Paolo Magelli u Hrvatskoj ima status kultnog redatelja, a u ZKM-u trenutačno dovršava predstavu 'Noćni život' o revolucionarima. U razgovoru za tportal uoči premijere Magelli otvoreno govori o svojoj obitelji, ljevičarskom backgroundu i namjeri da se pridruži Novoj ljevici Dragana Markovine, a bez ustezanja komentira i aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i barbarizaciju društva te predlaže kako kultivirati narod
U Zagrebačkom kazalištu mladih u petak 23. prosinca bit će praizveden nagrađivani tekst Ivana Vidića 'Noćni život', u kojem taj dramatičar i romanopisac, autor tri romana i nekoliko značajnih drama kao što su 'Harpa', 'Groznica', 'Veliki bijeli zec' i kultne 'Ospice', postavljene u Gavelli i londonskom Gate Theatreu, govori o aktualnoj Hrvatskoj, odnosno o revolucionarima koji pokušavaju promijeniti sustav. No doživljavaju neuspjeh.
Komad režira slavni Paolo Magelli, inače Vidićev fan koji je prije desetak godina u ZKM-u režirao 'Zagrebački pentagram' i koji među zekaemovim glumcima uživa veliko povjerenje, a u kazališnim krugovima Zagreba, pa i Hrvatske, ima status kultnog redatelja. Magelli je taj Vidićev tekst pročitao još prije nekoliko godina i odmah se oduševio. Međutim, on mu je poslužio kao predložak za stvaranje predstave u kojoj se progovara, osim o Zagrebu i Hrvatskoj, o Europi koja zadnjih 20 godina nema snage za novu utopiju, a kamoli za pobunu. Dramaturginja je Željka Udovičić, a u predstavi glume Pjer Meničanin, Katarina Bistrović Darvaš, Milivoj Beader, Doris Šarić Kukuljica, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Frano Mašković i drugi.
Što vas je najviše privuklo u Vidićevoj drami 'Noćni život' o revolucionarima koji žele promijeniti vlast?
Jako volim Ivana Vidića, njegov pristup svijetu i životu, njegove kratke pripovijetke. Mislim da je veliki talent i ja sam njegov vjerni čitatelj. U Zagrebu nemam televizor pa čitam puno hrvatskih autora. Ovaj njegov tekst 'Noćni život' pročitao sam još u vrijeme kad sam bio intendant u Italiji i odmah sam vidio da je to vrlo hrabar dramski prijedlog. No ostavio sam ga malo sa strane da tekst sazrije. A onda sam se sjetio da se 2017. obilježava stota obljetnica Oktobarske revolucije. Zapitao sam se koliko smo nazadovali u tih stotinu godina? Obilježavamo svaku budalaštinu, a zaboravili smo razmišljati o bitnim stvarima jer nam to diktira ova instant kultura. Navikli smo se da nam drugi nameću sustav mišljenja i da nam to prodaju kao demokraciju. Vidićev pesimističan, maštovit i aktualan tekst govori o neuspjehu jedne utopije, dakle tekst je antiutopijski, pa je obljetnica Oktobarske revolucije fenomenalna prilika da se sada progovori o tom pitanju.
Kako vas se dojmio taj njegov tekst? Je li on izazvao u vama i neka sjećanja na ljevičarsku prošlost vaše obitelji?
Imao sam dva djeda. Jedan je bio bogat i izvan svih apokalipsi, a drugi je bio siromašan, jako inteligentan, bio je u Prvom svjetskom ratu, a za vrijeme fašizma bio je nekoliko puta u zatvoru. Kao klinac od šest godina slušao sam njegove priče o ratu, Oktobarskoj revoluciji, fašizmu i komunizmu i premda on nije bio demagog, inficirao me je tim povijesnim razdobljem koje se kasnije reflektiralo na situaciju u Europi.
Sve te priče nosim u sebi, kao i ožiljke koje je on doživljavao. Možda sam zato otišao u Rumunjsku, posjećivao druge zemlje bivšeg Istočnog bloka, surađivao s Benom Bessonom u bivšem istočnom Berlinu i iza tzv. zavjese upoznavao fantastične ljude koji su danas dio povijesti i svjetske kulture. U to sam vrijeme živio na ravnoteži nemoći između Istoka i Zapada, kada su se u kulturu slijevale velike investicije jer se preko kulture vodila bitka između ta dva diva. Mislim da je Ivan Vidić aktivirao u mom mozgu sjećanja na tog djeda i ideale iz tog vremena. Mogu reći da sam zbog tog svog izgubljenog 'ja' odlučio raditi Vidićev tekst.
