Dug je popis značajnih poteza pape Franje u posljednje dvije godine, piše Aleksandra Šućur koja za tportal analizira ključne elemente koji su ga učinili jednim od najvažnijih državnika svijeta. Njegovi potezi usmjereni su svjetskoj periferiji po modelu koji su koristili Tito i nesvrstani govore o ambicioznim planovima. Mali detalji koji 'čine razliku' jasno ukazuju na to da papa Bergoglio ima osjećaj za dosljednost, sklad riječi i djela. A to je, piše ona, u današnjem globalnom političkom kontekstu velika rijetkost
I da stvar bude još zanimljivija, za razliku od državnih politika koje nam se često mogu učiniti 'dvorišnim', momentalna vatikanska politika ni najmanje se ne čini nepovezanom s globalnim (protagonističkim a još više antagonističkim) trendovima niti imalo izbjegava krizne globalizacijske teme i probleme, s obzirom na to da kontinuirano upire prst u njene etičke i socioekonomske devijacije.
Štoviše, stječe se dojam da bi se Papa rado u prvom licu stavio na čelo svih inicijativa kojima su cilj rasprava i rješavanje problema koji izviru iz globalnih financijskih špekulacija, narušavanja ambijenta, iz ratova i siromaštva. Svoje apostolsko poslanje 'biti sa zadnjima', Bergoglio je shvatio tako da bude bukvalno sa 'zadnjima', odnosno, na strani marginaliziranih, ugroženih i odbačenih.
Procjene za ciljane publike
Faktički ih posjećuje, razgovara i nastoji ih razumjeti, kako bi bio njihovim tumačem i zastupnikom, čime svoj 'programsko-apostolski cilj' seli i na razinu 'strategije', koju je jedan ugledni vatikanolog okarakterizirao kao 'geopolitiku škarta'.
Onog koji nas asocira na potrebu za reciklažom, prenamjenom, obnovom, popravkom ili barem 'urednim odlaganjem'.
U kontinuiranoj javnoj osudi devijacija, političke korupcije i nejednakosti, neki (konzervativniji) komentatori radije vide 'kontinuitet' Bergoglia sa svojim prethodnicima, misijom i etikom Crkve, dok bi oni progresivniji u njemu rado prepoznali Velikog reformatora Crkve posrnule u porok i sljubljenost s centrima moći. Iako razumljiva, oba iščitavanja su instrumentalna, udaljena od činjenica i namijenjena ciljanim publikama.
Papine literarne tehnike
Već je samo prelistavanje enciklike 'Laudato Sii' dovoljno za spoznaju da Bergoglio odlično poznaje i razinu 'taktike' i 'tehnike', ali i da je taj tekst i po svojoj formi, sadržaju i internoj strukturi, nešto više od 'programa političke akcije' (iako je i to). Tih stotinu devedeset stranica sinkrono i asocijativno 'udara' u tanke žice osjetila, uma i instinkta.
Na njima se teme ne obrađuju s dogmatskom sigurnošću i uzvišenom etikom koja se 'muči' shvatljivo spustiti među puk, već se (gotovo glazbeno-neposredno) nižu različite 'varijacije na temu' u cilju elaboracije tvrdnje da se društvo i okoliš, priroda i povijest, degradiraju i da svi skupa pritom tužno i užasnuto zapomažu jer 'jecajima sestre zemlje pridružuju se oni iz grla odbačenih od svijeta'.
Romantično-poetske rečenice izmjenjuju se s akademsko-znanstvenim tvrdnjama, a franjevački pogled na borbu za golo preživljavanje izmjenjuje se s jezuitsko-poučnim slikama, sličnim onima u dokumentarcima National Geographica koje gledamo diveći se ekosistemima, čudima njihovih ravnoteža dok nisu narušene, a ponekad i smrtno ranjene pod utjecajem čovjekova nerazumno pohlepnog i bahatog djelovanja.
Tu je teološki pristup životu koji Bog ljubi i u njegovu najefemernijem obliku, u pratnji znanstvenog kora čiji apokaliptični feet vidi ugljični dioksid kako 'otima' dah tom životu i predmetu Božje ljubavi. Enciklika poziva na konkretna djela, konkretne politike i poteze vlada, jer 'znamo da se stvari mogu promijeniti, a Stvoritelj nas neće napustiti, On neće odustati od svog projekta ljubavi, On se ne kaje što nas je stvorio'.
