Razvoj čovječanstva nije tekao postupno, nego skokovito, i to zato što su oduvijek djelovali pojedinci, dolazeći s idejama koje nitko nije očekivao i prevrtali svijet naglavce
U drugoj polovici pedesetih godina, pošto je lansiran prvi umjetni satelit, svi smo odjednom poludjeli za budućnošću. Jer ona nam se učinila ne samo lijepa i svijetla nego i predvidiva, pa smo mislili da je možemo rukom dotaknuti. U školi su nam zadavali da crtamo na temu Moj grad u 2000. godini. Te su crtarije poslije išle na kojekakve izložbe, premda su bile slične jedna drugoj kao jaje jajetu: svi smo risali rakete i druge letjelice. Možda zbog onih prvih satelita, nama se činilo da će se glavni obrat dogoditi u prometu, te da u 2000. godini nećemo imati drugoga posla nego da letuckamo u raketama, koje će biti svakomu dostupne.
I tu smo se gadno prevarili. Jer očito je da se u posljednjih pedesetak godina svijet najmanje promijenio upravo u području prometa: automobili su danas praktički isti kao i u ono vrijeme, avioni također, a privatnih raketa nema ni od korova. Drugim riječima, loše smo predvidjeli.
Ali zašto, kad je sve izgledalo tako jasno i očito? Izgledalo je tako ne samo nama, koji smo bili balavci, nego i ljudima mnogo ozbiljnijim i pametnijim od nas. I oni su vjerovali da se budućnost može predviđati, i to zato što nastaje zakonito. Kad se čovjek okrene za sobom, onda mu se čini da su svi događaji nužno proizlazili jedni iz drugih, i da se sve moralo dogoditi baš onako kako se dogodilo. Iz onakve prošlosti mogla je proizaći smo ovakva sadašnjost, pa ni onaj satelit nije slučajan, kao što neće biti slučajno ni ono što će doći nakon njega.
I ne samo da su ljudi tako razmišljali, nego su zasnovali i cijele znanstvene discipline koje će predviđati budućnost. Rezoniralo se otprilike ovako: uzmemo u obzir koliko brzo raste svjetsko stanovništvo, kako se razvija industrija, koji su parametri poljoprivredne proizvodnje, kolike su zalihe nafte, kako teče onečišćenje okoliša, sve te veličine uvrstimo u jednadžbu, i eto ti slike budućega svijeta. Nastala je tako i disciplina koja se zvala futurologija, a futurolozi su postali zvijezde, novine su o njima pisale, a njihove knjige postizale nevjerojatne naklade.
Znam da se vi sad pitate koliko su točne ispale te njihove prognoze. Meni se čini da su ispale krive, a da je tako i moralo biti. Jer mogli su oni predvidjeti mnoge stvari, ali bilo je dovoljno da promaše samo jednu veliku i važnu, pa da im više nitko ne vjeruje. A što su to promašili? Pa, naravno, rast digitalne tehnologije i eksploziju softvera.
Dobro, reći će tkogod, pa kako im je to moglo promaknuti? A ja kažem: ne samo da je moglo, nego je i moralo. Jer ti se fenomeni nisu pojavili kao logički rezultat razvoja znanosti i tehnologije, nego kao plod inspiracije, dakle kao nešto iracionalno. Najveće izume na području kompjutera nisu stvorile velike industrije, zavodi i instituti, nego klinci koji su nešto petljali u očevoj garaži, započevši sa sto dolara u džepu i završivši kao milijarderi prije tridesete. A u isto vrijeme, ništa nije toliko promijenilo ovaj svijet kao ono što su oni uradili takoreći u igri, inspirirajući se stripovima i SF-literaturom. Zato njihovi proizvodi toliko liče na igračke, i zato proizvodnja igara nosi danas tako velike novce.
Ali vratimo se onomu izvornom pitanju: može li se budućnost predviđati i što se dogodilo s futurologijom. Sad je očito: ne možeš predviđati budućnost ako ona ovisi o inspiraciji tamo nekoga balavca, koji možda baš u ovome trenutku započinje nešto što će opet revolucionirati sav život. Naš vam svijet, braćo i prijatelji, ovisi o takvim stvarima! Kakva futurologija, kakvi bakrači!
No još je gore što nam takve spoznaje zamućuju i prošlost, pa unose u nas nemir, tjerajući nas da generalno sumnjamo i u znanost i u zdrav razum. Jer brzo se otkriva da onakve pojave kakve su se osamdesetih dogodile u svijetu računala nisu bile nikakva premijera, nego da je tako bilo oduvijek. Razvoj čovječanstva nije tekao postupno, nego skokovito, i to zato što su oduvijek djelovali pojedinci, dolazeći s idejama koje nitko nije očekivao i prevrtali svijet naglavce.
Znate ono o Newtonu i jabuci? Jabuka je morala pasti na glavu baš njemu, baš u određenom trenutku, a tko to može predvidjeti? A isto je bilo i s Kopernikom, Galilejem, Darwinom, praktički sa svakim važnim čovjekom u povijesti. Uvijek je to bio nekakav tvrdoglavac koji je vidio što drugi ne vide i usudio se što se drugi ne usude. A tu nema nikakve povijesne zakonitosti, jer sve ovisi o pojedincu, o biokemiji njegova organizma, o stjecaju okolnosti u njegovu kućanstvu. Ako nam se, gledajući unatrag, neki razvoj događaja čini nužnim, to je samo optička varka. Nema zakonite budućnosti, a svaki pokušaj da se ona stvori vodi u zablude, praznovjerje, pa i u zločin.
A još je gore ovo: vjerujući u zakonitost povijesnih procesa i u predvidivost budućnosti, mi u njoj uvijek vidimo nešto dobro, i tu se, dakako, varamo. A najviše se varamo onda kad držimo da budućnost možemo oblikovati, i to uz pomoć tehnologije; tehnologija ima svoje zakonitosti i ne obazire se na naše želje.
A pjesnici su i to uočili, pa je tako Ivan Slamnig još početkom šezdesetih napisao pjesmu Kad bude mnogi umjetan satelit, govoreći o vremenu kad će sve biti jasno i vidljivo, a čovjek se neće imati kamo skriti, premda mu je skrivanje potrebno kao kruh. To tada možda i nije izgledalo kao glavni problem, ali kad se danas osvrnemo za sobom, pjesnikova predviđanja čine se toliko točna, da je to pomalo jezivo.