Kako biste žanrovski odredili Vidićevu dramu? Je li to satira, parodija ili tragikomedija?
To je tragikomična i duhovita, ali nemilosrdna analiza hrvatskog društva, u kojoj Vidić govori o revolucionarima koji završavaju u financijskom ropstvu moćnika, ali i o podjelama unutar društva, različitim interesima i ideologijama te o nemogućnosti postizanja dogovora. Kad to sada prepričavam, onda mi se čini banalnim. Naime, Vidić ne reproducira realnost, nego na sceni više govori o duši, dok o stvarnosti više govori fragmentarno. Nadam se da ćemo uspjeti napraviti mozaik koji će reproducirati ne samo hrvatsku, nego i europsku dušu. Naime, Hrvatska je sa svim svojim krizama idealan laboratorij u kojem se kao na pokusnom kuniću ispituju i odražavaju svi problemi Europe. Međutim, ti problemi tek u Hrvatskoj dolaze do potpunog izražaja jer su tu uvećani i zbog toga mogu dominirati našom stvarnošću.
Proba 'Noćnog života'
S obzirom na vaše poznato ljevičarsko opredjeljenje i to što ste odrastali u doba buntovnih 60-ih i 70-ih, možete li nam reći jeste li i vi u to vrijeme bili revolucionar i išli na barikade s idejom da možete promijeniti svijet?
U to vrijeme imao sam 18 godina i imao sam u Pratu, u Toskani, kazališnu grupu s glumcem Robertom Benignijem. U tom kazalištu bilo je okupljeno nekoliko kasnije poznatih glumaca, a jedna od njih bila je Pamela Villoresi, koja je kasnije glumila u filmu 'La grande bellezza', dobitniku Oscara za najbolji strani film.
U tom istom kazalištu, Teatro Metastasio, bio sam nakon nekoliko desetljeća i intendant. Živjeli smo u Toskani koja je imala velike simpatije prema tim revolucionarnim zbivanjima, dobivali smo i stipendije, tako da nismo imali potrebu dizati revolucije. I ja sam dobio stipendiju i izabrao sam istočne zemlje jer me zanimalo istočnoeuropsko kazalište te sam posjetio Bukurešt, Budimpeštu, Prag... Zatim smo u skladu s tadašnjim duhom vremena automobilom išli na Tibet. Za tu ekspediciju odlučili smo se jedne večeri, kupili polovni Fiat 1300 i krenuli od Rima, preko Irana, do Tibeta. To je bilo genijalno putovanje! Probajte danas stići autom do Tibeta! Bio sam simpatizer Rudija Dutschkea, jednog od vođa njemačkog studentskog pokreta, i Daniela Cohn-Bendita, koji je bio vođa ljevice na demonstracijama 1968., a kasnije ekolog i političar u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Dakle, mi u tradicionalno crvenoj Toskani nismo imali potrebe ići na barikade, ali smo tu ideju 1968. utjelovili u mnogim predstavama koje su postale dio povijesti tog kazališta.
Spomenuli ste obljetnicu Oktobarske revolucije, a kao što vidimo, danas u cijeloj Europi jačaju razne desne opcije. Gdje je danas nestala ideja ljevice?
Ljevica danas nije nigdje, ona je izdala samu sebe. Matteo Renzi, jedan od meni najantipatičnijih političara u Europi, funkcionira kao matador. On je, kao savršeni izvršitelj Berlusconijeve politike, ubio ostatke talijanske ljevičarske nade. Berlusconi je nedavno izjavio da je Renzi jedini relevantni političar u Italiji, što ne govori samo o izdaji ljevice, nego o gubljenju ljevičarskog identiteta u Italiji, zemlji koja ima dugu ljevičarsku tradiciju. Talijanska Komunistička partija bila je jedina u Europi koja je pozivala radnike da se bore protiv Crvenih brigada.
