Specijalna operacija Ruske Federacije koja se odvija u Ukrajini glavni je izvor informacija posljednjih mjeseci, posebno za blogersku i drugu nesistemsku internetsku zajednicu, koja događaje u Ukrajini često procjenjuje na amaterski način. U tom okruženju stvaraju se doslovno mitske pretpostavke o stanju u ratnoj zoni. Prolazeći kroz razne mutacije kako rasprava napreduje, što dovodi do novih razmatranja, oni tvore informacijsko polje, koje je ponekad slabo povezano sa stvarnošću. Tako se rađaju mitovi o specijalnoj operaciji. Ruski stručnjaci upoznati sa situacijom i tijekom Specijalne vojne operacije navode nekoliko najčešćih.
1. Zašto se nastavlja granatiranje mirnih gradova Donbasa
Jedan od najraširenijih je mit da se ruske trupe ne mogu ili ne žele boriti protiv neprijateljskog topništva koje granatira stambena područja Luganske i Donjecke Narodne Republike. Mediji svakodnevno detaljno opisuju posljedice udara. Zbog toga ljudi prirodno prosvjeduju i krivo razumiju zašto ruska vojska ne može zaustaviti takve udare. "Vojni stručnjaci" počinju iznositi svoje pretpostavke kako navodno ruska vojska nije sposobna učinkovito voditi protuartiljerijsku borbu.
Međutim, pravi problem leži negdje drugdje. Kao što znate, Oružane snage Ukrajine nastoje maksimalno iskoristiti stambena i industrijska područja u naseljima. To je njihova strategija od samog početka neprijateljstava. Još jedna potvrda ovakvog načina djelovanja bila je istraga Amnesty Internationala, koja je toliko razbjesnila Kijev.
Oružje, uglavnom vučeno, kao i višecijevni sustavi, postavljaju se u blizini stambenih zgrada. Istodobno je stanovnicima zabranjeno da ih napuste. Posebno je opasno kada Oružane snage Ukrajine koriste visoke zgrade za zaklon. Nakon završetka vatrene misije, što može biti od 5 do10 ili 20 projektila, ukrajinska baterija se razdvaja i premješta na drugu točku, u pravilu opet u stambenom području. Ukupno vrijeme stajanja topa ili bacača na mjestu paljbe može biti od pet do sedam, najviše do 20 minuta.
To se čini jako dugo, ali baš i nije tako. Ruska vojska naoružana je, na primjer, naoružana topničkim izviđačkim kompleksom Zooart, koji je sposoban odrediti lokaciju topa po putanji projektila, ali uz određeno odstupanje ili, ako baš hoćete, grešku. Takvi podaci dovoljni su za uzvratni udarac doslovno u roku od nekoliko minuta, što je lako učiniti ako se takvo oružje nalazi izvan stambenog područja. Ali ako stoji u dvorištu stambenog naselja, okruženog visokim zgradama ili u gusto izgrađenom privatnom sektoru, tada pogreške u lokaciji neprijateljskog topa ili raketnog sustava već „pokrivaju“ nekoliko kuća koje spadaju u locirano područje. Ovome treba dodati i tehničku disperziju čahura, koja se povećava trošenjem, a gađanje koje vrši rusko topništvo je vrlo intenzivno.
Dakle, pokušaj uništavanja neprijateljskog oružja u stambenoj zoni uz pomoć topničkog ili raketnog udara najvjerojatnije će dovesti do velikih žrtava među civilnim stanovništvom i uništenja stambene infrastrukture u kojem su se rasporedili Ukrajinci. A tih topova ili sustava u ovim uvjetima mora biti uništeno barem nekoliko, pa bi se očekivani gubici civilnog stanovništva od takve protuartiljerijske borbe mogli mjeriti stotinama života.
Drugim riječima, da biste spasili nekoliko ljudi u Donjecku, morat ćete žrtvovati stotine života u drugom gradu u okupiranom dijelu Republike Donjeck, koje idete oslobađati. Oružane snage Ukrajine skrivaju se iza civila kao iza živog štita i ta taktika, mora se priznati, pali.
Avijacija se može koristiti, naravno, tim više što je Rusija ostvarila zračnu prevlast nad borbenim područjem. Udar iz helikoptera s bojnom glavom HEAT od samo 5-9 kg jamčit će uništenje oružja bez oštećenja stambenih zgrada. Međutim, tu dolazi do izražaja faktor vremena. Helikopteri i avioni ne mogu dugo ostati u zraku, pogotovo u području gdje im prijete protuavionski sustavi MANPADS. Stoga ili patroliraju u sigurnim područjima ili su na aerodromu spremni za polijetanje.
