Naoružavanjem Ukrajine Zapad gura nesretne ljude u smrt, invalidska kolica, ruševine… A poslije, skupo će Ukrajincima naplaćivati obnovu dubinski preorane zemlje.
Da je bilo zapadne pameti, a ne divljezapadne revolveraške logike tipa America First! – te da je bivši televizijski komedijaš Volodimir Zelenskij na liderskom fotelju više gledao interes vlastitog naroda i sigurnost zemlje za koju je, na izborno čuđenje, preuzeo odgovornost, rata u Ukrajini ne bi bilo. Svetska ekonomija, mir i sigurnost ne bi došli pod upitnik niti bi ruski neupitni lider Vladimir Vladimirovič Putin – opet i u tzv. ukrajinskoj krizi – bio korak-dva ispred SAD/NATO-a, čiji su jastrebovi Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. i poslovođa mu u Sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi Jens Stoltenberg svojim kvazidiplomatskim šeprtljanjem činjenično ruzinavom „argumentacijom“ bili povukli cijelu Uniju u ekonomsku, geostratešku, ali i vojno-sigurnosnu krajnju neizvjesnost. „Ničim izazvana ruska agresija na suverenu zemlju, na njezinu teritorijalnu cjelovitost i kršenje temeljnih normi međunarodnoga pravnog poretka“, je li, kako zapadna promidžba medijski kvalificira Putinovo „neočekivano“ (sic transit) reagiranje vojnom silom nakon što su, tvrdi, „iscrpljene sve diplomatske mogućnosti zaštite nacionalne sigurnosti Ruske Federacije od SAD/NATO-ovih prijetnji na samima našim granicama“, problematično je formuliran alibi za potrese koji predstoje Europljanim u životnom standardu pa i, šire, rekonstrukciji trusnoga tzv. međunarodnog poretka na koji se svijet priviknuo.
Svijet ne može normalno funkcionirati ni imati zdravu budućnost bude li zbog Ukrajine hinio da Ruska Federacija ne postoji. Bude li hinio Pavlovljeve pse i slinio na svako SAD/NATO-ovo zvoncePoslije ukrajinskog rata – ma kako (ne)predvidljivo završio budući da su se pograbili mačka i lav, dok svekoliki čopor hijena mudro čeka sa strane – više ništa neće biti isto ni za koga ni na čijoj strani. Rat nikada nije bio nikomu brat, pa neće biti ni ukrajinski, prvi na Starom kontinentu ozbiljniji i tih razmjera nakon Druge svjetske vojne (1939.-1945.), koja je odnijela više od 60 milijuna života. Među njima cca 32 milijuna samo Rusa. Tada civila i vojnika Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), žrtve iznenadne, nenajavljene agresije njemačkoga nacističkog režima Adolfa Hitlera (operacija Barbarossa, 22. lipnja 1941.), čija je pak Crvena armija svibnja 1945. godine slomila kičmu imperijalnom/ubilačkom nacističkom stroju u Berlinu i izvesila sovjetsku crvenu zastavu na Reichstagu. Nakon raspada komunističkog SSSR-a (službeno 21. prosinca 1991.), čemu je prethodilo i rušenje Berlinskog zida 1989. godine – cca 160 km betonske granice između kapitalističkog Zapada (BRD) i komunističkog Istoka (DDR); simbola hladnog rata – te raspuštanja Varšavskog ugovora/pakta u Pragu 1. srpnja 1991. (vojni savez SSSR-a i država Istoka radi skupne obrane od NATO-a osnovan je 1. svibnja 1955. u Varšavi kao posljedica zapadnog ukidanja zabrane naoružavanja Zapadnoj Njemačkoj te njezina primanja u NATO), Zapad je obećao Rusima da se NATO neće širiti na Istok, vojno ugrožavati nacionalnu sigurnost i teritorijalni integritet Ruske Federacije, pristao na obostranu denuklearizaciju…
I sva sigurnosna obećanja tadašnjem ruskom vodstvu – glatko prekršio. Danas, SAD/NATO ima čvrstu raketnu parabolu („štit“, sic transit) uza samu državnu među Ruske Federacije: od Baltičkoga mora (pribaltičke državice i Poljske) do Crnog mora (Rumunjska), gdje su stacionirani, je li, projektili na koje se postavljaju nuklearne glave i SAD/NATO-ove multinacionalne vojske (uključivo CRO plaćenike). Komu i zašto prijeti SAD/NATO-ova vojna sila, ako s Istoka ne prijeti nikakva/ničija agresija i ako Ruska Federacija (i dalje najjača nuklearna sila na svijetu) godinama već smanjuje godišnji vojni proračun? Za razliku od SAD-a, koji ga čak i rebalansima nabildava, jer se ne odriče samozvane uloge – America First – svjetskog revolveraša. Koji međunarodno pravo, državne suverenitete, teritorijalne integritete, ljudska prava, nacionalna vlasništva na prirodnim resursima, etc. zakriljuje tzv. zapadnim demokratskim vrijednostima i našim načinom života i megakorporativnu kapitalističku glad za tuđim osigurava tzv. mirovnim misijama. Iza kojih „mirotvoraca“ ostaju tisuće mrtvih civila po siromašnim zemljama prirodno bogatim resursima, tisuće osakaćenih, razoreni domovi, djeca bez roditelja, opljačkane i razorene zemlje, nepregledne kolone izbjeglica/prognanika na putu „u Njemačku“, marionetske vlasti etc.
