Neko vrijeme će, zbog kojekakvih razloga, jačati desnica, osobito populistička desnica. Hrvatska u ovome nije iznimka. Od stvarnosti ne treba bježati, ali pred njom ne smijemo niti pokleknuti.
Fatalističko nedjelovanje nije oznaka jakih bića. Snažni ljudi ulaze u unaprijed izgubljene javne, društvene ili političke bitke, jer znaju da se neke bitke trebaju izgubiti, u njima je, zbog osobnog digniteta, baš kao i javne legitimacije, bilo nužno sudjelovati.
Razlika između čovjeka mase i odgovornog pojedinca očituje se u tome što odgovorni pojedinac živi vlastiti život, dok čovjek mase jednostavno, neodgovorno postoji, dijeleći neku kolektivnu misao.
Koliko je masa neodgovorna i degutantna vidljivo je iz mnogih primjera veličanja zločinaca, ali i odsustva zahtjeva da se riječ nekog govornika, opunomoćenika mase, uskladi s njegovim životom. Masa ne traži odgovornost i autentičnost, ona se zadovoljava s neiskrenom, lažnom prosječnošću kolektivnog mi.
U našem slučaju to kolektivno mi obuhvaća koncesijsko pravo na hrvatstvo. Hrvatstvo se ponajprije veže uz HDZ, navodno državotvornu stranku, a potom i na stranke desnice koje su nastale zbog toga što se HDZ, opet navodno, odmaknuo od izvora. Desnicu zbog ovog razloga nazivam nesvjesnim HDZ-om. HDZ se uvijek napaja na istom izvoru korupcije i laži, bez toga izvora bi izdahnuo.
Kada je konstituiran ovaj saziv Sabora, bio sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je tvrdio da će on biti gori od prethodnog. Isto vrijedi i za idući saziv Sabora – bit će gori od sadašnjeg. Razlog je jednostavan: u Saboru je, iz saziva u saziv, sve manji broj jakih pojedinaca, dok je sve veći broj fragmentirane mase.
Klubovi zastupnika djeluju kao fragmentirana masa. Među zastupnicima istog kluba nestaju pojedinačne razlike, kako bi zastupnici mogli govoriti ono što klub ili politička stranka smatra da pridonosi jačanju stranačkog rejtinga.
Istine u Saboru nema, ona je reducirana na gadljivu pragmatičnost. Članovi pojedinog kluba ili stranke nisu vjerni ideji i programu, nego stranci, stranačkim tijelima i stranačkim dužnosnicima.
Ako promatramo politički život u Hrvatskoj, jasno je da u njemu nedostaju jaki pojedinci koji će stvarnost kritički sagledavati.
Hrvatska je definitivno država bez budućnosti, njezinu budućnost je moguće opisati u četiri riječi: nestanak, neuspjeh, poniženost i laž. Hrvatska nestaje jer se ne može suočiti s time da je doživjela neuspjeh i poniženje. Umjesto suočavanja sa stvarnošću, građani biraju laž o uspjehu, ponosu i vječnom životu države zbog koje vrijedi podnijeti svaku žrtvu, uključujući i smrt.
Zemlja koja traži da za nju umiremo, zasigurno nije zemlja koja će cijeniti naš život. Ova država veliča smrt i umiranje, zato je neuspješna, zato i nestaje u agoniji. Desni populisti u Hrvatskoj samu nacionalnu državu postavljaju kao vrijednost, a njezine građane pozivaju da postanu vojnici koji će se rasporediti na granici kako bi državu čuvali od neprijatelja.
Laž o početku suvremene hrvatske države samo je jedna od mnogih laži koje nas vuku u ponor nestanka. Prava je istina da je sadašnja hrvatska država ostala bez perspektive. Perspektiva ne nastaje iz laži i neistina. Uvijek smo imali perspektivu, osim sada.
