Bilo bi najlakše reći da se onog Ivicu Todorića više ne može podnijeti, ali to jednostavno ne odgovara istini. Podnosit ćemo ga naime još dugo i mukotrpno, jer nemamo baš izbora ni drugog načina, ili se makar tako čini, a prilično je uvjerljivo. Kritična masa klasnog bunta koji bi ga svukao s gazdujućeg trona ovog politički ubogog strništa, sad već i znatno šire todorićiziranog negoli bi se prostirala sama Hrvatska, daleko je od iole dostatne mjere. Niti neka po nj kobna tržišna konstelacija nije izvjesna, jer su svi mehanizmi državne ekonomske politike već gotovo dva desetljeća upregnuti dosljedno u njegovu korist.
Podnosit ćemo ga tako skupa s uznapredovalom mu ohološću i samoljubljem, s njegovim dvorcima i helikopterima, s velikim medijima koji ga se najbliže dotiču onda kad izvještavaju o pasioniranom kolekcioniranju dizajnerskih torbica njegove kćeri i vezi njegova sina sa stranom manekenkom, te s fabuloznim institucijama pravne države koje čavlima zakucavaju vrata svojih ormara da iz njih ne poispadaju adaktirani spisi o Todorićevim dubioznim posezanjima u državne robne rezerve, o uvođenju bonova kao alternativne monete u liberalni platni promet ili, još ranije, o fluidnoj privatizaciji nekih od klasičnih hitova domaće privrede. Ali što je najgore, međutim, podnosit ćemo i njegove tiranske najave poput ove najaktualnije o skorome masovnom otpuštanju radnika iz Agrokorova sistema s oko 65 tisuća zaposlenih.
Ivica Todorić pritom ne tumači koga će i odakle najuriti, mada saznajemo da se radi o tisućama ljudi iz manje važnih područja njegova poslovanja. Na to se nadovezao manje uvjerljivom izjavom da će drugdje još više njih kasnije i zaposliti. A nije niti dužan opravdavati vlastite odluke, imajući zakonsko pravo da ne razmišlja o socijalnom aspektu poslovanja, nego o svom profitu. Dok oni koji rade u Agrokoru počinju nakon tih njegovih riječi još žešće drhtati u egzistencijalnom grču, jer ne znaju hoće li zapošljavati i one koje prethodno otpusti, te ne znaju zašto nam to lijepo i ne kaže, Todorić nastavlja oplakivati vlastiti patnički fatum: „Nas se nikad nije razumjelo, a i logično je da nas se ne razumije. To što mi radimo su stvarno delikatni, izazovni i ozbiljni poslovi. Izvanredno koristimo prilike na tržištu(...) Agrokor se krivo percipira. Agrokor je najveći partner državnog proračuna, Agrokor je najveći partner Ine, Agrokor je najveći partner Hrvatskog telekoma, najveći partner osiguravajućih društava, transportera“, itd.
Taj se ionako već odavno uživio u lik neshvaćenog genija osamljenog u visovima do kojih ne dopire uvid prosječnog smrtnika. Ali podsjetimo se kako nas je dopalo zlo da nam jedan ordinarni skorojević može uvaljivati takve budalaštine i bezobraštine. Inače, bar smo imali sreću da ga pred novinarima nije bilo gotovo pune dvije godine. Bit će da je i njega malo iznurila kriza, zatim proboj u Srbiju i Sloveniju, uz konstantni osjećaj neuklopljenosti među sunarodnjacima od kojih on lično eksploatira otprilike svakoga dvadesetog koji uopće ima sreću da bude zaposlen.
Tamo visoko neki mudruju o onom što raja ne razumije (FOTO: Flickr/Karmen B Photography)
Nikad neće biti dovoljno puta ponovljeno da su dva politička momenta temeljno odredila poslijeratnu sudbinu Todorića i Hrvatske, neodvojive jedno od drugoga. Prvo, kronološki, kontrarevolucionarna prevorba i privatizacija nisu bile provedive bez okrupnjavanja vlasništva u rukama manjeg broja pojedinaca; Franjo Tuđman je to prostački, ali vjerodostojno izrekao u čuvenoj viziji nacije s 200 velikaških obitelji. Puneći nacionalne akumulatore kapitala, Tuđman je napomenuo također da se uostalom ni Rockefeller nije bogatio na pošten način. Zato i Todorić cifra svoj profit kao stvar od općeg interesa. No sve da takvo koncentriranje moći i nije provedeno na početku, zbilo bi se nakon prve veće krize koja bi u svakom slučaju, prije ili kasnije, bila neizbježna. Tko to ne razumije, previdio je osnove funkcioniranja kapitalizma, Moloha upravo krizom hranjenog.
Todorić je u tom pogledu bio jedan od Tuđmanovih posvećenika, zahvaljujući političkoj konjunkturnosti oca mu Ante, i već potkraj rata su razna izdašna poduzeća njemu serijski isporučivana u posjed kao budućem najvećem privatniku i najvećem partneru svega ostalog najvećeg. A drugo jest zatim činjenica da je dugoročna potrošačka i uvoznička te kreditna ekonomska orijentacija Hrvatske ionako određena neovisno o volji Ivice Todorića pa je on tek njezin produkt. Nauštrb izvoza, potrošnji je podređena i monetarna politika i projekt sanacije banaka u formi skupo opremljenih udavača kojih se roditelji žele čim prije riješiti.
U kratkim crtama, to bi bilo sve ono najvažnije što je Todorića izvelo na poziciju grandomanskog mudrosera koji će nas narednih desetljeća daviti velikodušnim procjenama svojih iznimnih sposobnosti menadžera i enterpreneura. I još gore od toga, rekosmo, koji će svoje poslovne manevre i tek ovlašno najavljena žrtvovanja tisuća ili desetaka tisuća ljudi garnirati kuknjavom nad vlastitim mukama. Jer danas u vezi s tim nitko više ne može ili neće poduzeti ništa, jer je Todorić too big to fail, kao što kažu za svaku sistemski zaštićenu, nedodirljivu marku. Sve dok izmrcvarena raja svake druge ili treće ili četvrte generacije ovdje ili ondje ne odbaci sve zadane joj obzire i dobrano preuredi odnose među naoko nespojivim društvenim slojevima.
lupiga
