Vojni mimohod u Zagrebu povodom obljetnice 20 godina od vojno-redarstvene akcije Oluja koštat će hrvatske porezne obveznike između 10 i 15 milijuna kuna. Zaista ne postoji pametniji način za započeti tekst o vojnoj paradi nego izbacivanjem cifre koju će hrvatski porezni obveznici ispljunuti za nju. Tih 15 milijuna kuna nije malo novaca, pa bi stoga bilo u redu analizirati na što je točno potrošen.
Nije uopće upitno da je održavanje vojne parade barem djelomično inspirirano vojnom paradom koju je Srbija održala 16. listopada 2014. godine, povodom obilježavanja 70 godina oslobođenja Beograda. Srbija je tada pokazala svoje naoružanje pred svojim neupitno najvećim saveznikom - ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji je gostovao u Beogradu. Hrvatska je odlučila ignorirati činjenicu da je njen vojni uspjeh rezultirao egzodusom 200.000 srpskih civila, stoga dok s jedne strane stoji neupitna potreba za vojnom akcijom u doba rata, ona sa sobom također nosi ljagu koja se ne da isprati niti ignorirati tako lako kako bi hrvatski državni vrh htio. Stoga na diplomatske note oko percipirane nelegitimnosti Oluje koje neminovno i redovito dolaze s druge strane Dunava, Hrvatska više neće odgovarati usmeno i pismeno.
Srbijansko pokazivanje mišića, ne budite naivni, nije imala previše veze s antifašizmom (FOTO: mod.gov.rs)
Ulozi su sada podignuti, odnosi se više ne testiraju biranim riječima. Jučer i danas ulicama Beograda i Zagreba stavovi se iskazuju prizorima tenkova. Nemojmo biti naivni, kako ni Srbija pred Putinom nije izvukla tešku artiljeriju iz hangara kako bi samo slavila antifašizam, tako ni Hrvatska ne izvlači oronule haubice i američku milostinju u vidu oklopnih vozila kako bi samo slavila Oluju. Vojne parade su jasne političke poruke - poruke o pripadnosti, poruke o vjernosti stranama u razdoblju kada nam prijeti novi Hladni rat. Takve osnove diplomatskog djelovanja jasne su čak i političarima kao što je vodstvo SDP-a koje je odlučilo da socijaldemokracija preferira tenkove ispred umirovljenika koji kopaju po kantama za smeće, a pogotovo Kolindi Grabar-Kitarović koja je političku karijeru brusila u NATO-u. Njoj je ionako jedan od prvih poteza kao predsjednici države i stoga vrhovnoj zapovjednici vojnih snaga bio posjet hrvatskom kontingentu u Afganistanu.
Predanost Hrvatske svojim zapadnim saveznicima stoga nije uopće upitna, pa čak ni u relativnoj propasti misije u Afganistanu za koju izgleda svi znaju, ali se nikome ne da govoriti o tome. Hrvatska očito voli svoje saveznike. To je dokazala već i prije papagajski ponavljajući njihove stavove po vanjskopolitičkim pitanjima ili jednostavno ne sudjelujući u dijalogu o relevantnim pitanjima sa solidnom dozom samosvjesnosti o vlastitoj suvišnosti. Tako je Hrvatska bez razmišljanja priznala pobunjenike u Libiji kao legitimnu vlast, a nije ni sudjelovala u izvanrednom EU sastanku po pitanju krize u Ukrajini što je neshvatljivo budući da je riječ o sukobu koji je mogao te koji još uvijek može definirati budućnost cijelog svijeta. Jedina instanca hrvatskog posjedovanja kičme po pitanju vanjske politike koja je vrijedna pamćenja jest odbijanje sudjelovanja u invaziji na Irak 2003. godine.
No, hrvatska ljubav prema Zapadu očito nije rezultirala diplomatskim reciprocitetom. Ne samo da na paradi u Zagrebu neće sudjelovati američki pandan Putinu - Obama (to uostalom nikada nije bilo ni očekivano), nego nakon navodnog žestokog lobiranja za sudjelovanje američkih vojnika i avijacije na paradi, Amerikanci su odlučili izostati jer ne žele izazivati daljnje sukobe u regiji - saveznici koje bi zaista svatko mogao poželjeti. Tako paradu neće prelijetati američki F-16 lovci - osuđeni smo na to da zrakom vladaju prastari MIG-ovi i da se nadamo da se ovoga puta niti jedan neće srušiti. To nas uvodi i u zadnji čin ove militarističke predstave - opremu.
Pripreme za pokazivanje mišića u Udbini (FOTO: OSRH/S. Brigljević)
Vojne parade služe uglavnom da bi se prikazala moć vojske. Kakvu će to moć prikazati Hrvatska? Za početak, na paradi će sudjelovati prevaziđeni tenkovi M-84A, proizvedeni 1985. godine u Jugoslaviji i nedavno nadograđeni. Uz njih će se voziti i oklopna vozila Patria koja smo kupili od Finske. Nažalost vojnika koji se voze u tim Patrijama, ako u blizoj budućnosti dođe do nekog sukoba, Patrije će služiti kao glorificirani kombiji budući da je MORH u nedostatku budžeta odlučio da neće odmah kupiti naoružanje za Patrije nego da će ih nadograđivati kroz godine. Uz M-84 i Patrie vozit će se naše najnovije akvizicije, američki pokloni: MRAP (Mine Resistant Ambush Protection), vozila Oshkosh M-ATV, International MaxxPro i RG-33 koje su Amerikanci nakon smanjivanja angažmana u Iraku i Afganistanu počeli dijeliti šakom i kapom po svojim lokalnim policijskim postajama, pa tako i saveznicima poput nas. Riječ je o vozilima namijenjenima za prijevoz snaga, a koja su Amerikanci napravili kako bi izdržali zasjede i improvizirane eksplozivne naprave kojima su baratali talibani u Afganistanu i irački pokret otpora u Iraku. U Hrvatskoj doduše nema puno zasjeda, a još je manje talibana i njihovih improviziranih eksplozivnih naprava (doduše mine jesu (bile) problem kod nas) no poklonjenom konju se ne gleda u zube. Čak ni kada su konji teški između 14 i 35 tona i kada se jednostavno ne zna hoće li biti upotrebljivi, primjerice, u blatu kišne Slavonije.
Sve u svemu, Hrvatska dočekuje 5. kolovoz 2015. godine kao datum na kojem planira pokazati svoju vojnu moć i snagu svojih vanjskopolitičkih odnosa. Vojna moć je upitna, a od saveznika je već dobila pljusku. Hrvatska pokazuje zube prema Srbiji, potvrđuje vjernost Zapadu. Zapad ne potvrđuje vjernost njoj. Cirkus će se prokotrljati gradom, narod će na jedan dan biti zasut floskulama o snazi zapada i hrvatskoj ulozi u svjetskom poretku, a iza tih izjava neće stajati pokriće. Najbolje čemu se Kolinda i Zoran mogu nadati je da je ukrajinski remont MIG-ova bio solidno odrađen te da Zagreb neće doživjeti kišu čelika, te da se neko od vozila neće pokvariti usred Savske u Zagrebu.
lupiga
