Kao i svakog razočaranog salonskog intelektualca (zašto se smatra da je to uvreda, zar nisu salonski revolucionari bolji od saloonskih primitivaca) muči me pitanje koji je to društveni sloj nositelj ideje napretka.
Moj odgovor je – pametne i slobodne žene.
Društvene, ekonomske i političke revolucije u posljednjih stotinu i pedeset godina potpuno su promijenile svijet. Radikalizacija i buđenje samosvijesti žena vjerojatno je potpomognuto tim promjenama.
U tehnologiji proizvodnje nakon prve industrijske revolucije fizička snaga više nije presudno važna za rad, a danas, poslije treće tehnološke revolucije, najatraktivnijim zanimanjima ne bave se rutavi i brkati mužjaci, već bistre žene.
Promjene u radu nisu samo posljedica tehnološkog napretka. U velikim ratovima izginule su cijele generacije muškaraca i pokazalo se da žene mogu opsluživati strojeve, voziti kamione i zrakoplove.
Danas, kada dominiraju poslovi uslužnog sektora, obrazovanja i uprave, žene na velika vrata zauzimaju tržište rada, no uz osjećaj diskriminiranosti u napredovanju, plaći i statusu. Da bi postale važna društvena snaga, nedostaje prava agenda i program.
One se formiraju kao pokret otpora konzervativizmu. Njima agendu crtaju neprijatelji otvorenog i modernog društva, nostalgičari patrijarhalnih idila i dogmatske vjere.
Puno sam očekivao od Istanbulske konvencije. Zapravo ne od same Konvencije, već zbog nemira koji je unijela u hrvatsku javnost.
Činilo mi se da su njeni kritičari zaslijepljeni svojim probuđenim zelotizmom, da su pretjerali, govorili gluposti i izmišljali svašta što u njoj ne piše.
Pričinjali su im se prizori zajedničkih zahoda, pederske zavjere u Bruxellesu, homoseksualci iza svakog grma pred školom, bradate žene pred pisoarom. Izmislili su pojam rodne ideologije i s parolama rušenja krenuli na Vladu.
Pokret je dobro organiziran i međunarodno povezan. Ima vodstvo, dokumente programa, financije, ogranke i hijerarhiju. Nije to horda fanatiziranih pojedinaca koja se raspadne nakon neuspjeha i razočaranja. Gluposti zaklonjene konzervativizmom – zato će se njihovi zahtjevi obnavljati.
Organizacija će ponovo okupiti ljude, izmisliti zgodne slogane, gurnuti ugodna mlada lica u prvi plan da govore o ljudskim pravima i slobodi izražavanja. Uporno će nanovo skupljati potpise za referendum iako se u Ustavu propisuje kako se on mijenja.
Iza njih stoji novac i utjecaj, pokrovitelji koji znaju da će uvijek negdje pobijediti i dobiti ideje za novi, osvježeni nastup. Ne, neće se odmah ići na zabranu razvoda, abortusa ili umjetnog začeća, već će to biti pokret za život, ljubav i poštovanje supružnika.
Sebe, ispravno, vide kao izvorne kršćane i nove proletere koji su, kao i oni, bezuspješno podizali seljačke ustanke i pobune, ali su na kraju, nikad ne odustajući, uspijevali u revoluciji. Ja ih vidim kao suvremene ludite koji se opiru modernizaciji i tvrde da ona osiromašuje naše živote i otuđuje nas od rada i zajednice.
Oni su moderni čartisti i luditi koji su uništavali tkalačke stanove nadajući se da će zaustaviti proces industrijalizacije. Luditi, jer u početku se tkalo po kućama, znali su da tvornica ubija obiteljski život, nisu htjeli u zajedničke kuće radnika, koje kao pakao na Zemlji opisuje njihov poslodavac Engels.
Stvarnost je upornija i tvrdoglavija od idealizacija, od pokreta i organiziranih akcija hodanja za život i molitvi pred bolnicama. Sljedbenici Neila Ludda protestirali su neradnim nedjeljama, čartisti su skupljali potpise protiv rada žena i djece pred tvornicama i crkvama.
Strašan teret kapitalizma ili, drukčije rečeno, modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije, konzumerističkog društva obilja uništit će i njih.
Biti protiv stvarnosti, a revolucionari stvarnost mrze i preziru, znači stvarati grupe oporbe i kontrarevolucionare (kontra kontrarevolucionare), koji su, u početku raspršeni, neorganizirani i slabi, ali njihov strukturni društveni položaj čini ih uzdanicom otpora.
Jedan od takvih pokreta otpora su mlade, ambiciozne i samosvjesne žene. One se osjećaju zakinute, diskriminirane i ugrožene u patrijarhalnom društvu. U svim inačicama njegovog opravdanja: religioznom, poslovnom i društvenom.
