideološkim kampanjama. Pored političara, koji će se bez imalo srama u kampanji lijepiti za klince, gurati ih u prve redove na svojim predizbornim skupovima, djeca su se pokazala kao i savršeno ideološko oružje, pogotovo neokonzervativnih katolibanskih inicijativa.
Jesmo li zbog toga toliko oguglali, da sada, kada je na red došlo pitanje koje će najozbiljnije utjecati na budućnost naše djece, da ćemo opet jednostavno rezignirano odmahnuti rukom?
Hrvati - prvaci u pronalaženju izgovora
Sport u kojemu su Hrvati valjda svjetski prvaci je – pronalaženje izgovora. Bilo je već prosvjeda u Hrvatskoj, većih ili manjih. No uvijek nešto nije valjalo. Kada su se bunili sindikati, pogotovo školski, prvo pitanje po svim medijima i društvenim mrežama je bilo – zašto se uvijek bune samo radi svojih plaća, zašto se nekada ne pobune radi uvjeta i načina na koji se provodi obrazovanje u Hrvatskoj. Evo sad se bune baš zbog toga.
Drugom pak prilikom prosvjedi nisu bili dobri zato jer iza njih stoji ova ili ona stranka. „To je sve politika“. Dobro jutro, sve u društvu i jest politika, no naš je problem što smo kao društvo politiku prepustili isključivo – političarima. No ovoga puta se toga ne trebate bojati. Opozicijski prvak se o političkim događajima izjašnjava jednako često kao i premijer, što znači – gotovo nikada, a i onda kada se oglasi, to radi zato jer mora. Vjerojatno sad negdje u Taču promišlja visoku politiku, i samozadovoljno smatra kako „priređivanje pakla“ znači jednom mjesečno na aktualnom satu u Saboru retorički satrti zastupnike HDZ-a. Neš` ti izazova.
Gdje ćeš ti biti 1.6.2016.?
Faktično ukidanje kurikularne reforme do koje je dovela politika ove Vlade, stvarno je i preozbiljno kršenje prava svakog djeteta. Prava na bolje obrazovanje. Obrazovanje koje će djecu pripremiti za 21., a ne za 17. stoljeće. Obrazovanja koje će ih učiti kritički promišljati, misliti svojom glavom. Koje će ih naučiti učiti. Koje će im omogućiti bolju budućnost.
Žalosno je da javne politike u Hrvatskoj danas kroje ljudi kojima bi bilo draže da ostanemo što gluplji, što pasivniji, i što povodljiviji. Ukratko da i generacije koje odgajamo što više odgojimo kao – ovce. Ili stado.
Baš zato je i vrijeme da konačno svi skupa poslušamo jedan stari grafit: „Otpor, stoko!“
Zato, gdje ćeš ti biti 1. 6. 2016?
index
Hrvati ne znaju, ili ne žele javnim pritiskom mijenjati politiku
S druge strane, Hrvati su u svojih 25 godina demokracije dokazali da – ne znaju prosvjedovati niti javnim pritiskom izvršiti promjene u ponašanju vlasti ili političara općenito. Hrvati će uporno glasati po matrici „naši i vaši“ bez obzira koliko to „naši“ ili „vaši“ zaslužuju. Stoga i imamo vlast kakvu imamo – ne kaže se bez razloga da se u demokraciji dobiva vlast kakva se zaslužuje.
Zato ovih dana nismo vidjeli masovni, jasni i glasno artikulirani pritisak javnosti zbog toga što je Karamarko (posredno) godinama bio na platnoj listi MOL-a. Da bi se danas, začuđujuće, zalagao za izmjenu politike države koja bi najviše pogodovala upravo MOL-u. Za takvo nešto, u zemljama razvijene demokracije, Karamarko bi već odavno bio politički mrtvac za sva vremena. A prvi bi ga se odrekao – HDZ. Umjesto toga, stranka se javno zaklinje na vječnu odanost milom vođi, a HDZ u istraživanjima javnog mijenja i dalje bespogovorno dobiva svojih tridesetak posto podrške.