Po čemu je Kosovo suverenistički punopravnije od Donjecka, Luganska, Krima, Katalonije, Korzike ili Farskih otoka? I kako to da SAD/NATO smiju ograditi Rusku Federaciju nuklearnim raketnim plotom, a Rusi ne smiju pomisliti na isti takav plot na Kubi ili u Venezueli?Američki vojni proračun je, u milijardama dolara, cca 15 puta veći od ruskog, a Uncle Sam, kao cca 70-postotni financijer NATO-a, ucjenjuje članice Saveza na izdvajanje najmanje dva posto BDP-a za vojsku, time i kupnju uglavnom američkog oružja (NATO-standard, sic transit?), što se izlikom ukrajinske krize predlaže povećati na tri posto BDP-a. Bijedna je Naša sa svojih cca 1,4 posto BDP-a još daleko i od tih, obećanih, dva posto do 2024. godine (bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a, u kompi s prvomandatnim premijerom Andrejem Plenkovićem). Vladina snishodljivost/poslušnost Pavlovljevih pasa – gdje Zapad okom, je li, Plenković skokom, pa što siromašne mu građane stajalo da stajalo!? – na razini tri posto BDP-a za bildanje militarizma po zapadnoj direktivi značilo bi izravan strujni udar na krajnje lipsali standard „Hrvatica i Hrvata i svih građanski i građana“ (sic transit) trokirajuće tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Ne mareći za to što su uistinu preči interesi zemlje.
Zapravo, što je smisao postojanja u trećem desetljeću skupog NATO-a kad su i SSSR i njegova udarna vojna šaka Varšavski pakt odavno već prošlost, hladnoratovska/bipolarna konfiguracijai tzv. međunarodnog poretka također, komunizam još samo povijesna činjenica i kada s Istoka nikomu na planetu ne prijeti nikakva/ničija ratno-imperijalna ugroza? Taj je vojni savez ironijom sudbine i međunarodnih okolnosti ostao bez tzv. prirodnog neprijatelja. Zapadna floskula o tomu kako je (obesmišljena!) „partnerska“ vojna sila u novo, postkomunističko doba reprogramirana radi tzv. borbe protiv terorizma ne pije vodu ni među predškolarcima. Bit će, kako globalno iskustvo uči svakoga s makar dva zrna soli u glavi, da Uncle Sam u kompi s tri-četiri bivše kolonijalne sile zloporabljuje NATO u korist svojih/„partnerskih“ geostrateških probitaka radi zadovoljavanja megakorporativnih apetita krupnog kapitala na kritičnim točkama globusa gdje „jogunasti“ lideri/režimi „ne znaju“ zbrojiti dva i dva po pravilima tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života. Pa su „teroristi“, „jataci terorističkih skupina“, „diktatori“, „tlačitelji vlastitog naroda“, „krvavi ubojice“, „posjednici kemijskog oružja za masovno uništenje“, „opasna prijetnja svjetskomu miru i sigurnosti“, etc.