Jugoslavija je nudila perspektivu samostalnosti i neovisnosti. Tu posljednju fazu jugoslavenstva smo realizirali da bismo, osamostaljivanjem, a potom i ulaskom u procese europskih integracija, ostali bez perspektive. Kada smo se osamostalili, ostali smo bez perspektive. Ovo sve govori o nama.
Sada smo jadni, očajni i, dobrim dijelom, smiješni, ne zaslužujemo čak ni sažaljenje. Neprestano se vraćamo u prošlost i neprestano ponavljamo kako drugima, a ti drugi su uglavnom mrtvi, trebamo biti zahvalni što živimo u sadašnjoj državi – državi neuspjeha, laži i nestanka. Izabrali smo kroničnu neodgovornost.
Država nije vrijednost u sebi. Ovo ne može shvatiti masa koja je, također, u sebi i po sebi bezvrijedna. Masa, osobito nacionalistička, zastupa laž o državi kao najvećoj vrijednosti i ratu kao temelju države.
Oni koji izazivaju ratove, u tim ratovima ne sudjeluju. Rat je namijenjen masama, masa sudjeluje u ratu i u njemu ponosno gine kako bi korumpirane političke strukture mogle uništavati i pljačkati državu.
Ti isti političari koriste vojnike kako bi na njihovom primjeru regrutirali nove vojnike koji će ratovati u nekim budućim, uvijek tuđim ratovima. Vojnici mase će, nadalje, ponosno birati političare koji ih šalju u rat i neizravno im govore kako su njihovi životi bezvrijedni.
Desni populisti neće izrijekom reći da su vojnici nebitni, oni će to drugačije reći: ”Država je najveća vrijednost, zahvalni smo onima koji su ginuli za našu slobodu” ili, nešto iz novijeg vokabulara, ”pošaljimo vojsku na granicu”.
Ideja da vojnici budu na granici, kako bi država navodno bila sigurna, nije ništa drugo nego poruka upućena vojnicima kako je njihov život bezvrijedan, odnosno da se vrijednost njihovog života očituje u vjernosti državi koja tim istim političarima omogućuje da žive životnim stilom koji nadilazi njihove sposobnosti, baš kao i njihovu moralnu konstituciju.
Kada pogledamo tko to traži vojsku na granicama, razvidno je da u tome prednjače zastupnici desnog populizma bez vojnih vještina – od Marijana Pavličeka do Nikole Grmoje i Zvonimira Troskota. Marijan Pavliček i Nikola Grmoja su, zbog priziva savjesti, odbili služiti vojni rok te su se odlučili za varijantu civilnog služenja domovini.
Zvonimir Troskot je, pak, vraćajući se noću kući nakon odsluženog pijančevanja, na jednom trgu prvi put susreo Isusa Krista. Iako je to bio susret u kojem je samo jedan sudionik bio priseban (riječ je, naravno, o Isusu Kristu), Zvonimir Troskot je odlučio da će život provesti kao opijeni Kristov vojnik.
Ako bih ikada poslao neku vojsku na migrante, to bi bila vojska u kojoj bi bili Pavliček, Grmoja i Troskot. Pavliček bi migrante otpratio do škole, jer je u školi služio rok, Grmoja bi ih doveo do doma zdravlja, jer je on u domu zdravlja ratovao, a, ako migranti imaju automobil, on bi im ga spremno i predano, baš kao pravi domoljub desnog populizma, oprao jer se za to, po vlastitom priznanju, usko bojevno specijalizirao usvajajući vojne vještine u vojarni sazdanoj po mjeri njegove savjesti. Troskot bi ih odveo na hodočasničku rutu koja počinje u kafiću, a završava na trgu.
Koju i kakvu vojsku, dakle, treba poslati na granicu? Naravno, vojsku sastavljenu od naših zastupnika koji se zalažu da vojska bude na granicama. Pavličeku je granica u školi, Grmoji na porti doma zdravlja, a Troskotu na trgu. Prvom, drugom i trećem nebo se uprizorilo u Saboru, a od neba se ne odustaje.