Time je teza s početka ovog teksta dokazana – hrvatska javnost jednostavno ne zna i / ili ne želi javnim pritiskom, pa i putem masovnih demonstracija, mijenjati javne politike i političare. Prosječni građanin će prije odmahnuti rukom uz komentar „Ma svi oni tako i onako to rade“ nego li izaći na javni prosvjed.
Da, rade, upravo zato jer ih se pušta.
Jesmo li u svojoj rezignaciji došli do stupnja da nas je baš briga i za djecu?
Prodaja nacionalnih interesa za siću od par tisuća eura mjesečno očigledno nije razlog da građani izađu na ulice. Neće prosvjedovati ni zbog ubrzane devastacije javnog zdravstva. Zdravstvo se i tako već desetljećima u javnoj i političkoj komunikaciji priprema za privatizaciju, pa još jedan korak (ili nekoliko njih) u tom smjeru nikoga ne uzbuđuje previše. Rezignacija je postojana.
No jesmo li u svojoj rezignaciji došli do stupnja da nas je baš briga i za djecu?
Možda čak i da. Djeca su, nažalost, godinama zloupotrebljavana u političkim i ideološkim kampanjama. Pored političara, koji će se bez imalo srama u kampanji lijepiti za klince, gurati ih u prve redove na svojim predizbornim skupovima, djeca su se pokazala kao i savršeno ideološko oružje, pogotovo neokonzervativnih katolibanskih inicijativa.
Jesmo li zbog toga toliko oguglali, da sada, kada je na red došlo pitanje koje će najozbiljnije utjecati na budućnost naše djece, da ćemo opet jednostavno rezignirano odmahnuti rukom?
Hrvati - prvaci u pronalaženju izgovora
Sport u kojemu su Hrvati valjda svjetski prvaci je – pronalaženje izgovora. Bilo je već prosvjeda u Hrvatskoj, većih ili manjih. No uvijek nešto nije valjalo. Kada su se bunili sindikati, pogotovo školski, prvo pitanje po svim medijima i društvenim mrežama je bilo – zašto se uvijek bune samo radi svojih plaća, zašto se nekada ne pobune radi uvjeta i načina na koji se provodi obrazovanje u Hrvatskoj. Evo sad se bune baš zbog toga.
Drugom pak prilikom prosvjedi nisu bili dobri zato jer iza njih stoji ova ili ona stranka. „To je sve politika“. Dobro jutro, sve u društvu i jest politika, no naš je problem što smo kao društvo politiku prepustili isključivo – političarima. No ovoga puta se toga ne trebate bojati. Opozicijski prvak se o političkim događajima izjašnjava jednako često kao i premijer, što znači – gotovo nikada, a i onda kada se oglasi, to radi zato jer mora. Vjerojatno sad negdje u Taču promišlja visoku politiku, i samozadovoljno smatra kako „priređivanje pakla“ znači jednom mjesečno na aktualnom satu u Saboru retorički satrti zastupnike HDZ-a. Neš` ti izazova.
Gdje ćeš ti biti 1.6.2016.?
Faktično ukidanje kurikularne reforme do koje je dovela politika ove Vlade, stvarno je i preozbiljno kršenje prava svakog djeteta. Prava na bolje obrazovanje. Obrazovanje koje će djecu pripremiti za 21., a ne za 17. stoljeće. Obrazovanja koje će ih učiti kritički promišljati, misliti svojom glavom. Koje će ih naučiti učiti. Koje će im omogućiti bolju budućnost.
Žalosno je da javne politike u Hrvatskoj danas kroje ljudi kojima bi bilo draže da ostanemo što gluplji, što pasivniji, i što povodljiviji. Ukratko da i generacije koje odgajamo što više odgojimo kao – ovce. Ili stado.
Baš zato je i vrijeme da konačno svi skupa poslušamo jedan stari grafit: „Otpor, stoko!“
Zato, gdje ćeš ti biti 1. 6. 2016?
> Informacije o prosvjedu koji će se održati u srijedu pročitajteOVDJE.
index