I onda je tzv. slobodni svijet (sic transit), je li, primoran udariti čeličnom NATO-šakom o stol i spasiti miroljubivo, radu predano i vjerski pokorno čovječanstvo od barbarskih talibana u Afganistanu, od narodna krvoloka Saddama Husseina u Iraku, od satrapa Muammara al-Gaddafija u Libiji, od tiranina Bashara al-Assada u Siriji, etc. Sa SAD-zapdnog ciljnika nisu skinuti ni „nenarodni“ režimi u Iranu, Venezueli, Sjevernoj Koreji, Kini… Ruska Federacija, ma koliko više nema mnogo veze s bivšim SSSR-om ni njegovom rigidnom ideologijom, permanentna je meta SAD/NATO-ovih javnih i tajnih subverzija/destabilizacija, jer nenaravno prebogatim zapadnim vlasnicima megakorporativnog kapitala stalno rastu zazubice za neprocjenjivo vrijednim, gotovo neiscrpnim prirodnim resursima u najvećoj zemlji na svijetu. I zato, po svaku cijenu – pa i guranjem politički zelenog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija u ratno uništenje vlastite zemlje u ruskom žrvnju te uvođenjem „ekonomski uništavajućih“ (sic transit) sankcija Moskvi – treba maknuti iz Kremlja/vlasti autoritarnog Putina i svakog Putinu alter ega te ustoličiti novičok-rekonvalescenta Alekseja Navaljnog ili alter ega, koji smjelo reagira na daljinski iz Bijele kuće. Međutim, za obračun s Ruskim medvjedom ne vrijedi obrazac što ga SAD/NATO i „partneri“ desetljećima prakticiraju po svijetu.
Rat i tuđa nesreća su kapitalizmu uvijek surogat za profite svake vrsti. Ponajprije materijalne. Što je više tuđeg jada, profiti su mu miliji i veći, a licemjerje/dvoličnost glasnijeNaime, CIA i „partnerske“ tajne službe pripreme teren među oporbom meti, tu i tamo nekoga skrate za glavu, mediji pak odigraju promidžbenu predigru, Liga naroda – pardon UN – mudro odšuti, papa opet neuslišivo umoljava Onoga za nakostriješene prizvati pameti i – oružje progovara s kopna, mora, iz zraka… U Afganistanu zato što su talibani zajedno s bratom po neosnovanoj protuameričkoj mržnji Osamom bin Ladenom, je li, zabili 11. rujna 2001. otete civilne Boeinge 767 u „Blizance“ Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku te zgradu Pentagona, a Bijela kuća je samo pukim slučajem pošteđena. Za osvetu, SAD/NATO su agresivno napali/okupirali suverenu, međunarodno priznatu zemlju, gazeći ista ta prava na koja se SAD/NATO i „partneri“ sada pozivaju u slučaju ruske agresije na Ukrajinu. Zapad je vojnom agresijom beskrupulozno pogazio suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i međunarodna prava punopravnih država članica UN-a. U Iraku 1991. godine pod izmišljotinom britanskih obavještajaca i premijera Tonyja Blaira u kompi s predsjednikom SAD-a Georgeom W. Bushem da je ta država „leglo međunarodnog terorizma i da prijeti svijetu kemijskim oružjem za masovno uništenje“.
Nekažnjeno do danas, iako su se optužbe pokazale neistinitima, Zapad je u agresiji na Irak razorio zemlju, ubio legitimnog šefa države Saddama Husseina, instalirao marionetsku vlast koja ne kontrolira zemlju (kao ni marionete u Afganistanu, gdje su SAD/NATO i „partneri“ lani podvijena repa istjerani iz praktično uništene zemlje) te okupirana naftna/plinska polja predali svojim megakorporacijama na korištenje. U Libiji se ponovio isti scenarij SAD/NATO-a i „partnera“ 2011. godine, gdje su takođet ubili legitimnog šefa države Muammara al-Gaddafija, razorili zemlju i pustili svojim megakorporacijama pljačkati naftu/plin, jedan od najkvalitetnijih ugljikovodika na svijetu. Libija više ne funkcionira kao normalna država, tri „vlade“ se trve međusobno. Isti taj scenarij, zahvaljujući vojnoj pomoći Ruske Federacije i prijateljskih susjednih zemalja, Zapadu nije uspio u Siriji, suverenoj zemlji koja nikomu nije bila dužna ni centa, na kojoj su se razornim projektilima s mora, kopna i iz zraka iživljavali i SAD i „partneri“. Bivši kolonijalni eksploatatori (Francuska) uvjereni valjda da im je Sirija neprijeporno ćaćinstvo. Milijuni Sirijaca i danas tumaraju migrantskim stazama po Europi ili beznadno čame u izbjegličkim kampovima po Turskoj, Grčkoj, Italiji, bliskoistočnim zemljama… Država im je razorena.