U Italiji ljevica nikad nije otklizala u diktaturu, nego je uvijek bila slobodarska i branila je demokraciju. No danas i u Italiji nestaju sindikalna prava, a novim reformama pokušavaju se uvjeriti mlade generacije da stalni posao nije vrijedan borbe, nego je naša budućnost amerikanizacija rada, temeljena na stalnim prekvalifikacijama i mijenjanju poslova kako bi kapital od toga imao korist. Nastanku takvog besramnog društva u kojem bogati postaju sve bogatiji, a siromašni još siromašniji, Renzi je dao velik doprinos. Prema Tonyju Blairu imao sam veliku odbojnost jer je taj njegov blairizam stavio socijaldemokraciju u izravnu, besramnu službu divljeg kapitala. Gerhard Schröder je barem uspio obraniti socijalnu državu, premda mi je i on bio problematičan.
Što je s Hrvatskom?
Na moju veliku žalost, ne vidim ljevicu u Hrvatskoj. Mislim da je ljevica prestala postojati s Račanovom smrću i da se u Hrvatskoj dogodila rekonverzija ljevice. O tome govore neki Milanovićevi potezi, oni koji su primjerice doveli do slabljenja lokalnih autonomija s ljevičarskom tradicijom. Kad pogledamo kartu Europe, čini mi se da od Dalmacije polazi jedna crna linija, prelazi preko Mađarske i Poljske te stiže do Baltičkog mora. To je zapravo sjedinjavanje Mediterana i Baltika u jednoj poludjeloj desnoj opciji. Dakle, gdje je ta ljevica u Hrvatskoj?
Uskoro se u Hrvatskoj osniva nova stranka - Nova ljevica - koju predvodi mladi povjesničar Dragan Markovina i koja bi trebala ujediniti lijeve intelektualce, dio nevladine scene, feminističke organizacije i predstavnike lijevih inicijativa.
Ako oni osnuju Novu ljevicu, ja ću se učlaniti u tu stranku. I u Italiji postoje pokušaji revitalizacije ljevice. Bivši gradonačelnik Milana Pisapia pokušao je ujediniti talijansku ljevicu, međutim nisam siguran u uspjeh te ideje. Treba započeti s objedinjavanjem ljevice, ali put će biti dug i trnovit.
U Hrvatskoj opet jača veličanje ideja ustaštva, a javljaju se i opcije koje izjednačavaju fašizam i antifašizam. I u Europi jača neofašizam. Kako to tumačite?
Radio sam u Dresdenu, u kojem je neofašizam stravično jak, kao i u Dortmundu, premda su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata 'očistili' svoj odnos prema prošlosti. Međutim Hrvati još nisu shvatili da nisu svi totalitarizmi jednaki i da se ne može izjednačavati fašizam i antifašizam. Morate se kulturološki i civilizacijski opredijeliti. Možete biti protiv Tita i protiv Komunističke partije, a ti zločini počinjeni za vrijeme komunističkog razdoblja moraju se prepoznati, ali ne može se zaboraviti da je bivša Jugoslavija imala u Drugom svjetskom ratu više od milijun žrtava i dala velik doprinos u zaustavljanju Hitlera i najvećeg zločina čovječanstva. Mislim da do takvog razmišljanja ovdje još nije došlo.
U Hrvatskoj je još od Tuđmana jako popularna ideja pomirbe. Može li pomirba različitih opcija biti rješenje?
Nisam protivnik pomirbe ako ona omogućuje korak naprijed. No prije toga bi trebalo odrediti svjetonazore i pokazati da niti jedan nije nedodirljiv. Također bi trebalo shvatiti da je hrvatski antifašistički pokret, koji je učinio i neke pogreške i čiji su predstavnici donosili i neke ogavne odluke, ipak imao više dobrih nego loših ideja.
Koliko kazalište može otvaranjem takvih spornih tema iz hrvatske ili europske prošlosti pomoći realnom sagledavanju istine?
