Pametna rješenja iz Švebske

Minus i plus, HRT, 31. listopada, 20:10

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Odgledali smo, nadajući se poboljšanju, prvih pet-šest epizoda nove HRT-ove nedjelje zabavne serije, ali napretka nema. Osrednji scenarij, poznati glumci ispod poznate razine, nepoznati, takvi da im se još dugo piše anonimnost, ukratko – teško će mladi bračni par, Splićanka i Zagrepčanin, dočekati drugu sezonu.

A novi gospodar Prisavlja, Robert Šveb, ušao je u prvu sezonu. Iz prva dva njegova poteza ne možemo bog zna što zaključivati o daljnjim namjerama. Prvi je potez pitanje elementarne higijene, pa i inteligencije: navodno je povukao tužbe protiv vlastitih novinara, po čemu je HRT bio svjetski izuzetak. To je u biti oportunistička gesta: te su idiotske tužbe zadavale više glavobolje Plenkoviću nego tuženima. Premijeru u Bruxellesu, naime, nije lako opravdavati orbanistički koncept javne televizije. Druga zapažena stvar bilo je micanje Uršule Tolj s neke pozicije u zabavnom programu (bog te pita koje, prtljala je nešto oko Dore). Uglavnom – nevažno.

Upućenija publika očekuje da na Prisavlju budu razvlašteni Katarina Periša Čakarun, nasljednica Obrada Kosovca, Bruno Kovačević i Mislav Stipić. To ćemo znati u iduća tri mjeseca. Iz programa bi trebalo odmah izbaciti TV prodaju, koja spada u segment komercijalnih televizija, ukinuti reklame u filmovima (kulturni ljudi na Trećem to ne rade ni sad) i izbaciti najavu večernjeg filma u dnevnim informativnim emisijama, da im se narod ne smije. Na srednji rok Šveb bi trebao oživjeti dramski program kuće; HRT bi godišnje mogao ekranizirati bar 10-15 drama domaćih pisaca, a dokumentarni bi morao u kućnoj produkciji godišnje zavrtjeti bar četiri-pet serija – ako to ne mogu, neka stave ključ u bravu, 1,3 milijarde kuna netko će već bolje potrošiti.

Novi dan, N1, 3. studenog, 8:00

Čim čujete fraze o "grubom nasrtaju", "svetinji rata", "obezvređenju žrtve" i slično, znajte da se u pozadini kriju trgovački interesi plemena čiji poglavice, plešući oko totema i štiteći tabu, zapravo čuvaju vlastitu lisnicu!

Tekst Borisa Dežulovića "Jebo vas Vukovar", objavljen na N1 portalu, mogao je bez osobita umnog naprezanja pravilno razumjeti svaki srednjoškolac. Iz Vukovara, u koji se svi zaklinju, za deset godina otišlo je 5.500 ljudi; egzodus je sve veći, a komemorativne prakse sve ekstenzivnije. S jednog dana protegnule su se na cijeli tjedan, što je pokazala zabrana vinkovačkog koncerta Rade Šerbedžije (jer je zakazan "u tjednu žalovanja") i to je naživciralo Dežulovića, pa je napisao tekst zbog kojega je kao kolumnist N1 postao tema N1, a onda i tema dana uopće.