Afganistan, Irak, Libija, Sirija…, prije njih Hirošima, Nagasaki, Koreja, Vijetnam, etc., gdje su nekažnjeno počinjeni najteži ratni i zločini protiv čovječnosti, atomskim gljivama spaljeni živi ljudi i šume napalmom, zatrovana priroda i razoreni civilni domovi – nećemo sad o strašnom genocidu u Novom svijetu nad starosjedilačkim Indijancima ni do danas rasističko ubijanje Afroamerikanaca, inih tzv. obojenih, kojih je više od dvije trećine i među uznicima američkih zatvora – nisu reagirali kao Pavlovljevi psi na Uncle Samovo zvonce, pa je SAD/NATO potegnuo korbač. Kada je Hrvatsku 1991. godine napala navodno treća po snazi vojska u Europi (JNA), licemjerni Zapad joj je udario strogi embargo na uvoz oružja i suprotno sada ponašanju prema Ukrajini uskratio pravo na obranu, čime je skrivio povećana ljudska stradanja i materijalne štete. Naoružavanjem sada Ukrajine – na kredit, sic transit, veći od milijarde eura u početnim tranšama – umjesto dogovora o obustavi rata, Zapad opet gura nesretne ljude u smrt, invalidska kolica, ruševine… A poslije, jer jednom će neprijateljstva prestati, skupo će Ukrajincima naplaćivati obnovu dubinski preorane zemlje.
Zapad je vojnom agresijom, nekažnjeno, beskrupulozno pogazio suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i međunarodna prava brojnih punopravnih država članica UN-aRat i tuđa nesreća su kapitalizmu uvijek surogat za profite svake vrsti. Ponajprije materijalne. Što je više tuđeg jada, profiti su mu miliji i veći, a licemjerje/dvoličnost glasnije. Recimo, Hrvatski sabor – primjereno, je li, izjavi predsjednika RH Zorana Milanovića da će „RH kao član NATO-a i EU-a postupati u ovom slučaju u okviru svojih obaveza“ te „neće slati voje vojnike dalje od Mađarske“ – „osuđuje priznanje samoproglašenih republika Donjecka i Luganska, jer taj čin predstavlja grubo kršenje suvereniteta Ukrajine i podriva temelje svjetskog poretka“, pa „daje punu potporu teritorijalnoj cjelovitosti, suverenitetu i neovisnosti Ukrajine u njezinim međunarodno priznatim granicama“. I to je u principu O.K., ako prepisano zapadno stajalište „u ovom slučaju“ vrijedi i za sve istovrsne bilo gdje u svijetu. A ne vrijedi. Ni RH niti SAD/NATO i „partneri“ – u tomu i jest suštinsko licemjerje Zapada – nisu veljače 2008. godine našli grubo kršenje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, neovisnosti u međunarodno priznatim granicama Srbije te podrivanje temelja svjetskog poretka kada se povijesna srbijanska pokrajina Kosovo samoproglasila državom niti je SAD/NATO iole držao do tih vrijednosti kada je 78 dana (ožujak-lipanj 1999. godine) bombardirao Srbiju projektilima s osiromašenim uranom, a RH je dopustio agresorskim bombarderima prelijetanje svog teritorija.
Kosovo, koje kao državu još nisu priznale sve zemlje ni UN-a niti EU-a, od te je 2008. godine pod upravom EULEX-a (među njima i vojnici RH), samoproglasilo je samostalnost/suverenitet na teritoriju povijesno najjače i najprostranije, srednjovjekovne srpske države Dušana Silnog, gdje su i najvažniji srbijanski nacionalni/vjerski spomenici. Većinski je naseljeno albanskom manjinom, koja iza granične međe sa Srbijom ima cca 2,8 milijuna sunarodnjake u međunarodnopriznatoj, suverenoj državi Albaniji. To separatističko pravo – do ratne krvi do koljena 1992. godine – dugo nije priznato Hrvatskoj. Tzv. međunarodna zajednica ga još ne priznaje ne samo ruskoj manjini u Donjecku i Lugansku ili Krimu u Ukrajini, kao što priznaje Kosovu (!?), nego ni Kataloniji, Baskiji i Galiciji u Španjolskoj, Flandriji i Valoniji u Belgiji, Škotima i Sjevernim Ircima u Velikoj Britaniji, nizu pokrajina u Italiji, Korzici, Sjevernom Cipru, Južnom Tirolu u Austriji, Bavarskoj i još nekim pokrajinama u Njemačkoj, Alandskim otocima u Finskoj, Farskim/Ovčjim otocima u sjevernom Atlantiku, Sardiniji, Južnom Tirolu, Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici, Veneciji, etc. Ima toga još, ali kriteriji tzv. međunarodne zajednice su kauguma koja izaziva zazore, pa je i uzrok – dokazuje iskustvo – gadnih ratova.