Ne pristaju na to da budu samo majke, tajnice, razbibriga i ukras. Njih pogađaju ideje o prirodnoj ulozi, karakternim i intelektualnim ograničenostima.
One žele poslovnu karijeru, poštovanje njihovih prioriteta i stila života.
Kada uđem u dvoranu na predavanje, štrecne me slika – nema muškaraca, čak ni mladića. Što je viša godina studija, njih je manje. U grupi od 48 imam dva mladića. U grupi od 23 – četvrta godina – 1 muškarac. Na pravnom studiju u grupi od 200 ne više od 12 mladića.
Ali to nije samo na pravu. Feminizacija profesije je i veća na studiju medicine, farmacije, filozofije, ekonomije, svih smjerova Filozofskog fakulteta. Čak i neki tradicionalno ”muški” studiji se mijenjaju: strojarstvo, elektrotehnika…
Gdje su, zaboga, mladići? U inozemstvu igraju nogomet u važnim klubovima. Sjede u kafićima, raznose pića. U SNB-u ima daleko više djevojaka koje uče. Sanjaju o poslu u Dublinu, Poljskoj ili Slovačkoj.
Ubrzo neće trebati kampanje za veću zastupljenost žena u menadžmentu, bankama i vladi. Lijeni i nezainteresirani loši đaci nisu im stvarna konkurencija.
Promjene će biti nezaustavljive i mahanje parolama o demografiji su rasipanje fraza i svete vodice. Žene mogu biti majke i bez muža koji živi na njihovoj grbači i od njihove predanosti i žrtve.
Žene ne žele biti ”dame i gospođe” javno, a u kući biti sluškinje i majke. Zato im treba afirmacija, obrazovanje i odlučnost, a ne veze i dogovaranje posla uz janjetinu. Njihov uzor je Madona, ne ona iz Svetog pisma: “I’m tough, I’m ambitious, and I know exactly what I want. If that makes me a bitch, okay.”
E, da, samo takve su nositelji promjene. Još kad se ujedine i spoznaju oblike diskriminacije!
autograf
Moj odgovor je – pametne i slobodne žene.
Društvene, ekonomske i političke revolucije u posljednjih stotinu i pedeset godina potpuno su promijenile svijet. Radikalizacija i buđenje samosvijesti žena vjerojatno je potpomognuto tim promjenama.
U tehnologiji proizvodnje nakon prve industrijske revolucije fizička snaga više nije presudno važna za rad, a danas, poslije treće tehnološke revolucije, najatraktivnijim zanimanjima ne bave se rutavi i brkati mužjaci, već bistre žene.
Promjene u radu nisu samo posljedica tehnološkog napretka. U velikim ratovima izginule su cijele generacije muškaraca i pokazalo se da žene mogu opsluživati strojeve, voziti kamione i zrakoplove.
U tehnologiji proizvodnje nakon prve industrijske revolucije fizička snaga više nije presudno važna za rad, a danas, poslije treće tehnološke revolucije, najatraktivnijim zanimanjima ne bave se rutavi i brkati mužjaci, već bistre žene
Danas, kada dominiraju poslovi uslužnog sektora, obrazovanja i uprave, žene na velika vrata zauzimaju tržište rada, no uz osjećaj diskriminiranosti u napredovanju, plaći i statusu. Da bi postale važna društvena snaga, nedostaje prava agenda i program.
One se formiraju kao pokret otpora konzervativizmu. Njima agendu crtaju neprijatelji otvorenog i modernog društva, nostalgičari patrijarhalnih idila i dogmatske vjere.
Puno sam očekivao od Istanbulske konvencije. Zapravo ne od same Konvencije, već zbog nemira koji je unijela u hrvatsku javnost.
Činilo mi se da su njeni kritičari zaslijepljeni svojim probuđenim zelotizmom, da su pretjerali, govorili gluposti i izmišljali svašta što u njoj ne piše.
Pričinjali su im se prizori zajedničkih zahoda, pederske zavjere u Bruxellesu, homoseksualci iza svakog grma pred školom, bradate žene pred pisoarom. Izmislili su pojam rodne ideologije i s parolama rušenja krenuli na Vladu.
Pokret je dobro organiziran i međunarodno povezan. Ima vodstvo, dokumente programa, financije, ogranke i hijerarhiju. Nije to horda fanatiziranih pojedinaca koja se raspadne nakon neuspjeha i razočaranja. Gluposti zaklonjene konzervativizmom – zato će se njihovi zahtjevi obnavljati.
Organizacija će ponovo okupiti ljude, izmisliti zgodne slogane, gurnuti ugodna mlada lica u prvi plan da govore o ljudskim pravima i slobodi izražavanja. Uporno će nanovo skupljati potpise za referendum iako se u Ustavu propisuje kako se on mijenja.