Ne mislim da kazalište mora imati pedagošku funkciju niti ja radim Vidićev tekst iz pedagoških razloga. Razmišljam slično kao Konrad Adenauer. Kad su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata bili gladni i jeli samo krumpire, Adenauer je naručio rekonstruiranje 400 njemačkih teatara jer je smatrao da je njemački narod zaboravio vlastitu kulturu i da kulturan narod neće ponoviti slične zločine. U Hrvatskoj se dogodilo da je prekinuta veza između školstva i kulture i da učenici i studenti više ne posjećuju kazališta, dakle prekinuta je akulturacija naroda. Što se radi navečer u Vukovaru, Vinkovcima, Karlovcu? Stalno se pere savjest pričama o Vukovaru, a još nikome nije palo na pamet da u Vukovaru napravi kazalište s ansamblom od 20 glumaca.
Zašto Karlovac ne bi imao stalni ansambl? Mislim da to nije toliko skupo da se ne bi moglo organizirati. Bilo bi dovoljno da vlast ima dva plava automobila manje i da se tim novcem angažiraju glumci na godinu dana. Zašto i Samobor ne bi imao stalne glumce? Kultiviranje naroda počinje od najranijih nogu kroz školstvo i kulturu. Narod se promijeni, kako je govorila gospođa Montessori, za samo 15 godina – kad se promijeni školstvo, promijeni se i narod. Očito je nekome u interesu barbarizacija hrvatskog naroda. S ljudima niske svijesti valjda je lakše manipulirati.
Vidićeva drama daje mračnu sliku društva. Kamo danas idemo?
U svom formiranju susretali smo se s ridikulima, pogotovo u osamdesetima, koji su bili svojevrsni nastavak tradicije proroka i grčke Pitije. Mediteran je bio pun takvih ridikula, a bilo ih je i u Zagrebu. Bilo ih nekoliko s kojima je vrijedilo popiti kavu i slušati njihove priče. Jedan od njih bio je Brankec, a držao je vatrene govore na Cvjetnom trgu. Dakle, još smo bili povezani s grčkom kulturom i ona nije toliko daleko koliko neki misle. Kad je prije tri godine umrla moja mama, sjedio sam u kapelici i gledajući njezino mrtvo tijelo shvatio da nas od Sokrata dijeli samo 28 generacija. Kad sam radio 'Medeju' u Koloseumu, znao sam da je tamo bila Neronova vila i da se pored jezera šetao Seneka. Dakle, ta kultura je tu, nedaleko od nas. A mi smo danas Google pretvorili u proročicu Pitiju! Najstrašnije je to što na Googleu postoje svi odgovori, ali nema dvojbe - eliminirali smo sumnju iz našeg kulturološkog sustava i imbecilizacija čovječanstva je nepovratna.
tportal
U Zagrebačkom kazalištu mladih u petak 23. prosinca bit će praizveden nagrađivani tekst Ivana Vidića 'Noćni život', u kojem taj dramatičar i romanopisac, autor tri romana i nekoliko značajnih drama kao što su 'Harpa', 'Groznica', 'Veliki bijeli zec' i kultne 'Ospice', postavljene u Gavelli i londonskom Gate Theatreu, govori o aktualnoj Hrvatskoj, odnosno o revolucionarima koji pokušavaju promijeniti sustav. No doživljavaju neuspjeh.
Komad režira slavni Paolo Magelli, inače Vidićev fan koji je prije desetak godina u ZKM-u režirao 'Zagrebački pentagram' i koji među zekaemovim glumcima uživa veliko povjerenje, a u kazališnim krugovima Zagreba, pa i Hrvatske, ima status kultnog redatelja. Magelli je taj Vidićev tekst pročitao još prije nekoliko godina i odmah se oduševio. Međutim, on mu je poslužio kao predložak za stvaranje predstave u kojoj se progovara, osim o Zagrebu i Hrvatskoj, o Europi koja zadnjih 20 godina nema snage za novu utopiju, a kamoli za pobunu. Dramaturginja je Željka Udovičić, a u predstavi glume Pjer Meničanin, Katarina Bistrović Darvaš, Milivoj Beader, Doris Šarić Kukuljica, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Frano Mašković i drugi.
Što vas je najviše privuklo u Vidićevoj drami 'Noćni život' o revolucionarima koji žele promijeniti vlast?