Taj službeno nepriznati kriterij višedesetljetnog ponašanja nesložne tzv. međunarodne zajednice u globalnim geopolitičkim/geostrateškim odnosima ruševnoga monopolarnog svijeta nije samo europski nego i globalan, svjetski problem. Kako to da se neki teritoriji/narodi, je li, po istim kriterijima smiju odcijepiti od suverenih i međunarodno priznatih država, punopravnih članica UN-a i inih globalnih asocijacija te im „cijeli svijet“ ima pljeskati na suverenističkoj svijesti, pameti i hrabrosti, a neki ne smiju na to ni pomisliti!? Po cijenu rata i međunarodne izopćenosti. Po čemu je Kosovo suverenistički punopravnije od Donjecka, Luganska, Krima, Katalonije, Korzike ili Farskih otoka. I kako to da SAD/NATO smiju ograditi Rusku Federaciju nuklearnim raketnim plotom, a Rusi ne smiju pomisliti na isti takav plot na Kubi ili u Venezueli, odnosno kako to da SAD/NATO smije nekažnjeno razarati Srbiju raketama i krmačama, ubijati legitimne predsjednike Iraka, Libije, dronovima iranske inženjere, etc., smrtonosno manipulirati politički zelenim/neiskusnim Zelenskijem u Ukrajini, isprovocirati rusku agresiju te stradanja milijuna nedužnih ljudi, a to nije ugrožavanjem nacionalne sigurnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta najveće i najbogatije zemlje na svijetu!? Nešto u logici gadno nije u redu. Stari bi se Aristotel zamislio kako nanovo napisati Organon.
U neodgovornim političkim/diplomatskim pripetavanjiima velikih svjetskih sila, kojima je moral nepoznata kategorija, imperijalna glad neutaživa, a vojni mišići argument za utjerivanje geostrateške „pameti“, teško stradaju tzv. obični/mali ljudi. Milijuni tih ljudi svih dobi i rodova, čemu je Ukrajina sada najsvježiji primjer. Iza svega stoji gruba materijalna računica, glad za tuđim dobrima i teritorijem, novac, a životi tisuća i milijuna, obiteljska sreća i vlastiti domom su moćnicima šuplja fraza u medijskim filipikama za „opravdanje“ zala kojima „brane“ međunarodno pravo u obračunima medvjeda i mačke. Ovaj, sada, ma kakav se mir dogovori, ma kada i ma gdje, imat će katastrofalne posljedice najprije u Ukrajini i za Ukrajince, pa za Uniju i njezine žitelje, osobito u (naj)siromašnijim državama. Za Uncle Sama najmanje. Najodgovorniji za najveće krvoproliće i razaranja nakon Druge svjetske vojne, ne izazovu li maloumljem i nuklearni armagedon, opet će proći lišo. To što će im suditi povijest, slaba je utjeha mrtvima.
No, svijet ne može normalno funkcionirati ni imati zdravu budućnost bude li zbog Ukrajine – trenutno krvavog poligona povijesnih sukoba Zapada i ruskog medvjeda, koji neće završiti ni nakon što oružje zašuti – hinio da Ruska Federacija ne postoji. Bude li hinio Pavlovljeve pse i slinio na svako SAD/NATO-ovo zvonce. Kao što, karijernom voljom HDZ-ovih vođa, godinama slini balkanski kiflić. A kost izostaje. Sic transit. À propos, nakon što je Putin naredio podizanje ruskih nuklearnih snaga na najviši stupanj pripravnosti, a SAD/NATO i „partneri“, pak, pojačavaju nalijevanje novih količina kerozina na ukrajinsku ratnu vatru, voditelj na državnoj televiziji Dimitrij Kiseljov je, slučajno (!?), retorički upitao: „Zašto bismo trebali svijet, ako Rusija nije u njemu?“ Jesu li okolnosti takve da se smije tu tv-grozu bagatelizirati kao – nebulozu? Nisu, ni najmanje.
h-alter