U ime Vukovaraca, s kojima je u ono vrijeme bio, Boris Dežulović je izrekao rukovet jednostavnih misli – ostavite se patetičnih gesti i ispraznog trošenja novca na poslove stranačkih klijenata, dajte nam da živimo. Ali, to ne bi išlo bez razaranja svih ovih totema – i zato se cijelo klijentelističko pleme diglo na stražnje noge. Oni su tekst, dakako, ispravno pročitali (nisu to budale, već najpromišljenija skupina u Hrvatskoj). Odmah su shvatili da se zadire u temelje njihove paradigme, dakle u novčanike i u vlast, pa su u napad na Dežulovića poslali cijelu vojsku pješaka optuživši ga da "dira u svetinje" – premda je pisac, zapravo opalio u, rečeno jezikom Đuke Čaića, prokletinje. "Pisao sam o jeftinoj konjokradičkoj trgovini groznom žrtvom Vukovara", rekao je Dežulović Tihomiru Ladišiću. "Ne bi trebao postojati limit za poštivanje žrtve", nastavio je preko Skypea. "Ako mislimo na ljude koji oplakuju svoje mrtve, oni ne misle na njih samo 18. studenoga, nego cijelu godinu. Ajmo misliti na te žrtve cijelu godinu, ali ajmo i živjeti", zaključio je. Usput: od zadnjeg popisa izgubili smo 300.000 ljudi; bijeg je uglavnom bio plebiscit protiv dominantne hrvatske paradigme, opisane u Dežulovićevu slovu. "Živjela smrt", uzvikivao je falangistički general Millán-Astray. Hrvatska se okamenila, petrificirala u stanju koje je i bivšu državu vodilo u propast. Njezinom politikom vladaju karijeristi, opsjenari, prodavači domoljubne magle i ta je trgovačka grana najunosnija u državi. Ali avaj, tako je i u vascelom regionu. Izgradnja tabua, obeščašćenje žrtve njenim provlačenjem kroz blato dnevne politike – da se poslužimo frazom koja je nedavno lansirana u naš politički život – jednako je popularna i u Srbiji. Viktimofilija je postala navada ovdašnjih naroda; svi vole biti žrtve, kako bi danas mrčili para, a sutra, ovjenčani aureolom nevinosti i patnje, mogli krenuti u osvetu. Tako ovaj ritual ima i kratkoročni i dugoročni smisao, iako razumnog smisla nema.

Obrana Dežulovića krenula je iz – Vukovara. "Nitko ne želi živjeti u gradu na čijem cijelom prostoru, fizičkom i simboličkom, vrijede ista pravila kao na groblju. I još su stroža: svako kršenje tih pravila rezultira optužbama za izdaju", napisao je na svom Fejsu Bojan Glavašević. "Takvi gradovi nisu mjesta za žive ljude, oni u svakom smislu pripadaju mrtvima. Kao poruka, Dežulovićev tekst – naslovom i sadržajem – ne govori 'Žrtva Vukovara nije vrijedna', nego – 'Ako poštujete žrtvu Vukovara, dajte mu da bude mjesto za žive.' Poruka nije upućena svima, nego onima koji Vukovar zaključavaju u trenutku tragedije. Političarima, prije svega", napisao je Glavašević.

Najopasniji čovjek u Europi: Otto Skorzeny u Španjolskoj, Netflix

Klasične televizije gube bitku, a izgubit će i rat sa, kako se to zove, "pružateljima streaming usluga na zahtjev", među kojima je, nakon "Kuće od karata" i zbog "Kuće od karata", kao plavetni kit izronio moćni Netflix. Danas na toj stranici imate bezbroj filmova (igranih i dokumentarnih), svih žanrova, rodova i vrsta, pa je najveći problem što odabrati s tog golemog, nepreglednog švedskog stola?

Mi smo odabrali španjolski dokumentarac o Ottu Skorzenyju, i nismo pogriješili. Odličan film pruža bezbroj ekskluzivnih snimki omiljenog Hitlerovog komandosa, "lica s ožiljkom", jednog od najvećih heroja mračne polutke svijeta. Skorzeny je postao slavan kad je oteo Mussolinija s nedostupnog vrhunca Gran Sasso, spustivši se jedrilicama na 2.200 metara visoki vrh gdje su talijanski vojnici čuvali uhićenog Ducea. Nakon slavnog desanta, u Budimpešti je oteo sina regenta Horthyja jer je mađarski vođa pokušao sklopiti separatni mir s Rusima. Hitler je Skorzenyja poslao da ulovi i Tita, ali "Scareface" nije otišao u Drvar jer se posvađao s konkurentskim obavještajnim službama. Sve je to poznato, no njegov poslijeratni život nije, a Španjolci su pokazali kako je jedan od vodećih nacista nakon rata uživao u Španjolskoj kao zvijezda društvenih kronika, milijunaš i bonvivan. Vidimo njegove provode u Madridu i Buenos Airesu, doznajemo da se družio sa Klausom Barbieom (šefom Gestapoa za Francusku, "Lionskim krvnikom"), prijateljevao je s Adolfom Eichmannom, znao je gdje je Mengele... Skorzeny je odmah nakon rata postao suradnik CIA-e, ali je, koncem šezdesetih, postao i suradnik – Mossada. Nije to učinio jer se pokajao – pokajao se nije, do smrti je ostao nacist – već zato što su ga stisnuli. Hitlerov omiljeni komandos postao je zaslužnik države Izrael; Jahve je sigurno negdje gore bio nasmiješen.

portalnovosti