Jako volim Ivana Vidića, njegov pristup svijetu i životu, njegove kratke pripovijetke. Mislim da je veliki talent i ja sam njegov vjerni čitatelj. U Zagrebu nemam televizor pa čitam puno hrvatskih autora. Ovaj njegov tekst 'Noćni život' pročitao sam još u vrijeme kad sam bio intendant u Italiji i odmah sam vidio da je to vrlo hrabar dramski prijedlog. No ostavio sam ga malo sa strane da tekst sazrije. A onda sam se sjetio da se 2017. obilježava stota obljetnica Oktobarske revolucije. Zapitao sam se koliko smo nazadovali u tih stotinu godina? Obilježavamo svaku budalaštinu, a zaboravili smo razmišljati o bitnim stvarima jer nam to diktira ova instant kultura. Navikli smo se da nam drugi nameću sustav mišljenja i da nam to prodaju kao demokraciju. Vidićev pesimističan, maštovit i aktualan tekst govori o neuspjehu jedne utopije, dakle tekst je antiutopijski, pa je obljetnica Oktobarske revolucije fenomenalna prilika da se sada progovori o tom pitanju.
Kako vas se dojmio taj njegov tekst? Je li on izazvao u vama i neka sjećanja na ljevičarsku prošlost vaše obitelji?
Imao sam dva djeda. Jedan je bio bogat i izvan svih apokalipsi, a drugi je bio siromašan, jako inteligentan, bio je u Prvom svjetskom ratu, a za vrijeme fašizma bio je nekoliko puta u zatvoru. Kao klinac od šest godina slušao sam njegove priče o ratu, Oktobarskoj revoluciji, fašizmu i komunizmu i premda on nije bio demagog, inficirao me je tim povijesnim razdobljem koje se kasnije reflektiralo na situaciju u Europi.
Sve te priče nosim u sebi, kao i ožiljke koje je on doživljavao. Možda sam zato otišao u Rumunjsku, posjećivao druge zemlje bivšeg Istočnog bloka, surađivao s Benom Bessonom u bivšem istočnom Berlinu i iza tzv. zavjese upoznavao fantastične ljude koji su danas dio povijesti i svjetske kulture. U to sam vrijeme živio na ravnoteži nemoći između Istoka i Zapada, kada su se u kulturu slijevale velike investicije jer se preko kulture vodila bitka između ta dva diva. Mislim da je Ivan Vidić aktivirao u mom mozgu sjećanja na tog djeda i ideale iz tog vremena. Mogu reći da sam zbog tog svog izgubljenog 'ja' odlučio raditi Vidićev tekst.
Kako biste žanrovski odredili Vidićevu dramu? Je li to satira, parodija ili tragikomedija?
To je tragikomična i duhovita, ali nemilosrdna analiza hrvatskog društva, u kojoj Vidić govori o revolucionarima koji završavaju u financijskom ropstvu moćnika, ali i o podjelama unutar društva, različitim interesima i ideologijama te o nemogućnosti postizanja dogovora. Kad to sada prepričavam, onda mi se čini banalnim. Naime, Vidić ne reproducira realnost, nego na sceni više govori o duši, dok o stvarnosti više govori fragmentarno. Nadam se da ćemo uspjeti napraviti mozaik koji će reproducirati ne samo hrvatsku, nego i europsku dušu. Naime, Hrvatska je sa svim svojim krizama idealan laboratorij u kojem se kao na pokusnom kuniću ispituju i odražavaju svi problemi Europe. Međutim, ti problemi tek u Hrvatskoj dolaze do potpunog izražaja jer su tu uvećani i zbog toga mogu dominirati našom stvarnošću.
Proba 'Noćnog života'
S obzirom na vaše poznato ljevičarsko opredjeljenje i to što ste odrastali u doba buntovnih 60-ih i 70-ih, možete li nam reći jeste li i vi u to vrijeme bili revolucionar i išli na barikade s idejom da možete promijeniti svijet?
U to vrijeme imao sam 18 godina i imao sam u Pratu, u Toskani, kazališnu grupu s glumcem Robertom Benignijem. U tom kazalištu bilo je okupljeno nekoliko kasnije poznatih glumaca, a jedna od njih bila je Pamela Villoresi, koja je kasnije glumila u filmu 'La grande bellezza', dobitniku Oscara za najbolji strani film.