Jer mi možemo 'ugljični dioksid pretvoriti u kisik, možemo pročistiti vode, možemo pobijediti bolesti i pošasti, zaustaviti dezertifikaciju tla i utjecati na biorazgradnju otpada'.
U jednoj rečenici, 'Laudato sii' je, stilski i sadržajno, enciklopedijski primjer kreativnog pisanja. Koje ima i svoju funkciju. Taktne izmjene dramatičnog i razdraganog Papina panoramskog prikaza, imaju za cilj prijenos daha planeta, borbe njenih pluća, od tropskih prašuma do svog morskog pandana, koraljnih barijera, i 'milijunima njihovih vrsta života'.
Zna pronaći pravu 'žicu' javnosti
Teologija, poetika, dramatika, znanost... Papa 'ne bira sredstva' dok 'udara' na osjetilne žice i savjest, čineći je prijemčivom za akciju i 'kreativna rješenja', jer 'svijet je nešto više od problema koji treba riješiti, on je radosni misterij koji promatramo s ushitom i zahvalnošću'.
Nakon njene objave, u hrvatskim medijima mogli su se pročitati i vrlo vrijedni komentari na teme iz enciklike, dok se naširoko obradio još samo njegov posjet Sarajevu. Vijesti vezane uz Papine odluke, poteze i putovanja, ostaju, međutim, ograničene na medijski kuriozitet (priznanje i apeliranje na 'dobro' u svakom čovjeku, neovisno o tome je li vjernik ili nije), spektakl ili senzaciju (npr. Raspeće na srpu i čekiću koje mu je poklonio Morales, otvorenost spram homoseksualaca...) što utječe na sužavanje slike o Papinim važnijim državničkim aktivnostima, a donekle i na deformaciju zaključaka kod šire javnosti.
Što je još važno za razumijevanje Papinih ideja
Iako sve stavke nisu predmet ove analize, iznosim ih tek kao 'pregled' njegove akcije:
- Uvođenje kazne za djelo prešućivanja kaznenog djela pedofilije u kanonsko pravo.
- Imenovanje kardinala po ključu populacijske reprezentativnosti, a ne po ključu provenijencije ili bliskosti s centrima moći, odnosno, transfer kardinalskih ovlasti na periferije svijeta. Radi se o smanjenju moći Rimske kurije, uz paralelni transfer kvota moći s vrha na bazu te nagrađivanje koje vodi računa ne samo o kvantiteti, već i o kvaliteti borbe s izazovima. Iduća konklava više će reflektirati pluralitet 'malih sudionika' Crkve, baš kao i 'kreativnih' imenovanja, poput onih u Moreliji u Meksiku ili Yangonu u Myanmaru, gdje se vjernici koje neokardinali predstavljaju, svakodnevno opiru dominaciji krupnih narko-trgovaca ili vojnih hunti. A daleko manje vatikanske karijeriste kojima Bergoglio kontinuirano ukida 'stolice' pri Svetoj stolici, otvoreno preferirajući terensku akciju iznad dvorske prilagodbe.
- Bezrezervno priznanje Palestine. Jasan stav spram Bliskog istoka putem aktivne suradnje apostolskog nuncija u Bejrutu s maronitima na pokušajima otvaranja humanitarnog koridora i zbrinjavanja sirijskih izbjeglica.
- Općenita pojačana aktivnost u posredovanju u međunarodnopolitičkim tenzijama i konfliktima.
- Uvođenje transparentnosti u funkcioniranje banke IOR, otpor internim 'ustaljenim' centrima moći, iznalaženje novih ravnoteža u upravljanju vatikanskim prihodovnim sredstvima, uz njihovu paralelnu centralizaciju u jedan ured i izravnu 'odgovornu vezu' imenovanih upravitelja. Ukidanje svih suvišnih ureda, funkcija i ministarstava.
Već same te stavke, koje nikako ne iscrpljuju popis njegovih važnih poteza u svojstvu državnika, demantiraju sumnjičavce koji u njegovoj akciji vide 'uspješni marketing i vjersku propagandu'.
