Paket bez mjera

Čim krene masovnije citiranje ili parafraziranje Winstona Churchhilla, to znači da imamo problem, a nemamo rješenje. Ovosezonski hit pokojnog britanskog premijera, epizoda je u kojoj je on generalima objašnjavao da mu ni Drugi svjetski rat neće biti razlog da smanji proračun za kulturu. „Što onda uopće branimo“, pitao je epolete s ljudskim likom kasniji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

„Znamo poteškoće, znamo očaj. Kulturni sektor karakterizira visok udio samozaposlenih koji sada imaju problema sa sredstvima za život. Pomoć treba da dolazi što brže i sa što je moguće manje birokracije! Naše demokratsko društvo treba svoj jedinstveni i raznoliki kulturni i medijski krajolik u ovoj povijesnoj situaciji, koja je donedavno bila nezamisliva. Kreativna hrabrost kreativnih ljudi može pomoći prevladavanju krize. Trebali bi iskoristiti svaku priliku za stvaranje dobrih stvari za budućnost. Zato vrijedi sljedeće: umjetnici nisu samo neophodni, nego su i vitalni, osobito sada.“, rekla je njemačka ministrica kulture, Monika Grütters, obrazlažući odluku tamošnjih vlasti da kulturu i kreativnu industriju pomogne sa 50 milijardi eura. Da, pedeset milijardi eura ili, u prijevodu HNB-a, oko 380 milijardi kuna!

U gotovo isto vrijeme, englesko Vijeće za umjetnost je tamošnjoj kulturi namijenilo „samo“ 190 milijuna dolara, dok iz Metropolitan muzeja u New Yorku pozivaju Trumpovu administraciju da američkim muzejima – samo muzejima! - odobri pomoć u iznosu od četiri milijarde dolara.

Hrvatska ima stanovnika kao dva i pol Manhattana i manje, puno manje novca od Njemačke, ali ipak...

„Ministarstvo kulture hitnim mjerama omogućit će isplatu potpore u iznosu od 1.625,00 ili 3.250,00 kuna neto mjesečno samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz proračuna Republike Hrvatske te koji mogu dokazati da im je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti. Potpora se odnosi na razdoblje od 15. ožujka do 15. lipnja 2020. godine te će biti podložna reviziji svakoga mjeseca, zavisno o priljevu sredstava iz državnog proračuna. Ministrica kulture donijela je Odluku o privremenoj obustavi revizije statusa samostalnih umjetnika na razdoblje od šest mjeseci, a sve sukladno mjerama Vlade Republike Hrvatske za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa, br. 49 (Potpore samostalnim umjetnicima, samozaposlenima i fizičkim i pravnim osobama u kulturnim i kreativnim industrijama) i br. 53 (Privremena obustava revizije statusa samostalnih umjetnika na razdoblje od šest mjeseci)“, javljaju iz Runjaninove dva, odakle su, inače, zatražili da UNESCO kao nematerijalnu baštinu zaštiti, nakon gange i rere, uzgoj lipicanaca.

Socijalne mjere, bez obzira na, blago rečeno, čudne i za kulturne radnike irelevantne kriterije, ipak su dobrodošle – gadna su vremena, a ništa bolja i ne slijede – ali su ipak samo to, dakle socijalne, kratkoročne mjere upitne održivosti, „zavisno o priljevu sredstava iz državnog proračuna“ u kojem će, nakon što podbaci turistička sezona, vladati jači propuh. Povrh svega, odnose se na manjinu radnika u kulturi i kreativnoj industriji, dok ostali čekaju zakonska rješenja za, realno, sitne pare.

To što je silna produkcija hrvatske kulturne scene trenutno na internetu – i ima je za oko dvije godine konzumiranja, bez duljih pauza – ne znači, naravno, da ista ta scena nije na koljenima, sa tendencijom pada u duboku komu. Niti jedno jedino neovisno kazalište ne radi ništa. Nakladnici ne mogu, sve da kupaca i ima, prodavati knjige. Organizatori festivala ili sajmova čekaju, prvo, neki rok za kraj pandemije, da bi uopće imali razloga razmišljati o tome da li će i koga, kada i kako zvati. Članovi filmskih ekipa – one broje na desetine, pa i stotine ljudi - koje su već, prema produkcijskim planovima ili ugovorima s Hrvatskom televizijom, trebale početi snimanje, sjede doma i gledaju serije u kojima lijepi ljudi otkrivaju zločince pomoću tehnologije. Muzeji ne rade, dok javna kazališta niti što igraju, niti nešto pripremaju. Galerijski prostori su, također, zaključani, dok su koncerti otkazani. Mediji, u kojima dio autora i autorica s kulturne scene honorarno radi, bilježe pad prihoda od oglasa koji su im, ukoliko su komercijalni, ako ne jedini, onda najvažniji izvor prihoda.

Sadašnjost je, dakle, tma i tmuša nepregledna, no to svakako znamo. Ono svjetlo na kraju famoznog tunela koje neki među nama vide je, na njihovu i opću žalost, samo fatamorgana. Problem, drukčije rečeno, nije na svom vrhuncu, već je u ranoj fazi predigre za pakao.

