Kad se tog jutra probudio u 'našoj Hrvatskoj', psihijatar Božo Petrov na vlastitoj je koži iskusio posljedice društvene polarizacije koja već godinama razara Hrvatsku i zapadni svijet. Na svim kanalima preko kojih komunicira s glasačima i javnošću saborski zastupnik, bivši predsjednik Sabora i bivši gradonačelnik Metkovića suočio se s gnjusnim izljevima mržnje. Skriveni iza paravana 'društvenih mreža', mnogi su njemu i njegovima poželjeli nesreću istodobno ne dopuštajući mu da iskaže svoje stavove, razmišljanja i životne preferencije. Riječi i djela su to koja zaslužuju osudu i koja se ničime ne mogu opravdati, ni izjavom koju je doktor medicine izrekao dan prije, pa je ponovio na istim društvenim mrežama.
Govoreći o LGBTIQ zajednici, ili nekim njezinim dijelovima, čelnik Mosta poručio im je da se '…trebaju probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to'. Kao i mnogo puta dosad, Petrov nije bio dovoljno precizan. Nije poznato tko su to oni? Koja je i čija to 'naša Hrvatska'? O kakvoj se manjini radi? Tko smo to mi koji toleriramo? I što to točno toleriramo? Svjetski rekord političke nejasnoće u rečenici od 17 riječi.
Rečenica je to kilometrima udaljena od osnovnih ideja i poruka ove političke platforme pri njezinu izlasku na nacionalnu pozornicu 2015. godine. Tada, a i godinama kasnije, Most se profilirao kao reformska stranka mlađih ljudi kojima su sekundarna ideološka pitanja. Osnovni je cilj bio dovesti u red 'našu Hrvatsku' – manjom i učinkovitijom javnom upravom, nultom tolerancijom za korumpirano pravosuđe, buđenjem gospodarstva koje nije utemeljeno na političkom klijentelizmu. Ni desno, ni lijevo – samo promjene. U svojoj prvoj inkarnaciji Most je nalikovao reformskoj platformi koja može, ako ne ugroziti, onda barem utjecati na djelovanje i vladavinu HDZ-a i SDP-a. Mnogo toga nakon inicijalnog zova novih snaga dovelo je u pitanje iskrene namjere onih koji vode stranku.
Ukrivo je krenulo već 6. studenoga 2015. godine i ovjerom kod javnog bilježnika da neće biti koalicije ni s jednom od dvije tada velike političke stranke. Ako pak dođe do nje, 'ja, Božo Petrov, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista te svoj eventualni saborski mandat staviti Mostu na raspolaganje'. Svi znamo kako je to završilo.
Preko noći sklopljena je 'koalicija s HDZ-om', koja se nije smjela tako zvati, a nakon novih izbora i prava koalicija, ovoga puta pod vodstvom Andreja Plenkovića. Nakon početnih trzavica predsjednik Vlade odlučio je srušiti 'prijateljske' mostove. U tim trenucima, baš kao i prije izbora 2015. godine, retorika Mosta nije se mijenjala – jedini pravi protivnici HDZ-a, reformska stranka, prava snaga koja može pomaknuti Hrvatsku.
Danas, nakon više godina i nekoliko izbornih ciklusa, malo tko vjeruje u tu priču, a kako politika živi od priča, trebalo je osmisliti novu. U ljeto 2021. godine čelnici ove stranke odlučili su se jasnije ideološki pozicionirati, i to otvaranjem teme o pravima i statusu pripadnika LGBTIQ zajednice. Ugledavši se u mađarsku priču Viktora Orbana, namjeravali su osvojiti dio zagušenog konzervativnog političkog spektra. Pritom su zanemarili činjenicu da je Orbanu zaoštravanje pozicije prema osobama drukčije seksualne orijentacije manevar pred izbore na kojima će možda biti suočen s porazom. Služi mu tome da posvađa stranke različitih ideoloških predznaka koje su se udružile da ga sruše. Nisu predvidjeli ni to da Hrvatska, na sreću, nije Mađarska i da ovdje vlast ne vlada medijima.
Još su lošije procijenili trendove svoje osnovne biračke baze, a to su mlađe osobe. Podaci Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuju da je među mladima u Hrvatskoj upravo u stavovima prema LGBTIQ zajednici došlo do najvećeg pomaka, i to u smjeru smanjivanja predrasuda prema njima i sve pozitivnijeg pogleda na mogućnosti ostvarivanja određenih prava poput posvajanja djece. Podcijenili su pomalo mostovci i svoje političke protivnike iz istog dijela političkog spektra poput Domovinskog pokreta, jer se nije upecao na ovu udicu, te naročito Andreja Plenkovića, a koji ih je, nimalo prilično i bez puno empatije, počeo prozivati 'mekušcima', 'plačljivcima'… Posljedica navedenog bio je uzmak od inicijalnih pozicija i preuzimanje uloge žrtve.
Nekima će zasmetati, ali u pluralnom demokratskom društvu treba stalno braniti prostor slobode mišljenja. U toj borbi u 'našoj Hrvatskoj' ima mjesta i za izjave poput one psihijatra Petrova. Ona neće pridonijeti razvoju našeg društva, ali ga ne može ni značajno ugroziti. Ostat će ona, od javnosti ovjerena, kao dokaz nepromišljenosti i jalovog političkog manevra u kojem je jedan obećavajući politički projekt izašao iz ormara. Neuspješno.