Takva reduktivna viđenja temelje se na predrasudama, koje se lako sruše dozivajući u argumentaciju činjenicu da je Grad Vatikan država, sa svojim članskim mjestom u Skupštini OUN-a, gdje je nalazimo u 'prvim redovima' borbe za jačanje ovlasti Skupštine spram 'aristokratskog' Vijeća sigurnosti.
Aduti u ljudskosti i pravičnosti
Također se zanemaruje i fakt da Papu njegova ljudska skromnost i pravičnost te državnička odlučnost i dosljednost, čine daleko većim liderom od bilo kojeg drugog aktualnog državnika svijeta. Time ne želim reći da Vatikan ne raspolaže i potentnim PR-om, koji pazi na plasman Papinih tweetova, vodi računa o broju followera i promptno izvještava o nenajavljenim blitz-posjetama nekoj obespravljenoj ili ožalošćenoj obitelji ili zajednici na rimskoj periferiji.
Fragmenti su to koji neodoljivo podsjećaju na noćne izlete 'dobrog kalifa' Haruna al Rashida dok prerušen u siromaha provjerava što se događa na periferijama Bagdada i njegova carstva, kao i na njihovo bajkovito prepričavanje u 'Tisuću i jednoj noći'... Naravno da marketing nije nepoznanica ni u Vatikanu ni u Katoličkoj crkvi, ali je bitno što se 'marketinškom pričom' želi plasirati, kupiti ili prodati, što su krajnji ciljevi i strategije koje vode k njima.
I tu se vraćamo na početak, na apostolski cilj biti sa zadnjima u današnjem globalnom svijetu, u trenu kad se taj svijet višestruko polarizira, a svaki 'pol' ima svoj centar i svoju periferiju, pored već postojećeg raskola na Sjever i Jug, na bogate i siromašne.
Multipolarizacija svijeta uvjetuje regionalizacije i međusobnu žestoku konkurenciju, zbog kojih ni jedna ideologija, a napose ona liberalna koju simbolički utjelovljuje WTO, ne može naići na konkretnu dosljednu primjenu, jer potrebe samozaštite postaju sve veće, s obzirom na učestalost kriza i potresa koje globalizacija proizvodi.
Zanima se za sve koji su 'zadnji'
Papi su zanimljivi svi 'zadnji', on svijet promatra globalno jer ga (iz ugla vjernika) tako 'vidi' i univerzalni Bog. Zato je njegova politika čista geopolitika, koja se neminovno razvija kroz strategije koje su bazirane na sljedećim strateškim temeljima:
Prvi je vizija koja povezuje sve periferije, inspirirana na solidarnosti i savezništvu 'zadnjih', 'otpalih' ili 'perifernih' spram centara moći. Vizija savezništva malih i perifernih zemalja u međunarodnim odnosima neodoljivo podsjeća na Pokret nesvrstanih. Ideju je dobrim dijelom preselio i u samu konklavu, na što ukazuje uvid u podrijetlo i curriculume novih kardinala. Tu se oni ne nalaze kao 'blok', već u skladnoj interakciji s 'predstavnicima cent(a)ra' koji, iako manjinski, nisu manje značajni u odnosu na 'targete' Papine poruke i ciljeva. Čitava konklava poprima obrise demokratsko-delegatskog sustava, kakav je bio na snazi u većini zemalja iz Pokreta nesvrstanih, dok podrijetlo i broj kardinala podsjećaju na predstavnike i zastupljenost država u Skupštini OUN-a.
Drugi je čvrstoća pozicija spram predstavnika 'centara moći'. Agenda posjeta periferijama ima veći prioritet od salonskih susreta s državnicima koji utjelovljuju današnje polove. Papa s centrom razgovara tako da ode na periferiju i iz nje apelira, zahtijeva i traži. U Sarajevo je otišao da od Europske unije zatraži europsku perspektivu za Bosnu i Hercegovinu, da je ne ostave isključenom. Smiješno je što su neki očekivali da će se tako plemenita, jaka i determinirana osoba dati vodati kao mečka po međugorskom Las Vegasu, promovirajući praznovjerni kič, prodaju vašarskih predmeta i ambijentalni barbarizam koji je tamo počinjen. Nadajmo se da su se barem pokajali nakon takvih grješnih misli na koje su ih naveli dvorišni egoizam i primitivni konzumerizam.
