Ljeto ne sluti
Zasad se ne osjeća zamor ljeta.
I dalje je u svom nesputanom zanosu.
Ljeto je u savezništvu sa suncem, morem,
Dugim danima i toplim noćima.
Ne sluti nadolaženja namrgođenih oblaka,
Hirovitih vjetrova, neumoljivih kiša.
Jesen će uskoro poslati svoje glasnike:
Maglovita jutra, opalo lišće, a za utjehu će
Pokloniti sočne plodove, slatke darove zemlje,
Bundeve, šipak, dunje, vino, med.
Ljeto je tako lakomisleno, samouvjereno,
Ne očekuje prikradanje neizbježne jeseni.
privremeni znalac
S godinama udaljavao sam se od živog svijeta,
od trave, potoka, buba, guštera pored pruge,
prašine koja bi se poslije kiše preobrazila u blato,
od penjanja na trešnju, izlaganja suncu, šaša i bara –
došavši do života bez dodira, života ispred ekrana.
sjetih se kako je jednom moj cijeli razred
došao na praktični sat prirode, na bare, u blizini
moje kuće, u ulici na rubu grada, imena važnog ilirca.
bare su bile pune žaba, žabljih jaja, punoglavaca.
bio sam im vodič, a i nastavnici. privremeni znalac.
gledali su me sutradan nekako drukčije, začudno.
nikad nisam saznao jesam li im bio tada zanimljiv,
zagonetan, neistražen, ugledniji i nadmoćniji.
od tog vremena svi tragovi ondašnjeg su nestali.
zamela ih je maglina zaborava, buka i asfalt.
prkos stvarnosti
razgovor klizi po istrošenoj površini svakodnevice
ispod koje svako toliko proviruju godine i neizgovoreno.
razmjenjuju životne bilance, pomalo nostalgično,
pomalo oprezno, pomalo ogorčeno, pomalo sa žaljenjem.
jedan od njih kao oblačno nebo koje je
netko na silu prebojao plavim flomasterom,
kao čovjek koji je stavio osmijeh kao novu kravatu,
poput brodolomca koji je iznenada počeo
držati predavanje o blagodatima plivanja,
kao stari dizel koji je dobio naljepnicu „sportski model“ -
pravi nagli salto u vedrinu, i odjednom postaje
neočekivani, usiljeni, preinačeni, samouvjereni optimist,
čovjek koji je počeo glumiti vlastitu sreću.
možda je ta nenadana vedrina njegov način
i odluka da ne vidi više sve ono što je vidio ranije,
da se pretvori u novoga. a možda je to prkos stvarnosti:
ne vjeruje da je svijet bolji, ali je odlučio živjeti kao da jest.
zacijelo je shvatio da ako već ne može promijeniti svijet,
pokazat će da mu više neće određivati raspoloženje.
počeo vjerovati u dobar ishod jer je odabrao ignorirati
sve što ga opterećuje kako bi sačuvao vlastito zdravlje.
a drugi, nasuprot naglom optimistu, sluša te prazne riječi,
osjeća se pomalo razočarano, prevareno, izdano, poraženo,
ne zato što je prvi postao ležeran, nego zato što u toj lakoći,
ne prepoznaje opreznog realista kojeg je poznavao.
dvije plave kvačice
nakon dugog trpljenja i naslućivanja kraja,
umro je prijatelj – iznenada.
smrt je nadvladala nadu, kao uvijek.
poslije sam mu mrtvom, na viberu, prostoru bliskosti
na daljinu, gdje riječi zamjenjuju disanje, kožu, pogled,
napisao: zbogom, dragi ljubo.
pomislio sam kako poruka nikad neće biti otvorena,
kako se umjesto jedne sive kvačice
neće pojaviti dvije blještavo plave,
jer on zauvijek više ništa neće započeti.
kada su se kvačice neočekivano pojavile,
na trenutak sam se ponadao da će odgovor stići.
ali to su njegov mobitel otvorile
ruke – udovice.
________________________