U tom istom kazalištu, Teatro Metastasio, bio sam nakon nekoliko desetljeća i intendant. Živjeli smo u Toskani koja je imala velike simpatije prema tim revolucionarnim zbivanjima, dobivali smo i stipendije, tako da nismo imali potrebu dizati revolucije. I ja sam dobio stipendiju i izabrao sam istočne zemlje jer me zanimalo istočnoeuropsko kazalište te sam posjetio Bukurešt, Budimpeštu, Prag... Zatim smo u skladu s tadašnjim duhom vremena automobilom išli na Tibet. Za tu ekspediciju odlučili smo se jedne večeri, kupili polovni Fiat 1300 i krenuli od Rima, preko Irana, do Tibeta. To je bilo genijalno putovanje! Probajte danas stići autom do Tibeta! Bio sam simpatizer Rudija Dutschkea, jednog od vođa njemačkog studentskog pokreta, i Daniela Cohn-Bendita, koji je bio vođa ljevice na demonstracijama 1968., a kasnije ekolog i političar u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Dakle, mi u tradicionalno crvenoj Toskani nismo imali potrebe ići na barikade, ali smo tu ideju 1968. utjelovili u mnogim predstavama koje su postale dio povijesti tog kazališta.
Spomenuli ste obljetnicu Oktobarske revolucije, a kao što vidimo, danas u cijeloj Europi jačaju razne desne opcije. Gdje je danas nestala ideja ljevice?
Ljevica danas nije nigdje, ona je izdala samu sebe. Matteo Renzi, jedan od meni najantipatičnijih političara u Europi, funkcionira kao matador. On je, kao savršeni izvršitelj Berlusconijeve politike, ubio ostatke talijanske ljevičarske nade. Berlusconi je nedavno izjavio da je Renzi jedini relevantni političar u Italiji, što ne govori samo o izdaji ljevice, nego o gubljenju ljevičarskog identiteta u Italiji, zemlji koja ima dugu ljevičarsku tradiciju. Talijanska Komunistička partija bila je jedina u Europi koja je pozivala radnike da se bore protiv Crvenih brigada.
U Italiji ljevica nikad nije otklizala u diktaturu, nego je uvijek bila slobodarska i branila je demokraciju. No danas i u Italiji nestaju sindikalna prava, a novim reformama pokušavaju se uvjeriti mlade generacije da stalni posao nije vrijedan borbe, nego je naša budućnost amerikanizacija rada, temeljena na stalnim prekvalifikacijama i mijenjanju poslova kako bi kapital od toga imao korist. Nastanku takvog besramnog društva u kojem bogati postaju sve bogatiji, a siromašni još siromašniji, Renzi je dao velik doprinos. Prema Tonyju Blairu imao sam veliku odbojnost jer je taj njegov blairizam stavio socijaldemokraciju u izravnu, besramnu službu divljeg kapitala. Gerhard Schröder je barem uspio obraniti socijalnu državu, premda mi je i on bio problematičan.
Što je s Hrvatskom?
Na moju veliku žalost, ne vidim ljevicu u Hrvatskoj. Mislim da je ljevica prestala postojati s Račanovom smrću i da se u Hrvatskoj dogodila rekonverzija ljevice. O tome govore neki Milanovićevi potezi, oni koji su primjerice doveli do slabljenja lokalnih autonomija s ljevičarskom tradicijom. Kad pogledamo kartu Europe, čini mi se da od Dalmacije polazi jedna crna linija, prelazi preko Mađarske i Poljske te stiže do Baltičkog mora. To je zapravo sjedinjavanje Mediterana i Baltika u jednoj poludjeloj desnoj opciji. Dakle, gdje je ta ljevica u Hrvatskoj?
Uskoro se u Hrvatskoj osniva nova stranka - Nova ljevica - koju predvodi mladi povjesničar Dragan Markovina i koja bi trebala ujediniti lijeve intelektualce, dio nevladine scene, feminističke organizacije i predstavnike lijevih inicijativa.
Ako oni osnuju Novu ljevicu, ja ću se učlaniti u tu stranku. I u Italiji postoje pokušaji revitalizacije ljevice. Bivši gradonačelnik Milana Pisapia pokušao je ujediniti talijansku ljevicu, međutim nisam siguran u uspjeh te ideje. Treba započeti s objedinjavanjem ljevice, ali put će biti dug i trnovit.
U Hrvatskoj opet jača veličanje ideja ustaštva, a javljaju se i opcije koje izjednačavaju fašizam i antifašizam. I u Europi jača neofašizam. Kako to tumačite?