Neovisnu, dobrim dijelom i institucionalnu kulturu u Hrvatskoj, uz Ministarstvo kulture sufinanciraju općine, gradovi, županije, turističke zajednice, javne tvrtke i nešto privatnih kompanija. E svi i sve su u takvom stanju da će minutu nakon okončanja izvanrednog stanja početi zbrajati gubitke, planirati uštede ili zatvarati izlaze sredstava za takozvano društveno odgovorno poslovanje. Lokalna i regionalna samouprava ostat će bez dijela novca od nameta, dok će rashodi rasti zbog pokušaja spašavanja uslužnih i sličnih djelatnosti, pa će, što se u pojedinim gradovima već najavljuje, umanjiti financiranje udruga – osim, naravno, braniteljskih – koje organiziraju kulturne događaje, od onih malih formatom, pa do velikih na svaki način poput, recimo, Sajma knjiga u Puli. Po turističkim zajednicama će se, ukoliko ne dođe do čuda neviđenog, gledati u skromne iznose na računima i pričati o godinama u kojima je booking rastao brže od broja zaraženih Covidom-19. Javne tvrtke će, također, morati raditi na uštedama, a one koje možda neće imati manjak će, kao i do sada, davati potporu podobnima. Komercijalni sponzori se sada bave donacijama za zdravstvo. Banke će svoje minuse izazvane moratorijem na otplate kredita riješiti nekako i neće im prioritet biti održavanje srdačnih odnosa sa kulturnim radnicima. Odgađanje snimanja filmova i serija pomaknut će rokove novih natječaja i, posljedično, mogućnost da se scenarij pretvori u živu sliku, a ona u honorar. Nakladnici bez prihoda neće imati od čega platiti ni lektore, a kamoli tiskare, dok će izvjesni pad kupovne moći promijeniti navike i ono malo čitatelja koji drže do kućnih biblioteka. Glazbenicima, prema svemu sudeći, preostaje da uporno vježbaju doma, nadajući se adventskim nastupima i to ako gospodin Covid odustane od drugog kruga. Medijima je, to je kao utješno, država obećala pomoći: ne samo, rekla je Nina Obuljen Koržinek, onim komercijalnim, već i neprofitabilnim. Zašto redoslijed nije obrnut, zna samo ona.

Nije, da ponovimo, ovo što imamo sada ujedno i najgore, jer najgore slijedi i trajat će poput filmskog kadra – onoliko koliko treba da traje – ukoliko izostanu puno ozbiljnije mjere od isplate socijalne pomoći preko Ministarstva kulture. Drukčije rečeno, bez značajnijih sredstava za cijeli sektor, ovdašnja će kultura ostati samo na internetu i na produkcijskom nivou kakav je trenutno, dakle nikakvom.

Ako netko očekuje iznose poput njemačkih u eurima ili engleskih u dolarima, najbolje mu je da se odmah odseli. Ukoliko, pak, netko misli preporučiti kulturnim radnicima da se oslone na tržišno poslovanje, neka pričeka kraj pandemije i onda napravi CT glave.

Vlada Andreja Plenkovića namijenila je trideset milijardi kuna za ono što nazivaju spasom gospodarstva i od tog novca namjerava pomoći mnogima: malim tvrtkama i ribarima, konobarima i rentijerima u destinacijama, radnicima kojima je zabranjeno ići na posao, te korisnicima novca iz EU fondova kojim se financiraju projekti čija realizacija ovisi i o hrvatskom sufinanciranju. Iz istog izvora će se plaćati i oni umjetnici iz priopćenja Ministarstva kulture.

Pola posto od interventnih trideset milijardi iznosi 150 milijuna kuna, što bi trebalo biti više nego dovoljno da se kompenzira gubitak sredstava do kojeg će doći zbog smanjenih proračuna gradova, županija, turističkih zajednica i odustajanja sponzora, te slabljenja kupovne moći. Tim novcem, naravno, ne bi bilo osigurano samo održavanje različitih programa, festivala, sajmova i tiskanje knjiga, već bi se i kulturnim radnicima omogućilo da ostvare neke prihode, dok bi organizatori manifestacija izvan glavnog grada zadržali kontinuitet i indirektno pomogli lokalne ekonomije kroz različite i neizbježne troškove kakvi su oni za smještaj, putovanje sudionika, najam opreme, pripremanje prostora ukoliko su postojeći, što najčešće jesu, neadekvatni...

Bez ozbiljne financijske injekcije u kulturu i kreativnu industriju, odgođene manifestacije nikada se neće održati, one kojima virus nije upao u kalendar će biti reducirane do neprepoznatljivosti, promicanje čitanja možemo zaboraviti koliko sada, kao i neprofitne medije, neovisne teatre, glazbene festivale i tako redom, do samog, tužnog kraja poslije kojeg ćemo biti carstvo buke i konja pod zaštitom UNESCO-a.

Ukoliko nam je budućnost zbilja takva, onda i ne ostaje ništa drugo nego da parafraziramo Churchilla i upitamo se zašto se, ali stvarno, čuvamo?

forum.tm