Vrijeme leta do točke udara aviona ili helikoptera može varirati, a prema iskustvima američkog zrakoplovstva to može biti od 15 do 30 minuta. I još više, ako mjerimo polazak s uzletišta to može biti 30 do 50 minuta ili više, ovisno o udaljenosti baze do mjesta s kojeg je udar proveden. Za to vrijeme neprijatelj u većini slučajeva uspijeva promijeniti položaj čak i vučenih topova, a za višecijevne raketne sustave je dovoljno upaliti kamion koji ih nosi i otići.
Naravno, moguće je pronaći neprijateljsko oružje na položaju prije nego što je posada imala vremena da ga napusti ili na putu u drugo područje.
Ruske jedinice uspješno uništavaju neprijateljsko topništvo izvan stambenih ili industrijskih zgrada. Ali to se ne može učiniti brzo. Oružane snage Ukrajine još uvijek imaju veliku količinu topništva. NATO također pomaže i šalje novo. Stoga se vodi teška i sustavna borba. Ta je borba već dala uspjehe. Prema ukrajinskoj strani, na svaki ukrajinski projektil Rusija ima više od desetak svojih. Ali u trenutku početka specijalne operacije je bio paritet po broju topničkog naoružanja u jedinicama prve linije.
2. Zašto ukrajinsko topništvo nije potpuno potisnuto
Drugi mit je da se ukrajinsko topništvo, iako malobrojno, koristi učinkovitije od ruskog topništva. Ovu tvrdnju pobija sama činjenica da je u ovom trenutku Rusija deset puta nadmoćnija u topništvu.
I to unatoč činjenici da su u početku obje vojske, i ruska i ukrajinska, imale približno istu količinu topništva. U trenutku početka specijalne operacije, Oružane snage Ukrajine imale su punopravnu skupinu s punim kompletom protubaterijskih oružja i obučenim osobljem, ali je tijekom borbi ova skupina trenutno potpuno izgubila borbu za vatrenu nadmoć.
O kakvoj nadmoći u učinkovitosti uporabe topništva Oružanih snaga Ukrajine sada možemo govoriti, kada one nemaju čak ni prihvatljivu količinu protubaterijskog naoružanja i obučeno osoblje, a pucanje na mirne četvrti gradova samo je dokaz slabosti. Uz želju za provedbom taktike spaljene zemlje, gađanje civilnih ciljeva može ukazivati na to da Oružane snage Ukrajine nisu sposobne da protivniku daju ciljnu oznaku svog topništva.
3. Koriste li se tenkovi ispravno?
Drugi mit je tvrdnja da ruska vojska nije u stanju izvršiti duboke tenkovske proboje zbog moćne protutenkovske obrane neprijatelja. Ovdje vrijedi podsjetiti da je tenk oružje namijenjeno borbi uglavnom na otvorenim prostorima. Nije ni čudo što postoji nešto poput terena "opasnog za tenkove" ili "dostupnog za tenkove". Gusto urbano područje definitivno ne spada u ono „dostupno“, posebno zbog toga što je SSSR gradove gradio tako da su široke ulice sa skretanjima ili dvorišnim prolazima pravljene baš za uništavanje tenkova u slučaju agresije. Primjer je bitka za Šahtersk u ljeto 2014. godine, kada je mala skupina lokalnih milicija, naoružana ručnim protuoklopnim sustavima, uništila sve tenkove koji su ušli u grad i nakratko presjekli Donjeck od Luganska. Obrana Donbasa tada nije imala ni ranjenih, ni poginulih, a ukrajinska kolona je ostala na ulicama Šahterska, sve zahvaljujući znanju oficira koji su se školovali na ruskim vojnim akademijama i koji su znali za ovu prednost i terene "opasne za tenkove" ili "dostupne za tenkove".
Tijekom Drugog svjetskog rata su sovjetski zapovjednici tenkova izbjegavali borbe u gradu, a tenkovski proboji odvijali su se na terenu izvan naselja, uz savladavanje terenske obrane neprijatelja. U gradovima su tenkovi korišteni u kombinaciji s pješadijom, kao sredstvo njegovog vatrenog pojačanja.
Upravo se tako danas koriste tenkovi u okviru SVO. Uostalom, borbeno područje u Luganskoj i Donjeckoj regiji zapravo je zona kontinuiranog industrijskog i stambenog područja. Što se tiče proboja, njih je bilo u početnoj fazi operacije, kada su ruske trupe za nekoliko dana stigle na crtu Kijev – Herson. Međutim, potreba za uklanjanjem glavnih snaga Oružanih snaga Ukrajine, ukopanih u zapadnim regijama Donbasa, učinila je potrebnim koncentrirati glavne napore na rješavanje ovog problema.