U Sjedinjene Države ići će u rujnu, tako što će posjetiti harlemsku periferiju i zatvorenike. Putina je primio na pedeset minuta kao predstavnika 'ruske pravoslavne crkve', a ne kao predsjednika Ruske Federacije. Posljednja prepreka Papinoj misiji kršćanskog 'bivanja sa zadnjima' je ruski patrijarhat, notorno na strani 'jačega' i Vladimirovičeve demokrature, zbog čega isti nije u najboljim odnosima ni s ostalim pravoslavnim autokefalnim crkvama. 'Braća u Kristu' nastoje ne potencirati međusobne divergencije, već se miroljubivo nastoje uvjeriti u ono što je bolje za sve. Bergoglio je papa koji se najviše približio tom cilju, neovisno o potpori koju pruža ukrajinskoj unijatskoj crkvi.
Treći je ugled. Apeliranje s periferija i odmjerenost u izravnom ophođenju s moćnicima planeta, dodatno učvršćuju i hrane njegov 'soft power'. I prema centrima i prema periferijama. To dalje snaži njegov liderski potencijal za globalne inicijative, a snaži i ugled Katoličke crkve, kako kod katolika, tako i kod drugih vjernika, ali i agnostika i ateista. Ugled i povjerenje i danas su bitni za percepciju ljudi. U Italiji je doživio pravi uzlet popularnosti nakon što je sazvao misu za političare u šest sati ujutro. Vidno neispavane, pognutih glava i ramena, prije radnog vremena 'prisilio' ih je slušati sati i pol vremena homilije protiv zla korupcije, socijalne nejednakosti, moći i pohlepe, kojima ih je Papa nemilice čekićao kao strogi Pastir i odgovorni Otac. Jer ako se sa Zlom (pa i potencijalnim Zlom u sebi) ne počnu ozbiljno boriti, ono će nadvladati.
A za kraj, potpuno je svejedno hoćemo li 'Dobro' u svakom čovjeku povezati s Papinim tumačenjem da je svaki čovjek (bio vjernik ili ateist) stvoren na Božju sliku ili s darvinističkim konceptom održanja naše vrste, zbog kojeg moramo činiti Dobro da bi planet preživio ili da bismo vrstu zaštitili od novih ratova, siromaštva, marginalizacija i nedaća. Važno je da cilj, jedinstven za obje postavke, bude postignut. Pritom, za obje je korisno da papa Franjo nastavi ovako kvalitetno odrađivati svoju državničku i apostolsku misiju.
tportal
I da stvar bude još zanimljivija, za razliku od državnih politika koje nam se često mogu učiniti 'dvorišnim', momentalna vatikanska politika ni najmanje se ne čini nepovezanom s globalnim (protagonističkim a još više antagonističkim) trendovima niti imalo izbjegava krizne globalizacijske teme i probleme, s obzirom na to da kontinuirano upire prst u njene etičke i socioekonomske devijacije.
Štoviše, stječe se dojam da bi se Papa rado u prvom licu stavio na čelo svih inicijativa kojima su cilj rasprava i rješavanje problema koji izviru iz globalnih financijskih špekulacija, narušavanja ambijenta, iz ratova i siromaštva. Svoje apostolsko poslanje 'biti sa zadnjima', Bergoglio je shvatio tako da bude bukvalno sa 'zadnjima', odnosno, na strani marginaliziranih, ugroženih i odbačenih.
Procjene za ciljane publike
Faktički ih posjećuje, razgovara i nastoji ih razumjeti, kako bi bio njihovim tumačem i zastupnikom, čime svoj 'programsko-apostolski cilj' seli i na razinu 'strategije', koju je jedan ugledni vatikanolog okarakterizirao kao 'geopolitiku škarta'.
Onog koji nas asocira na potrebu za reciklažom, prenamjenom, obnovom, popravkom ili barem 'urednim odlaganjem'.
U kontinuiranoj javnoj osudi devijacija, političke korupcije i nejednakosti, neki (konzervativniji) komentatori radije vide 'kontinuitet' Bergoglia sa svojim prethodnicima, misijom i etikom Crkve, dok bi oni progresivniji u njemu rado prepoznali Velikog reformatora Crkve posrnule u porok i sljubljenost s centrima moći. Iako razumljiva, oba iščitavanja su instrumentalna, udaljena od činjenica i namijenjena ciljanim publikama.