Iza njih stoji novac i utjecaj, pokrovitelji koji znaju da će uvijek negdje pobijediti i dobiti ideje za novi, osvježeni nastup. Ne, neće se odmah ići na zabranu razvoda, abortusa ili umjetnog začeća, već će to biti pokret za život, ljubav i poštovanje supružnika.
Sebe, ispravno, vide kao izvorne kršćane i nove proletere koji su, kao i oni, bezuspješno podizali seljačke ustanke i pobune, ali su na kraju, nikad ne odustajući, uspijevali u revoluciji. Ja ih vidim kao suvremene ludite koji se opiru modernizaciji i tvrde da ona osiromašuje naše živote i otuđuje nas od rada i zajednice.
Stvarnost je upornija i tvrdoglavija od idealizacija, od pokreta i organiziranih akcija hodanja za život i molitvi pred bolnicama. Sljedbenici Neila Ludda protestirali su neradnim nedjeljama, čartisti su skupljali potpise protiv rada žena i djece pred tvornicama i crkvama
Oni su moderni čartisti i luditi koji su uništavali tkalačke stanove nadajući se da će zaustaviti proces industrijalizacije. Luditi, jer u početku se tkalo po kućama, znali su da tvornica ubija obiteljski život, nisu htjeli u zajedničke kuće radnika, koje kao pakao na Zemlji opisuje njihov poslodavac Engels.
Stvarnost je upornija i tvrdoglavija od idealizacija, od pokreta i organiziranih akcija hodanja za život i molitvi pred bolnicama. Sljedbenici Neila Ludda protestirali su neradnim nedjeljama, čartisti su skupljali potpise protiv rada žena i djece pred tvornicama i crkvama.
Strašan teret kapitalizma ili, drukčije rečeno, modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije, konzumerističkog društva obilja uništit će i njih.
Biti protiv stvarnosti, a revolucionari stvarnost mrze i preziru, znači stvarati grupe oporbe i kontrarevolucionare (kontra kontrarevolucionare), koji su, u početku raspršeni, neorganizirani i slabi, ali njihov strukturni društveni položaj čini ih uzdanicom otpora.
Jedan od takvih pokreta otpora su mlade, ambiciozne i samosvjesne žene. One se osjećaju zakinute, diskriminirane i ugrožene u patrijarhalnom društvu. U svim inačicama njegovog opravdanja: religioznom, poslovnom i društvenom.
Ne pristaju na to da budu samo majke, tajnice, razbibriga i ukras. Njih pogađaju ideje o prirodnoj ulozi, karakternim i intelektualnim ograničenostima.
One žele poslovnu karijeru, poštovanje njihovih prioriteta i stila života.
Kada uđem u dvoranu na predavanje, štrecne me slika – nema muškaraca, čak ni mladića. Što je viša godina studija, njih je manje. U grupi od 48 imam dva mladića. U grupi od 23 – četvrta godina – 1 muškarac. Na pravnom studiju u grupi od 200 ne više od 12 mladića.
Ali to nije samo na pravu. Feminizacija profesije je i veća na studiju medicine, farmacije, filozofije, ekonomije, svih smjerova Filozofskog fakulteta. Čak i neki tradicionalno ”muški” studiji se mijenjaju: strojarstvo, elektrotehnika…
Žene ne žele biti ”dame i gospođe” javno, a u kući biti sluškinje i majke. Zato im treba afirmacija, obrazovanje i odlučnost, a ne veze i dogovaranje posla uz janjetinu. Njihov uzor je Madona, ne ona iz Svetog pisma: “I’m tough, I’m ambitious, and I know exactly what I want. If that makes me a bitch, okay”
Gdje su, zaboga, mladići? U inozemstvu igraju nogomet u važnim klubovima. Sjede u kafićima, raznose pića. U SNB-u ima daleko više djevojaka koje uče. Sanjaju o poslu u Dublinu, Poljskoj ili Slovačkoj.
Ubrzo neće trebati kampanje za veću zastupljenost žena u menadžmentu, bankama i vladi. Lijeni i nezainteresirani loši đaci nisu im stvarna konkurencija.
Promjene će biti nezaustavljive i mahanje parolama o demografiji su rasipanje fraza i svete vodice. Žene mogu biti majke i bez muža koji živi na njihovoj grbači i od njihove predanosti i žrtve.
Žene ne žele biti ”dame i gospođe” javno, a u kući biti sluškinje i majke. Zato im treba afirmacija, obrazovanje i odlučnost, a ne veze i dogovaranje posla uz janjetinu. Njihov uzor je Madona, ne ona iz Svetog pisma: “I’m tough, I’m ambitious, and I know exactly what I want. If that makes me a bitch, okay.”
E, da, samo takve su nositelji promjene. Još kad se ujedine i spoznaju oblike diskriminacije!
autograf