Radio sam u Dresdenu, u kojem je neofašizam stravično jak, kao i u Dortmundu, premda su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata 'očistili' svoj odnos prema prošlosti. Međutim Hrvati još nisu shvatili da nisu svi totalitarizmi jednaki i da se ne može izjednačavati fašizam i antifašizam. Morate se kulturološki i civilizacijski opredijeliti. Možete biti protiv Tita i protiv Komunističke partije, a ti zločini počinjeni za vrijeme komunističkog razdoblja moraju se prepoznati, ali ne može se zaboraviti da je bivša Jugoslavija imala u Drugom svjetskom ratu više od milijun žrtava i dala velik doprinos u zaustavljanju Hitlera i najvećeg zločina čovječanstva. Mislim da do takvog razmišljanja ovdje još nije došlo.
U Hrvatskoj je još od Tuđmana jako popularna ideja pomirbe. Može li pomirba različitih opcija biti rješenje?
Nisam protivnik pomirbe ako ona omogućuje korak naprijed. No prije toga bi trebalo odrediti svjetonazore i pokazati da niti jedan nije nedodirljiv. Također bi trebalo shvatiti da je hrvatski antifašistički pokret, koji je učinio i neke pogreške i čiji su predstavnici donosili i neke ogavne odluke, ipak imao više dobrih nego loših ideja.
Koliko kazalište može otvaranjem takvih spornih tema iz hrvatske ili europske prošlosti pomoći realnom sagledavanju istine?
Ne mislim da kazalište mora imati pedagošku funkciju niti ja radim Vidićev tekst iz pedagoških razloga. Razmišljam slično kao Konrad Adenauer. Kad su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata bili gladni i jeli samo krumpire, Adenauer je naručio rekonstruiranje 400 njemačkih teatara jer je smatrao da je njemački narod zaboravio vlastitu kulturu i da kulturan narod neće ponoviti slične zločine. U Hrvatskoj se dogodilo da je prekinuta veza između školstva i kulture i da učenici i studenti više ne posjećuju kazališta, dakle prekinuta je akulturacija naroda. Što se radi navečer u Vukovaru, Vinkovcima, Karlovcu? Stalno se pere savjest pričama o Vukovaru, a još nikome nije palo na pamet da u Vukovaru napravi kazalište s ansamblom od 20 glumaca.
Zašto Karlovac ne bi imao stalni ansambl? Mislim da to nije toliko skupo da se ne bi moglo organizirati. Bilo bi dovoljno da vlast ima dva plava automobila manje i da se tim novcem angažiraju glumci na godinu dana. Zašto i Samobor ne bi imao stalne glumce? Kultiviranje naroda počinje od najranijih nogu kroz školstvo i kulturu. Narod se promijeni, kako je govorila gospođa Montessori, za samo 15 godina – kad se promijeni školstvo, promijeni se i narod. Očito je nekome u interesu barbarizacija hrvatskog naroda. S ljudima niske svijesti valjda je lakše manipulirati.
Vidićeva drama daje mračnu sliku društva. Kamo danas idemo?
U svom formiranju susretali smo se s ridikulima, pogotovo u osamdesetima, koji su bili svojevrsni nastavak tradicije proroka i grčke Pitije. Mediteran je bio pun takvih ridikula, a bilo ih je i u Zagrebu. Bilo ih nekoliko s kojima je vrijedilo popiti kavu i slušati njihove priče. Jedan od njih bio je Brankec, a držao je vatrene govore na Cvjetnom trgu. Dakle, još smo bili povezani s grčkom kulturom i ona nije toliko daleko koliko neki misle. Kad je prije tri godine umrla moja mama, sjedio sam u kapelici i gledajući njezino mrtvo tijelo shvatio da nas od Sokrata dijeli samo 28 generacija. Kad sam radio 'Medeju' u Koloseumu, znao sam da je tamo bila Neronova vila i da se pored jezera šetao Seneka. Dakle, ta kultura je tu, nedaleko od nas. A mi smo danas Google pretvorili u proročicu Pitiju! Najstrašnije je to što na Googleu postoje svi odgovori, ali nema dvojbe - eliminirali smo sumnju iz našeg kulturološkog sustava i imbecilizacija čovječanstva je nepovratna.
tportal