Papine literarne tehnike
Već je samo prelistavanje enciklike 'Laudato Sii' dovoljno za spoznaju da Bergoglio odlično poznaje i razinu 'taktike' i 'tehnike', ali i da je taj tekst i po svojoj formi, sadržaju i internoj strukturi, nešto više od 'programa političke akcije' (iako je i to). Tih stotinu devedeset stranica sinkrono i asocijativno 'udara' u tanke žice osjetila, uma i instinkta.
Na njima se teme ne obrađuju s dogmatskom sigurnošću i uzvišenom etikom koja se 'muči' shvatljivo spustiti među puk, već se (gotovo glazbeno-neposredno) nižu različite 'varijacije na temu' u cilju elaboracije tvrdnje da se društvo i okoliš, priroda i povijest, degradiraju i da svi skupa pritom tužno i užasnuto zapomažu jer 'jecajima sestre zemlje pridružuju se oni iz grla odbačenih od svijeta'.
Romantično-poetske rečenice izmjenjuju se s akademsko-znanstvenim tvrdnjama, a franjevački pogled na borbu za golo preživljavanje izmjenjuje se s jezuitsko-poučnim slikama, sličnim onima u dokumentarcima National Geographica koje gledamo diveći se ekosistemima, čudima njihovih ravnoteža dok nisu narušene, a ponekad i smrtno ranjene pod utjecajem čovjekova nerazumno pohlepnog i bahatog djelovanja.
Tu je teološki pristup životu koji Bog ljubi i u njegovu najefemernijem obliku, u pratnji znanstvenog kora čiji apokaliptični feet vidi ugljični dioksid kako 'otima' dah tom životu i predmetu Božje ljubavi. Enciklika poziva na konkretna djela, konkretne politike i poteze vlada, jer 'znamo da se stvari mogu promijeniti, a Stvoritelj nas neće napustiti, On neće odustati od svog projekta ljubavi, On se ne kaje što nas je stvorio'.
Jer mi možemo 'ugljični dioksid pretvoriti u kisik, možemo pročistiti vode, možemo pobijediti bolesti i pošasti, zaustaviti dezertifikaciju tla i utjecati na biorazgradnju otpada'.
U jednoj rečenici, 'Laudato sii' je, stilski i sadržajno, enciklopedijski primjer kreativnog pisanja. Koje ima i svoju funkciju. Taktne izmjene dramatičnog i razdraganog Papina panoramskog prikaza, imaju za cilj prijenos daha planeta, borbe njenih pluća, od tropskih prašuma do svog morskog pandana, koraljnih barijera, i 'milijunima njihovih vrsta života'.
Zna pronaći pravu 'žicu' javnosti
Teologija, poetika, dramatika, znanost... Papa 'ne bira sredstva' dok 'udara' na osjetilne žice i savjest, čineći je prijemčivom za akciju i 'kreativna rješenja', jer 'svijet je nešto više od problema koji treba riješiti, on je radosni misterij koji promatramo s ushitom i zahvalnošću'.
Nakon njene objave, u hrvatskim medijima mogli su se pročitati i vrlo vrijedni komentari na teme iz enciklike, dok se naširoko obradio još samo njegov posjet Sarajevu. Vijesti vezane uz Papine odluke, poteze i putovanja, ostaju, međutim, ograničene na medijski kuriozitet (priznanje i apeliranje na 'dobro' u svakom čovjeku, neovisno o tome je li vjernik ili nije), spektakl ili senzaciju (npr. Raspeće na srpu i čekiću koje mu je poklonio Morales, otvorenost spram homoseksualaca...) što utječe na sužavanje slike o Papinim važnijim državničkim aktivnostima, a donekle i na deformaciju zaključaka kod šire javnosti.
Što je još važno za razumijevanje Papinih ideja
Iako sve stavke nisu predmet ove analize, iznosim ih tek kao 'pregled' njegove akcije:
- Uvođenje kazne za djelo prešućivanja kaznenog djela pedofilije u kanonsko pravo.
