Razumijevanje svijeta, osobito onog segmenta koji se putem jezika, kulture i političkih izbora strukturirao kao nama najbliži odnosno naš, premda bi ga trebali poimati kao naš ali ne samo naš svijet, nije samo racionalna aktivnost. Ne želim imitirati Karla Marx, ali se slažem s njime – misliti svijet i društvo nije dovoljno.
U društvu je potrebno djelovati, ali ne na način egzekutora onih koji nam ne odgovaraju. Egzekutori ne misle društvo, oni to društvo ubijaju.
Da ne bismo bili mislitelji bez prakse ili, pak, egzekutori, iznimno je bitno da nama najbliži segment svijeta kojeg doživljavamo kao čitav svijet uvijek mislimo kao nešto što je ”naše ali ne samo i isključivo naše”.
Tko ovo nije u stanju shvatiti, bilo bi dobro za njega, ali i sve one s kojima dolazi u kontakt, da razvije agorafobiju. Trebamo se, da skratim, zalagati za to da stvorimo društvo po mjeri mnogih odnosno svih.
Jedini kriterij je da se u tom društvu mnogih i svih ne poseže za nasiljem, oni koji posežu za nasiljem ne mogu i ne smiju pripadati našem svijetu.
Posljednjih dana se, u intelektualnom smislu, družim s knjigama i mislima Amosa Oza. On, naime, smatra kako svi ljudi imaju jednu zajedničku karakteristiku – ljude ne povezuje metafizičnost njihove biti, kao što su to, primjerice, smatrali skolastički mislitelji, nego bol.
Svaki čovjek se višestruko odnosi prema boli, bol ga neprestano prati. Čovjek osjeća bol, zna što je bol i, što je porazno, zna kada njegovi postupci drugim ljudima uzrokuje bol. Nasilnici žele da drugi osjete bol, oni su dileri boli.
Najgori među nama su odlučili zarađivati na dilanju boli. Ove dilere bi trebalo učinkovito sankcionirati. Naravno da to sadašnje hrvatsko društvo nije u stanju učiniti. Ovdje su mnogi razvili tvrdokornu ovisnost o nanošenju boli.
Politički dileri boli pobijedili su na prošlim izborima, oni su pobjeđivali i na prethodnim izborima, baš kao što će, izvan svake sumnje, pobijediti i na sljedećim izborima. Nama na birališta ne izlaze birači ili glasači, nego ovisnici.
Zanimljivo je da za ove dilere glasaju oni kojima upravo ti dileri prodaju bol u različitim pakiranjima i dozama – ponekad je to bol siromaštva zbog niskih plaća i mirovina, ponekad je to bol neprimjerenog smještaja jer se besramno kasni s obnovom u potresu stradalih kuća, ponekad je to bol zbog uznapredovale bolesti zbog nedostupne zdravstvene zaštite, ponekad je to bol samoće zbog odseljenih potomaka za koje nije bilo mjesta u ovoj državi itd.
No, ne treba osuđivati one koji izlaze na birališta kako bi glasovali za one koji zgrću bogatstvo, materijalno i društveno-reputacijski, tako što im prodaju različite doze boli. Ne, nisu oni krivi, riječ je o ovisnicima koje nitko ne liječi, jer, uvjeren sam, malobrojni vide u čemu je bit problema, a i oni koji vide problem, odbijaju se uhvatiti u koštac s njime.
Slika, događaj ili simbolični čin koji mi je najsnažnije uprizorio nezrelost hrvatskog društva je točka koja ujedno spaja i razdvaja, povezuje i dijeli naše poimanje života i smrti, a to je sahrana Franje Tuđmana.
Tuđmana često spominjem upravo zbog ove značenjske dimenzije života i smrti našeg društva u pokušaju. Za društvo u pokušaju ne vrijedi ono što sam na početku kolumne istaknuo, ono ne može biti ”naše ali ne samo naše”.
Ono, baš kao i svaki pokušaj, ima više karakteristika nečega što nije nego nečega što jest. Kako bilo, u ovoj sahrani nalazi se simbolički kondenzat svega što je pogrešno u našem društvu u pokušaju. Dok to ne shvatimo, ne možemo se mijenjati.
Podsjetit ću čitatelje da je Tuđman umro kao predsjednik države, iako je mjesecima bolovao od smrtonosne bolesti. Znao je da je bolestan, znao je da umire, znao je da nije u stanju obnašati funkciju predsjednika države, ali ga to nije spriječilo da i dalje bude ono što nikada nije trebao biti, a to je predsjednik države.
On je, baš kao i svi političari s diktatorskim ili autokratskim crtama, odlučio upravljati državom neovisno o tome je li živ ili mrtav. Svoje namjere je realizirao, njegova smrt i dalje upravlja ovom državom.
U njegovo ime Vladom upravlja Andrej Plenković, baš kao što u njegovo ime, ali s krajnje ograničenim ovlastima, na Pantovčaku stoluje Zoran Milanović.
Ovo država i dalje opstoji kao točka u kojoj se spajaju život i smrt, bez da se razdvajaju. Kada nije moguće razlikovati život od smrti, uzaludna je nada da će se nešto samo od sebe promijeniti. Neće, smrt je nepromjenjiva.
Ova sahrana je simbolički značajna jer je sve rekla o Tuđmanu, ali i o nama. Tu riječ o nama i Tuđmanu nismo izrekli mi, mi to jednostavno nismo u stanju učiniti, to su napravili drugi.
Tuđman nas je, ne zbog bolesnog tijela, nego zbog bolesnih ideja, s punim izbornim legitimitetom, jer su birači uporno birali njega i njegovu političku bolest, doveo u izolaciju, u političko izopćenje.
Iako je umro kao aktivni političar, kao predsjednik države, koji je po tadašnjim ustavnim ovlastima imao gotovo neograničenu moć, na njegovu sahranu su od stranih dužnosnika došli samo mađarski premijer i turski predsjednik. Ostali nisu došli, ne zbog toga što su imali nešto protiv Hrvatske, nego upravo suprotno – nisu došli zbog toga što im je stalo do Hrvatske, ne do Tuđmanove, poslušne i izolirane Hrvatske, nego do Hrvatske kao ponosne, demokratske, europske države koja ne počiva na dilanju boli i na nemogućnosti razdvajanja života od smrti.
Tuđmanu, dakle, nije bilo stalo do Hrvatske, on je vodio računa samo o sebi, on je Hrvatsku podložio sebi i svojima, iskoristio ju je, ponizio, posvađao s demokratskim svijetom i izolirao.
Zato su na njegovoj sahrani, kada je riječ o službenim osobama, bili najzastupljeniji grobari.
Istina o Hrvatskoj se tada, ali i sada, nalazi izvan granice ove države stvorene po mjeri dilera boli. Mi tu istinu ne vidimo, ali je živimo sukladno zadanom kriteriju točke koja spaja smrt i život, a da ih nikada ne razdvaja.
Ovo je država boli i to ne boli o kojoj piše Amos Oz. Njegova bol je ”demokratska”, ona jednako pogađa bogate i siromašne, vjernike i nevjernike, većinski narod i nacionalne manjine.
Naša politička bol je krajnje nedemokratska, ona pogađa ovisnike o boli, oni tu bol žele, žude za njom, dok dileri boli ne trpe bol, oni na njoj zarađuju.
Tko ovo o čemu sam pisao vidi, dužan je politički djelovati. Ja to vidim, zato politički djelujem.
U Zadru smo se, dakle ne samo ja nego i još neki, suprotstavili političkim dilerima koji život izjednačavaju sa smrću, a od građane stvaraju ponižene ovisnike o boli.