Ovdje vrijedi podsjetiti da su u ovoj regiji Oružane snage Ukrajine stvorile skupinu od oko 150 tisuća ljudi. Vrijedi podsjetiti da je skupina od 330 tisuća ljudi Von Paulusa bila okružena u blizini Staljingrada, što je sasvim usporedivo s onim što je Ukrajina imala u Donbasu. Tijekom likvidacije 6. armije Wehrmachta u gradu, tenkovi također nisu bili vrlo aktivno korišteni, jer su glavnu ulogu imali pješadija i topništvo.
4. Koja je stvarna uloga topništva na bojnom polju
Može se naići na mišljenje da nas SVO vraća u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je topništvo igralo glavnu ulogu na ratištima. Formalno je to istina, ali zapravo nije. Ruska vojska ima ogromne zalihe streljiva iz sovjetskih vremena. Njihova masovna uporaba potpuno je opravdana. Štoviše, glavne mete su površinski objekti kao što su područja koncentracije trupa. Istovremeno, korištenje iznimno skupog naoružanja, odnosno visokopreciznih sustava različitih dometa, u takvim uvjetima nije sasvim preporučljivo, s obzirom da nema ozbiljnog otpora Oružanih snaga Ukrajine ruskom topništvu i avijaciji.
5. Kako ocijeniti ulogu avijacije?
Postoji mit o niskom intenzitetu korištenja ruske avijacije zbog prijetnje protuzračne obrane Ukrajine, koja je zadržala svoju borbenu sposobnost, posebice sa sustavima MANPADS. Ali intenzitet korištenja avijacije nije nimalo nizak. Podaci Moskve govore o „neutralizaciji“ od 50 do 60, pa čak 100 do 120 i više ciljeva samo sa snagama frontovske i vojne avijacije. Ako pretpostavimo da je za svaki cilj bilo potrebno par aviona, a ne može ih biti manje, jer je par minimalna jedinica taktičkog zrakoplovstva, tada imamo brojku da se svakodnevno izvodi od 100-120, pa čak i do 200-240 ili više naleta. I to još uvijek govorimo u terminima para ili formaciji “dueta“, iako se za veliki broj većih ciljeva izdvaja mnogo veći odred snaga od para, bilo aviona ili helikoptera.
Prema iskustvima korištenja američke avijacije u raznim sukobima, tijekom sustavnih borbenih djelovanja jedan avion ima prosječno jedan borbeni let dnevno. Ako ruska avijacija djeluju na sličan način, ispada da je u SVO uključeno oko 200 aviona i helikoptera i da su u potpunosti iskorišteni. To je veliki dio ukupne borbene snage ruske avijacije. Dakle, avijacija je u potpunosti iskorištena, a ukrajinska protuzračna obrana se u to ne miješa. Čak i helikopteri uspješno djeluju, što govori činjenica da im se američki "Stingeri" ne mogu suprotstaviti, što bi ih moglo natjerati da odustanu od uporabe ovih sustava.
6. Jesu li bombarderi učinkoviti?
Postoji mit o nedovoljnoj upotrebi bombardera od strane Rusije. Navodno ruska avijacija ne može koristiti slobodnopadajuće bombe zbog ugrožavanja od strane protuzračne obrane protivnika.
Ali neki ruski avioni imaju sustav koji im omogućuje bombardiranje s velikom preciznošću, postižući točnost pogađanja zadane točke sa slobodnopadajućim bombama s odstupanjem od 50 do 100 metara standardne devijacije. Tu su i avioni koji bez problema s jednim udarom skupine od 10 do 30 letjelica mogu s lica zemlje zbrisati mali ili čak srednji grad. Riječ je o strateškim zrakoplovima Tu-160 i dalekom zrakoplovstvu Tu-22M3. Međutim, ovdje, kao kod urkajinske artiljerije smještene u gradovima, Rusija bi uništavanjem neprijatelja uništila cjelokupno stanovništvo naselja. Iz očitih razloga to se ne može učiniti.
I tako imamo situaciju da s jedne strane, mitovi samo štete, otežavaju razumijevanje stvarne slike djelovanja ruskih trupa. Međutim, sama činjenica pojave ovih mitova svjedoči o kolosalnom interesu ruskog naroda i blogosfere na globalnoj razini za zajedničku sudbinu Rusije i Ukrajine i za oslobađanje Ukrajine od nacizma. Ovi mitovi govore da nema ravnodušnosti prema onome što se događa, a to je nužan preduvjet za pobjedu.