- Imenovanje kardinala po ključu populacijske reprezentativnosti, a ne po ključu provenijencije ili bliskosti s centrima moći, odnosno, transfer kardinalskih ovlasti na periferije svijeta. Radi se o smanjenju moći Rimske kurije, uz paralelni transfer kvota moći s vrha na bazu te nagrađivanje koje vodi računa ne samo o kvantiteti, već i o kvaliteti borbe s izazovima. Iduća konklava više će reflektirati pluralitet 'malih sudionika' Crkve, baš kao i 'kreativnih' imenovanja, poput onih u Moreliji u Meksiku ili Yangonu u Myanmaru, gdje se vjernici koje neokardinali predstavljaju, svakodnevno opiru dominaciji krupnih narko-trgovaca ili vojnih hunti. A daleko manje vatikanske karijeriste kojima Bergoglio kontinuirano ukida 'stolice' pri Svetoj stolici, otvoreno preferirajući terensku akciju iznad dvorske prilagodbe.
- Bezrezervno priznanje Palestine. Jasan stav spram Bliskog istoka putem aktivne suradnje apostolskog nuncija u Bejrutu s maronitima na pokušajima otvaranja humanitarnog koridora i zbrinjavanja sirijskih izbjeglica.
- Općenita pojačana aktivnost u posredovanju u međunarodnopolitičkim tenzijama i konfliktima.
- Uvođenje transparentnosti u funkcioniranje banke IOR, otpor internim 'ustaljenim' centrima moći, iznalaženje novih ravnoteža u upravljanju vatikanskim prihodovnim sredstvima, uz njihovu paralelnu centralizaciju u jedan ured i izravnu 'odgovornu vezu' imenovanih upravitelja. Ukidanje svih suvišnih ureda, funkcija i ministarstava.
Već same te stavke, koje nikako ne iscrpljuju popis njegovih važnih poteza u svojstvu državnika, demantiraju sumnjičavce koji u njegovoj akciji vide 'uspješni marketing i vjersku propagandu'.
Takva reduktivna viđenja temelje se na predrasudama, koje se lako sruše dozivajući u argumentaciju činjenicu da je Grad Vatikan država, sa svojim članskim mjestom u Skupštini OUN-a, gdje je nalazimo u 'prvim redovima' borbe za jačanje ovlasti Skupštine spram 'aristokratskog' Vijeća sigurnosti.
Aduti u ljudskosti i pravičnosti
Također se zanemaruje i fakt da Papu njegova ljudska skromnost i pravičnost te državnička odlučnost i dosljednost, čine daleko većim liderom od bilo kojeg drugog aktualnog državnika svijeta. Time ne želim reći da Vatikan ne raspolaže i potentnim PR-om, koji pazi na plasman Papinih tweetova, vodi računa o broju followera i promptno izvještava o nenajavljenim blitz-posjetama nekoj obespravljenoj ili ožalošćenoj obitelji ili zajednici na rimskoj periferiji.
Fragmenti su to koji neodoljivo podsjećaju na noćne izlete 'dobrog kalifa' Haruna al Rashida dok prerušen u siromaha provjerava što se događa na periferijama Bagdada i njegova carstva, kao i na njihovo bajkovito prepričavanje u 'Tisuću i jednoj noći'... Naravno da marketing nije nepoznanica ni u Vatikanu ni u Katoličkoj crkvi, ali je bitno što se 'marketinškom pričom' želi plasirati, kupiti ili prodati, što su krajnji ciljevi i strategije koje vode k njima.
I tu se vraćamo na početak, na apostolski cilj biti sa zadnjima u današnjem globalnom svijetu, u trenu kad se taj svijet višestruko polarizira, a svaki 'pol' ima svoj centar i svoju periferiju, pored već postojećeg raskola na Sjever i Jug, na bogate i siromašne.
Multipolarizacija svijeta uvjetuje regionalizacije i međusobnu žestoku konkurenciju, zbog kojih ni jedna ideologija, a napose ona liberalna koju simbolički utjelovljuje WTO, ne može naići na konkretnu dosljednu primjenu, jer potrebe samozaštite postaju sve veće, s obzirom na učestalost kriza i potresa koje globalizacija proizvodi.
Zanima se za sve koji su 'zadnji'
Papi su zanimljivi svi 'zadnji', on svijet promatra globalno jer ga (iz ugla vjernika) tako 'vidi' i univerzalni Bog. Zato je njegova politika čista geopolitika, koja se neminovno razvija kroz strategije koje su bazirane na sljedećim strateškim temeljima:
Prvi je vizija koja povezuje sve periferije, inspirirana na solidarnosti i savezništvu 'zadnjih', 'otpalih' ili 'perifernih' spram centara moći. Vizija savezništva malih i perifernih zemalja u međunarodnim odnosima neodoljivo podsjeća na Pokret nesvrstanih. Ideju je dobrim dijelom preselio i u samu konklavu, na što ukazuje uvid u podrijetlo i curriculume novih kardinala. Tu se oni ne nalaze kao 'blok', već u skladnoj interakciji s 'predstavnicima cent(a)ra' koji, iako manjinski, nisu manje značajni u odnosu na 'targete' Papine poruke i ciljeva. Čitava konklava poprima obrise demokratsko-delegatskog sustava, kakav je bio na snazi u većini zemalja iz Pokreta nesvrstanih, dok podrijetlo i broj kardinala podsjećaju na predstavnike i zastupljenost država u Skupštini OUN-a.
Drugi je čvrstoća pozicija spram predstavnika 'centara moći'. Agenda posjeta periferijama ima veći prioritet od salonskih susreta s državnicima koji utjelovljuju današnje polove. Papa s centrom razgovara tako da ode na periferiju i iz nje apelira, zahtijeva i traži. U Sarajevo je otišao da od Europske unije zatraži europsku perspektivu za Bosnu i Hercegovinu, da je ne ostave isključenom. Smiješno je što su neki očekivali da će se tako plemenita, jaka i determinirana osoba dati vodati kao mečka po međugorskom Las Vegasu, promovirajući praznovjerni kič, prodaju vašarskih predmeta i ambijentalni barbarizam koji je tamo počinjen. Nadajmo se da su se barem pokajali nakon takvih grješnih misli na koje su ih naveli dvorišni egoizam i primitivni konzumerizam.
U Sjedinjene Države ići će u rujnu, tako što će posjetiti harlemsku periferiju i zatvorenike. Putina je primio na pedeset minuta kao predstavnika 'ruske pravoslavne crkve', a ne kao predsjednika Ruske Federacije. Posljednja prepreka Papinoj misiji kršćanskog 'bivanja sa zadnjima' je ruski patrijarhat, notorno na strani 'jačega' i Vladimirovičeve demokrature, zbog čega isti nije u najboljim odnosima ni s ostalim pravoslavnim autokefalnim crkvama. 'Braća u Kristu' nastoje ne potencirati međusobne divergencije, već se miroljubivo nastoje uvjeriti u ono što je bolje za sve. Bergoglio je papa koji se najviše približio tom cilju, neovisno o potpori koju pruža ukrajinskoj unijatskoj crkvi.
Treći je ugled. Apeliranje s periferija i odmjerenost u izravnom ophođenju s moćnicima planeta, dodatno učvršćuju i hrane njegov 'soft power'. I prema centrima i prema periferijama. To dalje snaži njegov liderski potencijal za globalne inicijative, a snaži i ugled Katoličke crkve, kako kod katolika, tako i kod drugih vjernika, ali i agnostika i ateista. Ugled i povjerenje i danas su bitni za percepciju ljudi. U Italiji je doživio pravi uzlet popularnosti nakon što je sazvao misu za političare u šest sati ujutro. Vidno neispavane, pognutih glava i ramena, prije radnog vremena 'prisilio' ih je slušati sati i pol vremena homilije protiv zla korupcije, socijalne nejednakosti, moći i pohlepe, kojima ih je Papa nemilice čekićao kao strogi Pastir i odgovorni Otac. Jer ako se sa Zlom (pa i potencijalnim Zlom u sebi) ne počnu ozbiljno boriti, ono će nadvladati.
A za kraj, potpuno je svejedno hoćemo li 'Dobro' u svakom čovjeku povezati s Papinim tumačenjem da je svaki čovjek (bio vjernik ili ateist) stvoren na Božju sliku ili s darvinističkim konceptom održanja naše vrste, zbog kojeg moramo činiti Dobro da bi planet preživio ili da bismo vrstu zaštitili od novih ratova, siromaštva, marginalizacija i nedaća. Važno je da cilj, jedinstven za obje postavke, bude postignut. Pritom, za obje je korisno da papa Franjo nastavi ovako kvalitetno odrađivati svoju državničku i apostolsku misiju.
tportal
